Razgovor s Connorom Vlakančićem: Do moje 40. su mi tajili da sam Hrvat

Kad Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka.”Do moje 40. su mi tajili da sam Hrvat” kaže Vlakančić.

Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, saznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo nevjerojatna.

Riječ je o uspješnom 73-godišnjem poslovnom čovjeku, informatičkom inženjeru i poduzetniku iz Silicijske doline u Kaliforniji.

Vlakančić je i danas politički vrlo aktivan. Nekoliko puta se kandidirao na izborima za američki Kongres. 

“U našoj kući se nije razgovaralo o etničkom podrijetlu. Svi smo bili odgajani kao Amerikanci i ništa više u tom pogledu nije bilo važno. Svoje prezime smo pisali kao Vlakancic, a izgovarali Vlakensik”, rekao je naš sugovornik iz Kalifornije.

“Znao sam jedino da mi se djed Konstant u državu Illinois doselio 1917. godine iz Austrije. Tako mu je pisalo u useljeničkim dokumentima. Skrasio se u mjestašcu Aurora gdje je radio kao strojar. On i baka Ana imali su troje djece. Moj otac Constant otišao je živjeti u kuću majčinih roditelja”.
Connor-otac-djed-600

“Riječ je o zemljoradničkoj obitelji njemačkog podrijetla koja je na sjeveru države Illinois imala svoje imanje. Ondje sam proveo predivno djetinjstvo u prirodnom okruženju igrajući se sa seoskom djecom. Kao u priči iz slikovnice”.

Connorovi roditelj, otac građevinar i majka tajnica, nastojali su da njihov sin ima visoko obrazovanje.
Connor-djed-baka-350

Tako je naš sugovornik studirao u Chicagu i Kaliforniji. Krajem 60-ih u Silicijskoj dolini započinje svoju poslovnu karijeru.

Tajanstveno pismo

Prvi dodir s nečim hrvatskim dogodio se 1987. godine kad je Vlakančić, koji se dotad smatrao tipičnim Amerikancem bez posebnih etničkih korijena, u svom poštanskom sandučiću našao pismo napisano na njemu nepoznatom jeziku.

“Jedino što sam znao pročitati bilo je Croatian Catholic Parish San Jose i telefonski broj. To tajanstveno pismo me zagolicalo. Okrenuo sam telefonski broj, a na drugoj strani veze bio je župnik spomenute župe i na engleskom smo započeli razgovor”. 

“Brzo smo došli do ključne stvari. Na njegovo pitanje kako se zovem, odgovorio sam Vlakenskik. ‘Ispravno bi bilo Vlakančić, Vi ste Hrvat’, rekao mi je. Od tada više ništa u mom životu nije bilo kao prije”.

“Već sljedeće nedjelje bio sam među mnoštvom naših ljudi ispred hrvatske crkve u San Joseu. Vidjevši ležerno odjevene Hrvate koji glasno i srdačno razgovaraju, pomislio sam, pa to su moji ljudi, njima pripadam. Obuzeo me nevjerojatan osjećaj bliskosti”,priča naš sugovornik obuzet emocijama.

“U razgovoru s fra Bonom saznao sam i kako je tajanstveno pismo upućeno na moju adresu. On je tada kao novi župnik htio ostvariti kontakt sa svim Hrvatima u San Joseu pa je detaljno pregledao sve telefonske imenike i ljudima koji su imali hrvatska prezimena poslao pisma”.

Nakon dolaska kući, Connor je odmah nazvao svoju majku (otac je umro prije dosta godina).

Na upit, zna li ona da su Vlakančići Hrvati, odgovorila je: “Naravno da znam”. 

“Zašto mi to nisi nikad rekla?”, ustrajao je naš sugovornik.

Kad Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka.

Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, saznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo nevjerojatna.

Riječ je o uspješnom 73-godišnjem poslovnom čovjeku, informatičkom inženjeru i poduzetniku iz Silicijske doline u Kaliforniji.

Vlakančić je i danas politički vrlo aktivan. Nekoliko puta se kandidirao na izborima zaamerički Kongres. 

“U našoj kući se nije razgovaralo o etničkom podrijetlu. Svi smo bili odgajani kao Amerikanci i ništa više u tom pogledu nije bilo važno. Svoje prezime smo pisali kao Vlakancic, a izgovarali Vlakensik”, rekao je naš sugovornik iz Kalifornije.

“Znao sam jedino da mi se djed Konstant u državu Illinois doselio 1917. godine iz Austrije. Tako mu je pisalo u useljeničkim dokumentima. Skrasio se u mjestašcu Aurora gdje je radio kao strojar. On i baka Ana imali su troje djece. Moj otac Constant otišao je živjeti u kuću majčinih roditelja”. 

“Riječ je o zemljoradničkoj obitelji njemačkog podrijetla koja je na sjeveru države Illinois imala svoje imanje. Ondje sam proveo predivno djetinjstvo u prirodnom okruženju igrajući se sa seoskom djecom. Kao u priči iz slikovnice”.

Connorovi roditelj, otac građevinar i majka tajnica, nastojali su da njihov sin ima visoko obrazovanje. 

Tako je naš sugovornik studirao u Chicagu i Kaliforniji. Krajem 60-ih u Silicijskoj dolini započinje svoju poslovnu karijeru.

Tajanstveno pismo

Prvi dodir s nečim hrvatskim dogodio se 1987. godine kad je Vlakančić, koji se dotad smatrao tipičnim Amerikancem bez posebnih etničkih korijena, u svom poštanskom sandučiću našao pismo napisano na njemu nepoznatom jeziku.

“Jedino što sam znao pročitati bilo je Croatian Catholic Parish San Jose i telefonski broj. To tajanstveno pismo me zagolicalo. Okrenuo sam telefonski broj, a na drugoj strani veze bio je župnik spomenute župe i na engleskom smo započeli razgovor”. 

“Brzo smo došli do ključne stvari. Na njegovo pitanje kako se zovem, odgovorio sam Vlakenskik. ‘Ispravno bi bilo Vlakančić, Vi ste Hrvat’, rekao mi je. Od tada više ništa u mom životu nije bilo kao prije”.

“Već sljedeće nedjelje bio sam među mnoštvom naših ljudi ispred hrvatske crkve u San Joseu. Vidjevši ležerno odjevene Hrvate koji glasno i srdačno razgovaraju, pomislio sam, pa to su moji ljudi, njima pripadam. Obuzeo me nevjerojatan osjećaj bliskosti”,priča naš sugovornik obuzet emocijama.

“U razgovoru s fra Bonom saznao sam i kako je tajanstveno pismo upućeno na moju adresu. On je tada kao novi župnik htio ostvariti kontakt sa svim Hrvatima u San Joseu pa je detaljno pregledao sve telefonske imenike i ljudima koji su imali hrvatska prezimena poslao pisma”.

Nakon dolaska kući, Connor je odmah nazvao svoju majku (otac je umro prije dosta godina).

Na upit, zna li ona da su Vlakančići Hrvati, odgovorila je: “Naravno da znam”. 

“Zašto mi to nisi nikad rekla?”, ustrajao je naš sugovornik.

“Zato što nikad nisi pitao”, zaključila je.

“Majka je iznenađujuće bila dobro informirana o djedovom podrijetlu. Pričala je kako dolazi s otoka Cresa koji se nalazi u sjevernom Jadranu. Zbog čega se u mojoj kući tajilo naše etničko podrijetlo, ni danas mi nije posve jasno. Znam da je djed bio vrlo strog i nije htio govoriti o svom djetinjstvu. Tu činjenicu su poštovala i njegova djeca koju je, kako sam već spomenuo, odgajao u čvrstoj stezi kao čiste Amerikance. Tko zna zbog kojih razloga”, zamišljeno će naš sugovornik.

Otkrivši svoje korijene, kod Vlakančića se oslobodila nova životna energija i interes za sve što je hrvatsko.

Ubrzo se sprijateljio s mnogim američkim Hrvatima. 

“Počeo sam shvaćati svoju narav i napokon dobivati odgovore na pitanja: tko sam i zašto sam takav? Moje glavne značajke, način reagiranja i razmišljanja, tipično su hrvatske”, uzbuđeno će Connor i dodaje: “Presretan sam zbog hrvatskog podrijetla. Danas ne bih mogao zamisliti nijednu drugu etničku pripadnost koju bih poželio više od hrvatske!”

Naravno da čovjek koji je toliko silno prigrlio sve zavičajno, nije mogao dočekati da što prije posjeti zemlju svojih predaka. Već sljedeće 1988. godine čak je mjesec dana proveo u domovini.

“Što reći, bilo je fantastično. Osjećao sam se kao kad izgubljeni dječak ponovno pronađe svoj dom. Kakav divan osjećaj jer svatko točno izgovara tvoje prezime. Naravno, najuzbudljivije je bilo kad sam došao na Cres. Kleknuo sam i poljubio tlo”. 

“Zatim posjećujem Stivan, rodno mjesto svog djeda. Vidjevši na seoskome groblju mnoštvo počivališta s prezimenom Vlakančić, obuzeli su me silni osjećaji. Sjeo sam na tlo i počeo plakati jecajući”.

Od tada, naš sugovornik redovito posjećuje Hrvatsku, čak i nekoliko puta godišnje. U domovini je stekao brojne prijatelje i poslovne partnere.

Na poziv prijatelja Williama Montgomeryja, veleposlanika SAD-a, 2000. godine sudjeluje na parlamentarnim izborima kao američki promatrač. 

I danas je vrlo aktivan u humanitarnim akcijama te se stalno zalaže za interese domovine.

Naš razgovor je zaključio porukom: “Do kraja života ću raditi za Hrvatsku!”

napisao Hrvoje Salopek, Matica /hia
foto:

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *