STRATEGIJA UCJENA: Nikad u povijesti Hrvatske nije jedna grupa ljudi tako razarala državu..

Nikad u povijesti Hrvatske nije jedna grupa ljudi tako razarala državu. I nikad se nikome to nije vratilo poput bumeranga kao što će njima.

Teoretski, ali uopće nije nekakva znanstvena fantastika, na izborima se moglo dogoditi i ovo: da samo malo više glasova dobije Živ zid, a malo manje Most pa da odnos bude takav da slušamo i gledamo u Vilibora Sinčića s istom strepnjom kao danas na Božu Petrova.

Razlika u glasovima ustvari je neznatna, Most je u cijeloj Hrvatskoj dobio 190, Živi zid 120 tisuća glasova. Dovoljno je bilo da se jedan srednji grad, na primjer Zadar, digao na lijevu nogu i glasao za Živ zid pa da sad pratimo najozbiljnije pregovore o tome hoće li na primjer Ivan Pernar biti prvi potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, hoće li prvoj ženi Živog zida Vladimiri Palfi koalicijskim dogovorom pripasti mjesto ministrice obrane ili ipak vanjskih poslova ili hoće li možda Hrvoje Runtić postati novi direktor Hrvatske radio-televizije, plus hrvatski član Nadzornog odbora Ine.

Da je slučajno izbore prespavao grad veličine Metkovića, a nešto veće, poput Varaždina, glasovalo za Živi zid a ne za Most, Sinčić bi danas bio Petrov i eto (samo naizgled) drukčije priče.

Pa ipak, premda je razlika između Živog zida i Mosta otprilike onoliko glasova koliko su HDZ ili SDP osvojili u samo jednoj izbornoj jedinici, recimo prvoj ili drugoj, svejedno na Most gledamo kao na skupinu ozbiljnih ljudi koje možemo zamisliti kako upravljaju Hrvatskom, a na Živi zid kao na skupinu neupravljivih luđaka.

Zaista nepravedno tetošenje Mosta.

Jer bilo je kroz povijest hrvatskog parlamentarizma i drugih rezultata na skali između 100 i 200 tisuća glasova, ali nikad nije bilo ovoliko pretjerivanja, preuveličavanja važnosti i snage, podmuklosti, uvjetovanja, kalkuliranja i zadrške, toliko mnogo besramnog javnog iskazivanja kadrovskih ambicija, toliko zamagljivanja, probnih balona, spinanja, kupovanja vremena, tako puno otvorenog izjašnjavanja o tome tko bi koji resor zapasao, koje poduzeće zauzeo.

To nikako ne znači da svega toga nije bilo i ranije – pa hrvatska je politika močvara najgoreg klijentelizma – ali do pojave Mosta barem se smatralo se da je o tome neprilično javno govoriti, da govor o tome izaziva nelagodu, da se to treba prikrivati. S Mostom ovo postaje legitiman sadržaj politike: Most koji se pretvara da je došao politiku očistiti od trgovine, trgovinu je ustvari u politiku uveo kao jedini sadržaj.

Želimo Ministarstvo gospodarstva. Želim šest ministara. Želimo kontrolirati pregovore oko Ine. Želimo okoliš. Želimo policiju. Želimo pravosuđe. Želimo tajne službe. Želimo televiziju… Želimo, želimo, dajte, dajte.

Recimo, na izborima 2000. godine partnerske stranke SDP-a i HSLS-a, a to su bile HSS, HNS, LS, IDS i ASH, bile su osvojile 431.484 glasa, svakako bitno više nego danas Most. No bez obzira na značajan udjel njihovih glasova u ukupnom rezultatu Račanove koalicije, o toj “koaliciji u koaliciji” svejedno nije ovisila sudbina cijeloga jednog izbornog ciklusa. A danas ponovno sve visi na Mostu, gube se dani, mjeseci, godine. Autoceste moraju uzimati komercijalne kredite jer im tehnička Vlada ne može dogovoriti bitno povoljniji aranžman sa Svjetskom bankom. Građani i poduzeća čekaju poticajniju poreznu politiku. Jedina propulzivna industrija, turizam, čeka stabilnu Vladu sa stabilnom strategijom daljnjeg razvoja. Nitko ništa važno ne potpisuje jer nitko ni za što važno ne odgovara.

I HNS je na izborima 2007. bio na razini glasova približno kao danas Most (oko 160 tisuća), Hrvatska stranka umirovljenika 2003. godine dobila je 100.000 glasova, slično kao Laburisti 2011. godine. Na stranu sad manjkavosti svih ovih stranaka koje i danas manje ili više postoje, ali baš nitko od njih nije radio od države takvo kazalište, nitko nije toliko rastresao politički sustav, nitko nije tako dugo i uporno blokirao državne institucije, nitko nije svoju poziciju u toj mjeri kao danas Most koristio za razaranje drugih stranaka. Taj njihov posao doveo je do dodatnog pada povjerenja građana u politiku i političare općenito i do pada interesa za izlazak na izbore.

To ima i posljedicu. Sa 303 tisuće na prošlim izborima Most je pao na 190, to je činjenica, a Živi zid (zasad nezamisliv kao dio bilo koje vladajuće koalicije ikad) sa 95 se popeo na 120. Svejedno, u Mostu se i dalje ponašaju kao da im ide sve bolje, ne žele oni samo zapasati buduću Vladu, ministarstva i pola državnih poduzeća, oni imaju planove na lokalnim izborima dogodine osvojiti još neke gradove po Hrvatskoj. U toj ambiciji, za koju se čini kako ipak ne počiva na političkoj realnosti (Most je u padu, HDZ se oporavlja, i SDP će promjenom vodstva dobiti dobar novi momentum), u tom se dakle planu skriva opasnost da će se Most nastaviti ovako ili još gore ponašati, kao nemoguće dijete hrvatske politike, da će stalno skretati pažnju na sebe, cviliti, blokirati, rušiti, vetoizirati, smatrajući to kao dobar ulog u svoje sljedeće izborne utakmice, prije svega onu veliku, lokalnu, dogodine.

Da nije tako, već jučer bi Most i HDZ predsjednici došli s potpisima i mogao bi odmah krenuti posao sazivanja Sabora i formiranja nove Vlade. Nema opravdanog razloga za novo odgađanje.

I ova nova epizoda pregovaranja s Mostom pokazuje da ta organizacija nema koalicijski nego prije svega ucjenjivački potencijal, što upućuje na to da će HDZ, ako ne sada, onda sigurno vrlo brzo morati tražiti širu podršku za izbjegavanje još jednih prijevremenih izbora.

autor: Nino Đula, jutarnji.hr /HIA
foto:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *