Razgovor s hrvatskim emigrantom Josipom Kneževićem

Urednik časposa “Matica” razgovarao je s hrvatskim emigrantom Josipom Kneževićem, Hrvatsku je napustio davne  1952.godine.

Kad razgovarate s čovjekom koji je od sredine prošlog stoljeća svjedočio povijesti hrvatskog iseljeništva, teško je u samo nekoliko sati dotaknuti sve važne i spomena vrijedne događaje. Naš sugovornik s bogatim emigrantskim iskustvom zove se Josip Knežević, piše Hrvoje Salopek za časopis Matica.

Rođen je 1930. godine u selu Crkvici pokraj Zenice. Završetkom Drugog svjetskog rata, upisuje zagrebačku Industrijsku školu Nikole Tesle.“Na nas učenike koji nismo pokazivali interes za Komunističku partiju, pojedini ljudi radili su pritisak. Njihova netrpeljivost nerijetko bi se iskazivala i fizičkim nasiljem”, priznaje Knežević.
Bijeg

Bijeg u svijet 1952.godine

Nakon školovanja zapošljava se u tvornici Rade Končar. Iako pritisci na učlanjenje u SKJ ondje nisu bili tako snažni, odlučuje napustiti Jugoslaviju. S nekolicinom prijatelja 1952. godine bježi preko granice u Trst gdje ga talijanske vlasti smještaju u izbjeglički logor.

 

Čekali smo iseljeničku vizu, to je trajalo mjesecima. Na radiju smo jednog dana čuli kako Tito u Puli drži govor, a glavna parola glasila je: ‘Život damo, Trst ne damo!’ Pretenzije Jugoslavije prema Trstu bile su znak da ga moramo napustiti”.

Naš sugovornik ubrzo je saznao kako se u obližnjim vagonima, koji postaju dio kompozicije Orient Expressa prema Parizu, može sakriti kao slijepi putnik. Naime, u njima se s donje strane nalazio spremnik za dinamo, no isti je nakon elektrifikacije pruge izvađen. Mladići nisu dugo oklijevali, odlučili su što prije napustiti Italiju i avantura je mogla početi. 

“Noću smo se nas četvorica ugurala u taj nevjerojatno skučeni prostor. Ležali smo jedan na drugome kao sardine. Tako smo u toj limenoj kutiji – gladni, žedni, prozebli i izmučeni, proveli punih 36 sati”.

Dolaskom na siguran kolodvor, ugledavši svoja potpuno crna lica od čađi, prasnuli su u smijeh. Što reći na to osim mladost – ludost…

Naš sugovornik je u Parizu započeo novi život: politički azil, posao, podstanarstvo… U prostorijama Hrvatske katoličke misije družio se sa svojim sunarodnjacima.

“Godine 1953. upisujem se u Hrvatski radnički savez. Tad smo izdavali mjesečnik Hrvatski radnik na kojem je surađivao i Ante Ciliga, ostavivši na mene snažan dojam”.

Godine su prolazile, a Knežević je poput većine svojih vršnjaka razmišljao o osnivanju obitelji. 

“No, kako to ostvariti kad nemaš vlastitog krova nad glavom? Kupiti stan u Parizu bila je nemoguća misija zbog nevjerojatne skupoće. U tom pogledu Amerika je neusporedivo povoljnija”.

U Parizu je tad djelovao ured jedne američke katoličke organizacije koja je pomagala iseljenicima pri odlasku u SAD. Odlučio se javiti za pomoć.

Primila ga je mlada i lijepa Zagrepčanka Jelena. Počeli su izlaziti, a nakon simpatije rodila se i ljubav. U pravi trenutak jer za obitelj nije potreban samo krov nad glavom!

Povratak u Hrvatsku :Htio sam vidjeti majku pod svaku cijenu

 

Josipa Kneževića na razgovor u Americi poziva profesor Bogdan Radica. “Poznavali smo se još iz Pariza. Detaljno je pratio hrvatsku emigraciju, a sastali smo se kako bi mu prenio najnovije informacije iz grada ljubavi”, kaže naš sugovornik.

Kad razgovarate s čovjekom koji je od sredine prošlog stoljeća svjedočio povijesti hrvatskog iseljeništva, teško je u samo nekoliko sati dotaknuti sve važne i spomena vrijedne događaje.

Mladi bračni par Knežević brzo se snalazi u New Yorku. Nakon zaposlenja, Queens im postaje novi dom. Nedjeljom odlaze na misu u hrvatsku crkvu sv. Ćirila i Metoda koju vodi franjevac Zvonko Mandurić. Godine 1963. rodila im se prva kći Branka, a četiri godine poslije Michelle.

Josip je bio aktivan u Ujedinjenim američkim Hrvatima, Hrvatskoj akademiji Amerike, Hrvatskom radio klubu, Hrvatskoj bratskoj zajednici, Hrvatskom narodnom vijeću, Središnjici hrvatskih društava New Yorka…

“Bili smo previše privrženi domovini. Nismo žalili vremena za hrvatsku stvar. Zbog toga su nerijetko naše supruge i djeca trpjeli”.

Na pitanje je li posjećivao domovinu za vrijeme Jugoslavije, odgovara: “To je na početku bilo nemoguće. Zato smo se tek 1974. susreli sa svojim roditeljima u Trstu. Tad sam, nakon 12 godina braka upoznao i supruginu rodbinu. No, prvi put u domovinu dolazim 1981. Naime, dobio sam vijest da mi je majka ozbiljno bolesna. Htio sam je pod svaku cijenu vidjeti još jedanput. Problem je bio dobiti vizu za Jugoslaviju. U Konzulatu u New Yorku to nije bilo moguće zbog mojih emigrantskih aktivnosti”.

Knežević ističe kako je te godine Hrvatska bratska zajednica organizirala svoj veliki tamburaški festival u Hrvatskoj. Sa svojim prijateljem Bernardom Luketichem dogovorio je da ga upiše na popis putnika koji su uglavnom bez problema u jugoslavenskom konzulatu u Pittsburghu dobivali vize.

“Tako sam prvi put nakon bijega posjetio domovinu. Pri dolasku na zagrebačko tlo, prema dogovoru s Luketichem, otišao sam svojim putem, a oni na turneju. Priključio sam im se ponovno na uzletištu pri odlasku”. 

Na isti način je putovao s HBZ-om i 1984.

“Kad sam 1989., a to je već bilo pred raspad Jugoslavije, ponovno zamolio Luketicha da mi u Pittsburghu riješi vizu, njegov odgovor me iznenadio: ‘Josipe, nemoj biti smiješan, nema više prepreka. Možeš bez problema sam u New Yorku preuzeti vizu’. Tako je i bilo, već sljedeće godine došlo je do izbora u Hrvatskoj”.

Izborima su prethodili Tuđmanovi posjeti hrvatskom iseljeništvu. I tih događaja prisjeća se naš sugovornik.

Ante Beljo iz Kanade 1988. je pripremao njegovo gostovanje u Americi. Smatrao je kako bi zbog političkih razloga najpogodnije bilo da skup s Hrvatima u New Yorkuorganizira naš odsjek HBZ-a”. 

“Susret je održan u Hrvatskom centru na Manhattanu. Tuđman je i sljedeće godine ponovno došao u New York. Tad mi je rekao da ga nazovem kad se vratim u Zagreb”.

“Nekoliko mjeseci kasnije neočekivano sam boravio u glavnom hrvatskom gradu. Sjetio sam se njegovog poziva i okrenuo telefonski broj”.

“Zaboga, gdje ste?”, pitao ga je Tuđman.

“U Zagrebu”, odgovorio mu je Knežević.

“Pa onda navratite”, pozvao ga je.

“Eto, tako sam posjetio budućeg predsjednika u njegovoj kući u Nazorovoj. Taj dan je iz tiska izašao prvi Glasnik HDZ-a koji mi je darovao s posvetom”.

Nakon hrvatske neovisnosti dolazi do srpske agresije. Hrvatsko iseljeništvo s dotad neviđenim elanom pomaže domovini. 

“Pomagali smo, najviše novčano. Kad je rat zahvatio Bosnu i Hercegovinu, slali smo kontejnere. Sjećam se kako sam za jedan od njih ustrajao da bude otpremljen u moju Zenicu”.  

Naš razgovor se bliži kraju. U nekoliko sati koliko je trajao uspjeli smo zabilježiti tek pokoju crticu iz bogatog iseljeničko-emigrantskog života Josipa Kneževića, o kojem bi se zasigurno mogla napisati zanimljiva knjiga. 

Hrvaoje Salopek, Matica /hia
foto:obiteljski album

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *