Željku Glasnoviću upučeno pismo zahvale

Gospodin Željko Glasnović imao je jedini do sada hrabrosti stati pred lažne slavitelje tuđe smrti kao da je njihova i glasno izrekao istinu.

Željko Glasnović

Hrvatska ima i odavno je imala brojnu iseljeničku populaciju rasutu diljem svijeta na svim Janjevokontinentima. Najstarija je u našoj blizini ona janjevska, letnička i naravno ostala rasuta diljem današnjega Kosova. Bila sam profesorica dugi niz godina u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu koju su pohađali i đaci pridošli s Kosova.

Stizali su kao pokisli ptiči u daleki i strani Zagreb i to u vrijeme kad im komunistička vlast, kao ni ostalim polaznicima ove Gimnazije, nije priznavala ništa – od zdravstvenih prava, prijevoza i ostaloga što su imali ostali učenici u tzv. „vanjskim“ školama. Pridošlice s Kosova dolazili su u tu mušku tešku klasičnu gimnaziju s vrlo malo predznanja – škole na Kosovu bile su na srpskom, učilo se nije ništa što bi moglo biti dobra baza za nastavak ovakve ozbiljne nastave koja je odmah tražila znanje hrvatskoga jezika, uvodila latinski, grčki i mnoštvo drugih njima teških predmeta. Njihova bespomoćnost u početku rada bila je dirljiva i preživljavali su dramu osobnoga poraza i teškoga uzdignuća do razine nekih drugih polaznika.

No, već pri kraju prvoga polugodišta stekli su navike studijskoga rada, ulagali silan napor i polako ulazili u golemopodručje klasičnih jezika, humanističkih i prirodnih znanosti te stidljivo ali sigurno prolazili kroz gustu šumu velike europske baštine kakvu je nudila klasična gimnazija. Do konca četvrtoga razreda i mature razvili bi se u vrijedne učenike koji su završavali školovanje vrlo solidnim znanjem i ocjenama.
Bilo je među njima Glasnovića, Palića, Anzića, Ćibarića  i drugih koji su sjajno savladali gradivo a neki su bili i oslobođeni mature. Susrećem ih danas kao diplomirane stručnjake u raznim područjima, doktore znanosti i uvijek i na svakom mjestu vrle rodoljube na koje se možeš osloniti.

Hrabrost

Zato pišem ovo pismo gospodinu Željku Glasnoviću koji je potvrdio moje dugogodišnje susrete i rad s njegovim zemljacima. Nisu nikada iznevjerili, činili su mi se čvrsti kao i oni podrijetlom iz Bosne. Možda je ta snaga dolazila kao tajanstvena energija što ju narod sakuplja vjekovima i koja kola njegovom krvlju jer se morao održati u neprijateljskom okruženju odvajkada. Ona se prenosi nekim mističnim iskustvom, ne samo biološkim, više duhovnim, a svakako usmenim i pisanim putem što ga predci na čudesnim nitima ispredu svojim unucima.

Gospodin Željko Glasnović imao je jedini do sada hrabrosti stati pred lažne slavitelje tuđe smrti i žrtve kao da je njihova, tamo na mjestu gdje četnici i njihovi prijatelji ubiše dvjestotinjak hodočasnika a njihovoga župnika ispekoše na ražnju kao životinju. I nije Glasnović samo stao, on je glasno izrekao istinu koja je izgovorena u jadu i pravedničkom gnjevu. Ta razbojnici ubiše i onda optužiše žrtvu da je ona njih ubila!

Mnogi tu činjenicu znaju, mnogi ju i znanstveno dokazaše, objaviše, ali nitko nije istupio tako jasno i glasno kao Glasnović. I ne samo tada, i ne samo o tome, na svakom mjestu znao je tajnu istine i govorio ne dajući zločinu nikakav alibi.

Ta gesta uza sve ostale vrline i oštrinu misli kao i spoznaja o tragediji hrvatske povijesti, ali i historiografije, čini da se lik gospodina Glasnovića uzdiže ponad mnogih lažnih proroka kojima nedostaje osnovno da bi bili slobodni – hrabrost.

Spremni za dom poginuti nose u sebi onu iskru kojom zrači gospodin Glasnović.

Hvala mu!
Nevenka Nekić

hkv/HIA
foto:

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *