Mario Ančić, gdje je i što radi nakon što je ostavio tenis

Hrvatska teniska nada Mario Ančić sa 16 godina je debitirao na OI, u 20.je osvojio medalju u Ateni u 21. Davis kup. Danas ima 32 godine i sport mu se čini kao bivši život jer sportski teren je napustio već ranije zbog bolesti od mononukleoze.

Ančić danas zarađuje za život u New Yorku na Wall Streetu  gdje radi transakcije i do nekoliko milijuna dolara.
Ovo što sad radim je maraton, dugotrajan proces u kojem pokušavate stalno napredovati, bili odvjetnik, liječnik, sveučilišni profesor ili novinar, kaže Ančić.
Kad je te 2005. naš tada najbolji tenisač Ivan Ljubičić propustio završiti sezonu Davisova kupa bez poraza, sav teret povijesne prilike za hrvatski tenis završio je na 21-godišnjem Mariju Ančiću. Nadanja cijele nacije pritisnula su leđa mlađahnog Splićanina, koji je, srećom, bio na visini zadatka i Hrvatskoj donio prvi naslov pobjednika tog elitnog natjecanja.

“Premda sam bio prilično mlad, znao sam se nositi s pritiskom. Odluka je ovisila samo o meni, ili ćemo biti pobjednici ili ćemo biti brzo zaboravljeni. Dobro sam to podnio. Slična je situacija bila i u onoj Ljubinoj i mojoj borbi za broncu u Ateni. Ili idete kući s pravom medaljom ili će vam pripasti ‘drvena'”, kaže danas Mario Ančić, nakon što je odvrtio cijeli film velikog bratislavskog slavlja.

Danas živi u New Yorku i radi u jednoj od najvećih svjetskih banaka. Njegova sjećanja potaknule su slike iz Zadra, iz polufinalnog dvoboja s Francuzima.

Kako je vratiti se mislima u te slavne teniske dane?

Jako sam sretan što su moji nekadašnji suigrači Čilić i Dodig tako uspješni. I što imaju priliku ponoviti ono što smo mi postigli prije 11 godina.

Poput Čilića, i vi ste jedan od onih sportaša koji igrajući za Hrvatsku ponekad daju i više no što imaju.

Po Čilićevoj reakciji na kraju meča vidjelo se koliko mu je bilo stalo. Naš je posao igranje na turnirima, tamo je naša plaća, tamo zarađujemo za kruh, a igranje za reprezentaciju je nešto na što vas nitko ne može natjerati. To je pitanje ponosa i to vas nosi ili to nemate.

Često se sjetimo vaše radosti nakon osvajanja bronce na Olimpijskim igrama u Ateni. Bilo je to stopostotno, iskreno uživanje u sportskom uspjehu, puno veće od bilo koje radosti nakon osvajanja turnira.

Sve to proizašlo je iz tog domoljubnog adrenalina koji se osjeća kod svih naših tenisača još od prvog dana hrvatske nezavisnosti. Od Gorana preko Ljube i mene do Čilića i Ćorića. Kada smo Ljubo i ja nosili reprezentaciju, Čilić je tek dolazio, a sada je on u najboljim godinama, a Ćorić je taj koji dolazi. I sve to vrijeme postoji kult reprezentacije. Kada sam ja ušao u reprezentaciju, bili smo treća liga, no i unatoč tome za mene je to bilo nešto posebno.

Potiče li igranje za reprezentaciju, više nego pojedinačni rezultati, neke nove klince da se prime tenisa?

Nedavno mi je Borna Ćorić kazao da je njega, kada je bio klinac, motiviralo to što smo mi te 2005. osvojili Davisov kup. Kada takvo što čujete, da je nekoga inspirirala vaša pobjeda i da je danas obećavajući mladi igrač na svjetskoj razini, to daje još veću draž vašoj ulozi u sportu. To je taj krug i nadam se da će ovi dečki inspirirati neke nove osmogodišnjake. Neka se taj val nastavi.

Na to se nadovezuje i ta famozna sloga u momčadi. Koliko je ona uopće važna u pojedinačnom sportu u kojem se zbrajaju četiri singla i jedan par?

Za ugođaj u momčadi jako je važno da se veselite igranju za reprezentaciju, da donosite tu emociju iz obitelji. Druga je stvar što je teniska sezona jako duga i što se Davisov kup igra obično u razdoblju kada bi za tenisača bilo bolje odmoriti tijelo za nastavak sezone. U takvom stanju treba pronaći unutarnju motivaciju, a dodatno je potiču izbornik i ozračje koje vas čeka u reprezentaciji. Jako je važno da se radujete druženju sa suigračima i s ljudima kao što su fizioterapeut, liječnik i drugi članovi stožera koji nisu toliko eksponirani, ali drže atmosferu.

Uz sve komplimente nadarenom i borbenom Ćoriću, složit ćete se da ovu reprezentaciju rezultatski drži Marin Čilić?

Marin je svjestan koliko je reprezentacija ovisna o njemu i jako joj puno daje. Marina gledam kao osvajača još kojeg Grand Slam turnira. U vrijeme kada se Federer i Nadal muče s ozljedama, Čilić se treba uključiti u skupinu igrača koji napadaju Đokovića. Nije ništa lošiji od Murraya i Wavrinke, a osvojio je manje Grand Slam turnira.

Hoćete li doći u Hrvatsku na finale Davisova kupa potkraj studenoga?

Taj vikend imam nekih privatnih obveza, no pokušavam ih prebaciti da bih mogao doći. Mislim da će biti navijačkog ludila. Bit će vatreno gdje god se bude igralo, u Zagrebu ili Splitu. Svjestan sam godina Ive Karlovića i toga da je usredotočen na svoju karijeru, no ne bi bilo ludo da HTS s njim razgovara. Uostalom, to je razdoblje godine, s devet mjeseci sezone iza, kada se igrači najlakše ozljeđuju pa treba pratiti zdravlje igrača i doći u najjačem mogućem sastavu.

Očito je da jako pozorno pratite nastupe hrvatskih sportaša.

Radni dan mi ne počne a da ne prelistam hrvatske portale i pročitam najnovije vijesti iz sporta, politike i biznisa. Sve me zanima.

Kao doktorand newyorškog sveučilišta Columbia, zaposlili ste se najprije u NBA uredu, a potom u Credit Suisse i to kao investicijski bankar. Što je konkretno vaš posao?

U timu sam koji pri akvizicijama savjetuje najveće svjetske investicijske fondove kao što su Blackstone, KKR, CVC Capital Partners…

Dakle, stresa vam ne nedostaje, kao nekad u petim setovima, tie-breakovima, meč-loptama…

Sve transakcije na kojima radim su od 500 milijuna dolara pa do nekoliko milijardi dolara i svaki dan se moram nositi s pritiskom, a na Wall Streetu je razina stresa prilično visoka. Komuniciram s klijentima, ali i s njihovim konzultantima, odvjetnicima… Uz to moram žonglirati i s internim odnosima u banci i to je potpuno drukčiji život od onoga u sportu, koji mi je pak jako puno pomogao da ovaj stres bolje podnosim i da do tuda uopće doguram.

Osim otpornosti na stres, je li vam sport omogućio i stjecanje radnih navika?

Kao tenisač igrao sam pred puno ljudi pred kojima bi me jedna odluka dijelila od poraza i pobjede. Osim toga, to cijelo sportsko iskustvo sada još više cijenim jer mi je kao skrivenu posljedicu ostavilo sportsku kulturu i radne navike. Ni danas mi nije teško otići na trening prije posla. Osim prekrasnih emocija pobjeđivanja, sport mi je dao i to da se znam nositi i s porazima, da se brinem o svome tijelu, prehrani, da svaki dan napredujem.

Nakon što ste sa samo 26 godina, zbog mononukleoze, morali prekinuti obećavajuću tenisku karijeru, zapravo ste vrlo rano počeli graditi svoju novu karijeru. Jesu li vam obrazovanje i to što ste uspješni u novom poslu pomoglo da lakše zaboravite sportsku karijeru?

U sportu imate deset godina da dođete do najviše moguće razine i svaka izgubljena godina velika je kao kuća. Sport poput tenisa omogućuje vam zaradu koja jamči dobar život nakon karijere pa je to neka vrsta sprinta. Ovo što sad radim je maraton, dugotrajan proces u kojem pokušavate stalno napredovati, bili odvjetnik, liječnik, sveučilišni profesor ili novinar.

No, za taj ste se maraton jako dobro pripremili studirajući pravo uz tenisku karijeru?

Nije da ne razmišljam o tome što bi bilo da sam nastavio tenisku karijeru, no sada sam u nekom novom filmu. Okrenuo sam novu stranicu i zadovoljstvo mi je raditi na Wall Streetu, u svjetskoj poslovnoj meki.

Živite u New Yorku, a taj je grad opet bio meta terorističkog napada?

Eksplozija se dogodila samo dva bloka od moga radnoga mjesta. Te večeri baš sam se našao s našim NBA košarkašem Bojanom Bogdanovićem, izašli smo na večeru, srećom ne u Chelseaju. Obožavam NBA košarku pa volim o tome pričati s Bojanom, a razgovarali smo i o njihovim sjajnim nastupima u Riju.

Što ste uspjeli vidjeti od hrvatskih trijumfa na nedavnim Olimpijskim igrama?

Uživao sam u svakoj od deset hrvatskih medalja, a neke od tih ljudi i poznajem. Uostalom, Blankino sam godište, što znači da su mi, da mi se nije dogodio taj peh sa zdravljem, ovo mogle biti pete Igre. Debitirao sam u Sydneyu sa 16 godina, s 20 u Ateni osvojio sam olimpijsku medalju, a s 21 bio pobjednik Davisova kupa pa mi se sve to, danas s 32 godine, čini kao neki bivši život.

mojahrvatska.hr/hia
foto:

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *