Dodikov referendum uvod u raspad BiH

Dodikov referendum, kojim se želi 9.sječanj proglasiti Danom RS-a, najvljen za 25.rujna u Republici srpskoj uvod je u raspad Bosne i Hercegovin, piše list Hrvatski tjednik.
Nakon ove nove srpske prijetnje sjetimo se operacije Maestral u kojoj Hrvatskoj vojsci nije dopušteno ući i osloboditi Banja Luku i protjerati srpske agresore preko Drine.

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu tako što je prisilila nositelje velikosrpske ideje da razmisle o miru. Oluja je za samo jedan dan preduhitrila snage bosanskih Srba raspoređene na terenu krajem srpnja i početkom kolovoza 1995. uz hrvatsku granicu, a koje su se pripremale za operaciju Vaganj-95 kojom su srpski zločinci po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist. Krajem kolovoza 1995. Amerikanci su bili s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili nesposobni riješiti krizu na Balkanu. Takva europska politika ozbiljno je ugrožavala vjerodostojnost NATO-a i UN-a te liderstvo Amerike u svijetu. Zato su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu kako bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ toga mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea.

Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju i da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamopovijesnu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Predsjednik Tuđman odlučio je iskoristiti taj trenutak i učiniti sve što može kako bi postigao političko rješenje i tako bez rata vratio Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske. Na putu miru stajali su oni koji su rat i počeli, Srbi na čelu s Miloševićem. Ali ovoga puta ti Srbi nisu imali međunarodnu potporu. Hrvatska je bila u mogućnosti da svojim oružanim snagama nastavi operacije za oslobođenje Banje Luke i hrvatskoga Podunavlja. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti, zbog procjena da bi novih 300-500.000 izbjeglica, iz tih područja, neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Bez obzira na vojne poraze Srbi nisu razmišljali o miru: i dalje su na svojim „vrhovnim savetima odbrane“ sanjali o gerilskome ratu u Hrvatskoj dok je Milošević, sklon igrama, pred Holbrookom izigravao mirotvorca govoreći da ni on trenutačno ne zna
2tko govori u ime bosnaskih Srba. Dok je Holbrook uvjeravao Tuđmana u Miloševićevo mirotvorstvo, Milošević je u tajnosti održavao sastanke svoje zločinačke organizacije u Dobanovcima, na kojima je dogovoreno da će upravo on sam (Milošević) pregovarati u ime svih Srba, a taj svesrpski dogovor potvrđen je dokumentom koji su potpisali Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i patrijarh Pavle.

Srpski masakri nad civilima u Sarajevu i drugim okupiranim gradovima i enklavama postali su uobičajena praksa srpskih snaga koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija. Međunarodnu reakciju potaknut će drugi po redu masakr na Markalama koji se dogodio 28. kolovoza, 1995. godine, kada je u Sarajevu toga dana ubijeno 37 nevinih ljudi, dok je ranjeno 90. Taj zvjerski napad na civile bio je izravan povod za kampanju bombardiranja srpskih položaja od strane NATO-a. Postalo je jasno da Srbi u Bosni ne će pristati ni na kakav mirovni plan, oni su htjeli zadržati sve osvojene teritorije koje su osvojili početkom rata zahvaljujući nadmoći u naoružanju i pomoći JNA. Prema uputama predsjednika Tuđmana, hrvatska diplomacija obavijestila je SAD i druge sile da će Hrvatske oružane snage u skladu s međunarodnim sporazumima otpočeti zajedničke operacije u Bosni i Hercegovini skupa s Armijom Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga s ciljem da se proširi područje pod kontrolom Federacije na oko 60 posto, čime bi Srbi bili primorani na mirovne pregovore.

Masakri
Srpski masakri nad civilima u Sarajevu i drugim okupiranim gradovima i enklavama postali su uobičajena praksa srpskih snaga koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija. Međunarodnu reakciju potaknut će drugi po redu masakr na Markalama koji se dogodio 28. kolovoza, 1995. godine, kada je u Sarajevu toga dana ubijeno 37 nevinih ljudi, dok je ranjeno 90. Taj zvjerski napad na civile bio je izravan povod za kampanju bombardiranja srpskih položaja od strane NATO-a.

Maestral – operacija koja je otvorila vrata miru

Neposredno nakon operacije Oluja, u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske Operacija Maestrajvojne snage planirale su tijekom kolovoza i rujna, zajedno s HVO-om i u suradnji s Armijom BiH niz operacija. Jedna od prvih bila je operacija pod nazivom Maestral u jugozapadnoj Bosni. Operacija Maestral počela je 8. rujna iz pravca Glamoča i Kupresa. Unatoč gustoj magli i strašnome ometanju srpskom topničkom vatrom, hrvatske snage probile su srpske crte obrane i osvojile strateški važan planinski vrh Veliki Vitorog s kojega se kontrolira široko područje bitno za operaciju od Kupreškoga polja pa sve do Mrkonjić grada. Prema planu, u isto vrijeme kreću i napadne operacije Armije BiH iz pravca Bihaća prema planinama Grmeč i Bosanskome Petrovcu te prema Bosanskoj Krupi, a na drugome pravcu napada Armija BiH pokreće napad na Donji Vakuf. Srpske položaje branilo je sedam lakih pješačkih brigada, jedna motorizirana brigada i dva oklopljena bataljuna 2. Krajiškog korpusa tzv. Vojske Republike Srpske (VRS).

Srpske snage grčevito su branile položaje, no nisu uspjeli spriječiti prodor snaga Hrvatske vojske, Hrvatskoga vijeća obrane i Armije BiH pa je put prema Banjoj Luci bio otvoren. Prvoga dana operacije 4. gardijska brigada HV-a zadala je glavni udarac potiskujući srpske snage pet kilometara u dubinu. Unatoč lošemu vremenu 9. rujna bio je presudan dan za operaciju kada je 7. gardijska brigada HV prodirući u dubinu osam kilometara zauzela strateški iznimno važan prijevoj Mliništa na cesti između Glamoča i Mrkonjić Grada. Hrvatsko-bošnjački udar HV HVO2napokon je Republici Srpskoj oduzimao komad po komad teritorija, tako su već 12. rujna snage 4. gardijske brigade HV zaposjele Šipovo i trasirale put prema Jajcu koje je osvojeno sljedeći dan, 13. rujna, kada je ponovo zavijorila hrvatska zastava nad slapovima Plive. Dok su hrvatske snage slavile pobjedu u Jajcu, drugi dio predvođen snagama 7. gardijske brigade HV-a zauzima Drvar. Istoga dana Armija BiH zauzima Donji Vakuf, a samo nekoliko dana kasnije Bosanski Petrovac i Ključ.

Sama operacija jenjava oko 17. rujna kada je ABiH oslobodila Bosansku Krupu i zaposjela šire područje u pravcu Bosanske Otoke, Prijedora došavši nadomak Sanskome Mostu, koji će biti zauzet nepunih mjesec dana kasnije. Radi daljnjega pritiska na tzv. Republiku Srpsku na južnome bojištu, hrvatske snage (HV i HVO) poduzele su niz manjih napada poradi poboljšanja taktičkoga položaja u cilju nadzora grada Trebinja, najvećega srpskog uporišta u Hercegovini. Nakon strašnih poraza, srpska vojska u panici bježala je prema Prijedoru i Banjoj Luci, gradovima u koje su se slijevale na tisuće izbjeglica. Operacija Maestral otpuhala je borbeni moral srpske vojske, u Banjoj Luci i diljem tzv. Republike Srpske zavladala je panika. U toj su operaciji oslobođena šira područja Bosanskoga Grahova, Bosanskoga Petrovca, Glamoča, Drvara, Ključa, Šipova i Jajca. Istodobno, postrojbe Armije BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo više od 54 posto teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV i 1. hrvatskoga gardijskog zdruga, postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO-a s ostalim pridruženim postrojbama. Tijekom operacije Maestral hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih službi, gledajući razvoj na terenu poslao je obavještajno izvješće predsjedniku ipregovaračkome timu koje ima naslov: „Hrvatska vizija Bosne“ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tom izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,“vjerojatno s pravom“, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet „bosanskih Hrvata“. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo.

Ono što zaista čudi u ovom izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok ginu hrvatski vojnici u operaciji Maestral, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao “sredstvo podjele Bosne“! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je s ciljem sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH.

Američko cjenkanje koje je dovelo do referenduma

U jednom od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.“ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju inzistirajući da se 9. siječnja slavi kao Dan Republike Srpske iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine taj praznik proglasio neustavnim jer nije prihvatljiv za sve građane Republike Srpske, s obzirom na to da je na taj dan 1992. donesena jednostrana odluka Srba koja je bila je uvod u rat i kampanju masovnoga progona nesrpskoga stanovništva s dijelova BiH u kojima je vlast preuzela Srpska demokratska stranka (SDS) predvođena Radovanom Karadžićem. Ove godine, 9. siječnja Dodik je slavio s Vučićem i patrijarhom Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irinejom, pompozno slavlje režirao je Emir Kusturica, intonirana je službena himna Srbije “Bože, pravde”, a nije bilo niti jednoga obilježja Bosne i Hercegovine. A Hrvatska službena politika samo šuti. Zar su hrvatski vojnici u operacijama kao što je „Maestral“ ginuli uzalud? Dokle?

Amerikanci
Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je s ciljem sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo
kao dobro i racionalno rješenje
, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga.


Joško Buljan,Hrvatski tjednik
hkv/hia
foto:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *