Presuda Perkoviću i Mustaču: osuđeni na kaznu doživotnog zatvora

Visoki zemaljski sud u Muenchenu osudio je bivše pripadnike jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na kaznu doživotnog zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine.

Njemački sud tereti Perkovića i Mustača da su kao rukovoditelji republičkog odjela jugoslavenske tajne službe organizirali političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Muenchenu 1983. godine. Obojica su cijeli radni vijek proveli u jugoslavenskim tajnim službama – Perković zadužen za hrvatsku emigraciju, sud tvrdi i za likvidacije – a 1991. stavili su se na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti.


Njemački ih je sud tražio od 2009., a radi sprečavanja izručenja Milanovićeva je vlada uoči ulaska u Europsku uniju donijela poseban zakon prozvan Lex Perković. Nakon pritiska, Perković je ipak izručen 2014. Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo je doživotni zatvor za Perkovića i Mustača. Tvrde da su potvrđeni navodi optužnice. Ukazuju ne na pomaganje, nego na sudjelovanje dvojice optuženih u ubojstvu Đurekovića. U slučaju sudjelovanja, kazna je u Njemačkoj doživotni zatvor, koji bi, ako bi bili prema toj tvrdnji tužitelja osuđeni, prema ovdašnjim propisima, služili bi kaznu u jednom od zatvora u Hrvatskoj.

Na suđenju pred Visokim zemaljskim sudom, koje je započelo u listopadu 2014., održana su 123 ročišta. Trebalo je biti okončano u travnju 2015., a odužilo se zbog velike količine dokumenata koji su tijekom suđenja pristizali iz Hrvatskog državnog arhiva i bili uključivani u dokazni materijal. Proces se produljivao i zbog čestog neodazivanja svjedoka, kao i činjenice da su mnogi važni svjedoci davali iskaz putem video veza, za što su bile potrebne dugotrajne tehničke pripreme.

To je druga presuda za ovo djelo počinjeno na njemačkom tlu 28. srpnja 1983. u Wolfratshausenu pored Muenchena. Godine 2008. na istom sudu hrvatski državljanin Krunoslav Prates osuđen je na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu. Sud je tada ustvrdio da je Prates ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković predao optuženom Perkoviću, koji je taj ključ prema presudi proslijedio dosad neutvrđenim počiniteljima. Prates, koji je bio Perkovićev suradnik u Njemačkoj, također je pratio kretanje Đurekovića. Mustač je u to vrijeme bio pretpostavljeni Josipu Perkoviću u Službi državne sigurnosti.

Perkovićevi branitelji tražili su oslobađajuću presudu, tvrde kako je tužiteljstvo preskočilo dvije ključne činjenice – da nema dokaza da su ubojice čekale u garaži, te da Prates nije mogao znati, a ni reći Perkoviću da će Đureković u određeno vrijeme doći u garažu. Također su izrazili nezadovoljstvo nedostatkom dokumentacije. Sindičić, Vukušić, Penava, osobe kriminalne prošlosti, svjedočili su umjesto dokumenata, rekao je Anto Nobilo u završnoj riječi. Dodao je da sve optužbe dolaze od svjedoka Sindičića čiji je iskaz jedini dokaz – to naziva konstrukcijama, lažnim iskazom, a njega lažnim svjedokom o kojem bi se mogla napisati knjiga.

ZAVRŠENO SUĐENJE

Na suđenju u Muenchenu u utorak 02. kolovoza završnu riječ iznio je branitelj Josipa Perkovića – dr. Richard Beyer; zatim su kratko govorili Josip Perković i Zdravko Mustač. Presuda njemačkog suda, koji ih tereti da su kao rukovoditelji republičkog odjela jugoslavenske tajne službe organizirali političko ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Muenchenu 1983. – očekuje se sutra ujutro.

Na početku ročišta liječnica je razgovarala s Josipom Perkovićem. Zatim je završnu riječ počeo iznositi branitelj dr. Richard Beyer, poznat po završnim riječima klasičnog prizvuka koje ne čita, nego ih uz obilje latinskih citata govori iz glave. Na početku je opisivao okružje i djelovanje Stjepana Đurekovića, čiji je dobro pripremljeni bijeg iz Jugoslavije usporedio s bijegom Marije i Josipa od Heroda.

Dr. Beyer opisao Perkovića čiji je posao bio, kako je rekao, borba protiv terora i zaštita stanovništva od podlih napada. Opisao je njegovo omogućavanje Franji Tudjmanu da dobije putovnicu, Beyer je naveo mnoštvo neprijatelja koje je Perković imao u policiji i vojsci, a u emigraciji dio njih i vodstvo Hrvatskog državnog pokreta naveo je kao Perkovićeve mnogobrojne neprijatelje. Govorio je o dobu poslije 1990. i optužbama “gospode koja je ovdje svjedočila” protiv Perkovića. Iz raznih pravaca dolazili su različiti motivi koji su teretili Perkovića, rekao je Beyer, raspravljajući o motivima za ubojstvo. Motiv Mike Špiljka branitelj smatra neutemeljenim.

Nastavio je pričom o Flick aferi i donacijama političarima u Njemačkoj, poslije čega je osuđen samoOtto Graf Lambsdorf. Aferu branitelj Beyer navodi kao primjer ponašanja političara iz 80-tih godina, navodi kako oslikava političku kulturu tog doba, na rubu kriminala ili u korupciji kojoj narod na zapadu još plješće. Kako to usporediti sa slučajem Vanje Špiljka u komunističkom sustavu, zapitao se Beyer. Đureković nije znao ništa o aferi INA, rekao je Beyer. Njegove knjige kupio je špijun Hanzi za slovensku tajnu službu, a za američke službe gospoda iz njihova konzulata, rekao je i nastavio objašnjavati pitanje Đurekovićeve namjere da uspostavi emigrantsku radijsku postaju, kao drugi za ubojstvo po njemu slab motiv.

Treći, za Beyera solidan motiv, jest izdaja državnih i vojnih tajni Jugoslavije njemačkoj tajnoj službi Bundesnachrichtendienstu (BND). Beyer je zatim objasnio aferu tjednika Der Spiegel, kako bi sucima dočarao tadašnju važnost vojnih i državnih tajni. Ministar obrane Branko Mamula prozivao je SDS, jer nije uspio otkriti špijuna Đurekovića, rekao je Perkovićev branitelj i dodao – bila je to izdaja među partizanima. Zapitao se zatim je li namjera bila ubojstvo? Beyer navodi izjavu vještaka prof. Nielsena, kako je jugoslavenska protušpijunaža tapkala u mraku i zato tvrdi branitelj: idealno je bilo oteti Đurekovića, a ne ga ubiti – zbog mreže BND-a koju bi Jugoslavija time zgrabila.

Nedostatak dokumenata i materijalnih dolaza

Analizirao je zatim izjave svjedoka. Na primjer Kegelja, koji je narativnosemantički govorio – Beyer se zapitao kako se netko mogao poslije 32 godine toliko prisjećati. Perkovićev branitelj žalio se zatim na nedostatak dokaza dokumenata iz savezne tajne službe, SID-a, iz BiH, Srbije, Crne Gore. Zatim je govorio o dokaznom materijalu s mjesta ubojstva, nema brave, ključa ili ključeva, otisaka prstiju, na primjer Arkanovih, rekao je. Nema tragova u stražnjem dijelu garaže, rekao je, tragovi brave su nestali. Država je izgubila tragove tijekom preseljenja arhiva. Arhiv BND-a nije otvoren, dio spisa je uništen, tajna služba nije dala dokumente, žalio se Beyer.

Svjedoci iz BND-a i policijski istražitelj dobili su zabranu da govore, rekao je branitelj i dodao: u ovom postupku nije bio omogućen uredan pristup dokazima, govorio je Beyer stoga o “osveti države”, obranu se uskraćivalo i nije imala spise, rekao je. Odluka o likvidaciji, operativci i koja vrsta komunikacije je bila, zapitao se dr. Beyer analizirajući tvrdnje tužitelja.

Mnogi su si postavljali prošlih tjedana pitanje hoće li na kraju progovoriti Josip Perković. Poslije 21 i pol mjesec šutnje kojom se branio na sudjenju, progovorio je samo kratko nedavno objašnjavajući bolove u leđima i probleme s dijabetesom. Već mjesec dana sprema se govoriti, piše rukom bilješke koje prevoditeljica prevodi za njemačke branitelje. Pripremio je oko stotinu stranica izlaganja, a otkad je prebačen na bolnički odjel zatvora Stadelheim u Münchenu, žalio se da nema uvjeta za doradu izlaganja. Takvu je izjavu napisao svojim braniteljima, a danas ju je pročitao sucima a smatra se njegovom završnom rječju.

Izjava Josipa Perkovića – razlozi zašto je odustao od iskaza

Kratko je objasnio kako ima najveći dio iskaza spreman, ali navodi detalje zbog kojih odustaje.“Liječnica mi je izmjerila tlak 180/100, dobio sam lijekove, oko 18 sati je bilo toga dana. Odbijanje tužiteljstva da se rasprava prekine me šokiralo, imam 71 g i 120 ročišta nisam odbijao ništa cilj mi je bio brz postupak“, pročitao je Perković. “Od 24.1.2014 do lipnja ove godine bio sam u potpunoj izolaciji nisam se žalio ni kad su iz njemačkog ministarstva pravosuđa posjećivali zatvor. 1.6.16. premješten sam u normalnu sobu. U petak 22.7. oduzeta mi je kutija s lijekovima za tjedan dana. Sam sam punio kutiju nije bilo problema 2 i pol godine. Morao sam s čašom vode dolaziti u dežurnu sobu. Ponižavajuće je – oni vade lijekove iz kutije da ih pijem, to čine samo s ovisnicima. Neočekivano sam zatim odveden na bolnički odjel, imao sam problema s dokumentacijom koja je ostala u sobi. 27.7. to sam riješio. Intenzivno sam do tih problema radio na odgovoru na optužnicu. To posebno poslije završne riječi tužitelja i sutužitelja. Pokušao sam pisati, niz problema mi je to onemogućilo, u sobi sam od 25.7. s teškim ovisnicima koji viču i galame danju i noću, čitao je Perković i dodaje, nas trojica dijelimo stol. 28.7. vrativši se oko 18 sati iz sudnice, nije bilo svjetla u sobi. Došlo je u 22 sata, ali pali se iz hodnika. Ne znam jesu li me cimeri prevarili. Zatim se tako opet dogodilo nestalo je svjetla. Zvonili smo, a zvono je samo za hitni poziv, rekli su mi da se žalim, sud nije ništa na to reagirao. 29.7. probudili su me u 5 sati nisu dopustili tuširanje odveli su me iz sobe bez lijekova, na izlaznoj rampi čekao sam 1 sat i 40 minuta, rekao je optuženi. Problemi sa zatvorenicima koji su bolesni bili su preko vikenda jos veći. U srijedu se tlak stabilizirao, nisu mi dali natrag u moju staru sobu. Iscrpilo me to, nisam uspijevao pisati, posebno me uznemirilo da se sve događa pred kraj suđenja. Umjesto iskaza imam problema, 19.7. doživio sam neljudski postupak, a u nastavku maltretiranje i onesposobilo me to za bilo kakav rad. Izjavu dostavljam braniteljima i sudu, napisao je sinoć i pročitao sucima danas Josip Perković.

Mustač: Suđenje je korektno – primjedbe na komunikaciju s obitelji

Zdravko Mustač je zatim u svojoj završnoj riječi rekao kako u obranu ne bi iznio ništa, postupak je kaže vođen korektno, primjedbu ima na komunikaciju s obitelji, pismo putuje 25 dana, posjeti traju jedan sat, samo jednom dva sata. To je bila minutu i pol završna riječ Zdravka Mustača i time je završilo suđenje.

Zanimljivo je, u publiku u sudnici stigao je bivši agent SDS-a Vinko Sindičić, odjeven u sako i hlače koje je kaže gotovo deset godina nosio u zatvoru u Pertu u Škotskoj. Iznošenom zatvorskom odorom čini se želi poslati poruke koje su široj publici u njihovim pojedinostima na prvi pogled teže dokučive.

Zahtjevno suđenje sa 123 ročišta i mnogo svjedoka

Državno odvjetništvo Njemačke zatražilo je doživotni zatvor za Perkovića i Mustača. Viši drzavni odvjetnik Lienhard Weiss zadovoljan je suradnjom s hrvatskim vlastima. Po završetku suđenja iizjavio je: Za nama su 123 ročišta. To je bilo jako zahtjevno izvođenje dokaza, s mnogo svjedoka. I obrana se slaže, zaista smo iz hrvatskih arhiva dobili velik broj dokumenata koje prije nismo imali.

hrt/hia
foto:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *