HRVATSKI SUVERENIZAM: Plenković mora uništiti bolesnu društvenu klimu

Više je nego jasno po čitavome nizu postupaka da Plenković namjerava bar na početku svoga mandata pod svaku cijenu izbjeći potrese na društvenoj sceni, primiriti tisuće očekivanja i zahtjeva, poučen iskustvima Oreškovićeve vlade, koja je od prvoga dana bila suočena s lavinom antifa prosvjeda, pa je spreman i kadrovski i porukama smiriti prije svega antifa militante. Jer u ovome trenutku nema tako dobro organizirane i militantne grupacije na desnom i nacionalnom spektru pa s te strane nema opasnosti, izuzev ako se ne napije Keleminec.

Ne znam je li to dobra politika, čak i kad djeluje razumno.

Evo zašto.

Okidač antifa i nositelja stečenih pozicija moći koja se gomilala nesmetano od trenutka proglašenja samostalne hrvatske države, jako ojačana izvanjskim sponzorima i snažnim poticajima nimalo nebitnih država, je jako kratak. Nema nikakve sumnje da će oni s različitih pozicija vrištati odmah u prvoj naznaci da neka od pozicija, kojegodinama imaju i nesmetano s njima raspolažu na račun države, može doći pod lupu političke, državne i društvene pozornosti s bilo kakvim pitanjem. Oni sebe drže nepogrešivima, avangardom, njihova je moć i pravo neupitno jer je uz stalo napredna i utemeljena u negaciji svega lošega, a sve loše je ono što nisu – oni.

S takvim strukturama, aktivistima, politikama i s njihovim osloncem u medijima, koji je silno pretežit, nije lako iskoračiti ni minimalnim koračićem. A mora se, ako se želi biti vjerodostojan i ako se želi dobro hrvatskom narodu, jer su oni njegova – polagana, a sigurna smrt.

Kako to Plenković misli i namjerava pomiriti?

Ja vjerujem bar po nekim naznakama koje on s vremena na vrijeme dadne naslutiti između redaka, a prije svega prema stimuliranoj kampanji medija koji ga zdušno podupiru, da će Plenković sastavom vlade zapravo pokušati isključiti najneuralgičnije točke sukoba. A to su – identitetska ministarstva i pitanja.

Hoće li antife stati na žrtvi Hasanbegovića?

S obzirom da većina antifa nevladinog sektora izravno ovisi o financijskim potporama iz Ministarstva kulture, nema nikakve sumnje da će Plenković na mjesto ministra postaviti nekoga tko neće antife uznemiravati , bar u mjeri u kojoj će im baciti dovoljno sjena na jasle i ne mahati im pred nosem Hasanbegovićem, koji ih je intelektom, klulturom, snažnom identitetskom simbolikom autentičnog Hrvata i još opasnije, autentičnog europskog muslimana, te osobnim gospodstvom doslovno dnevno ponižavao proporcionalno koliko su ga prostački napadali. Njihov obračun s Hasanbegovićem ima i stratešku i snažnu osobnu dimenziju. Ova strateška je razlog zbog čega Plenković ne bi smio odustati od njega, jer je to politički pravac države i konačno HDZ-a.

Ali, hoće li antife stati na žrtvi Hasanbegovića?

Neće.

Njima je prirodna i životno važna snažna regeneracija njihove strukture, ciljeva i ovladavanja javim diskursom, za što je nužna velika financijska moć i širenje na još postojeće oaze nacionalnih i identitetskih simbola. Negacija i negativizam ne može stati, nužno se mora širiti jer će nestati čim zastane, a da bi se širila antikultura negacije nužno je uništavati sve što joj se nađe u vidokrugu i dnevno proizvoditi – neprijatelje. Zbog toga je nemoguće antife nahraniti do sitosti. Kad su siti, oni po definiciji nestaju. Konačno, ovakve hrvatske antife samo su ekspozitura širih međunarodnih procesa, jer je očito Europa jako oboljela od ovoga virusa.

Takve antife svakog trenutka mogu početi režati.

Plenkoviću dakle neće biti dovoljno „žrtvovati“ Hasanbegovića antifama. Niti će mu biti dovoljno za kompenzaciju bijesa desnice to što neće predložiti Ninu Obuljen za ministricu kulture, jer ju nikada ni nije namjeravao predložiti. Ona je poslužila kao virtualna baba roga desnici, pa bi odustajanje od nje trebalo zadovoljiti desnicu i kompenzirati „žrtvovanje“ Hasanbegovića antifama.

Točno tako se vodi testiranje javnosti u pretežitim medijima. Morat će se Plenković nakon prilično očito vještih kadrovskih manevara, početi baviti i gorućim društvenim problemima, jer uspjeh na tom području mu može donijeti pristojan status njegovih birača. I uspjeh – Hrvatskoj. A za to treba malo više od vještine u pregovorima i kadrovskoj kombinatorici, uz veliko pitanje hoće li ga u tome poduprijeti mediji koji mu snažno pomažu u kadroviranju.Utoliko je to zahtjevnije.

Stvoriti kanale za utjecaj na stvaranje nove društene klime

Plenković zato mora učiniti sve da paralelno s ustupcima antifa gomili, ispod radara pripremi pozicije i kanale za utjecaj na stvaranje nove društvene klime, koja će jako afirmirati bitno drugačijii javni diskurs i iz ilegale izvući kršćane, nacionaliste, hrvatski identitet, autentične simbole i vrijednosti hrvatskog naroda. To je jedini siguran

obrambeni zaklon Plenkoviću ako namjerava predvoditi upsješnu vladu u interesu hrvatskoga naroda. Ako Plenković pokuša nametnuti Hrvatskoj apstraktne i bezlične europske i svjetske vrijednosti, bude javno i politički tolerirao prosoroševske i projugoslavenske parade u javnosti, neće imati nikakva zaklona, jer ga antife nikada neće prihvatiti usprkos trenutnom oduševljenju i ugrist će ga za nogu prvom prilikom, a izgubit će zaštitnički potencijal potpore svoga naroda. Zbog toga Plenković mora u javnom diskursu svojim porukama, stavovima i reakcijama, pod svaku cijenu nametnuti istinska pitanja i reafirmirati hrvatske interese i vrijednosti. Javna legalizacija i reafirmacija autentičnih ljudskih, kršćanskih i nacionalnih vrednotaće zbog snažne utemeljnosti, na javnoj sceni ohrabriti hrvatski narod i reafirmirati klimu samopoštovanja. To je temeljni prag bez kojega nema nikakvoga realnoga društvenoga napretka.

Ne smijemo smetnuti s uma da su čitav niz tih vrednota godinama protjerane iz javnoga diskursa u Hrvatskoj, pri čemu ne mislim protjerane iz državnog poretka ili zakona, nego na – javnu legalnost i status u društvu.

Suočeni smo s pogubnim trendovima.

Godinama se protiv katolika vodi pogrom, godinama se najgrublje vrijeđaju najviše katoličke svetinje, godinama se ismijava tradicija, autentičnost, hrvatska kultura, simbolika nacionalne integracije, vrijeđaju se svi oni koji se usude postavitipitanja o nevjerojatnim lažima, krivotvorinama, koji seusude ubojicu nazvati ubojicom, zločinca zločincem, a istovremeno se oblak krimena nadvio nad svaku hrvatsku nacionalnu svetinju. Primjera radi, misli li netko razuman da udari na nogometnu reprezentaciju recimo, nisu dio sveukupnog scenarija razaranja svake niti integriteta?

Prvorazredna nacionalna zadaća

Pozicije koje kriminaliziraju Hrvatsku su ostvarene političkim kanalima, a iako su izvan politike, u medijskom, društvenom i navodnom nevladinom spektru, izrazito snažno i presudno utječu povratno na – realne političke odnose i na politike. Pogotovo kad politički nositelj tih nastranosti SDP izgubi izbore, to postaje – razvidno. Takve pozicije su i formalizirane razvlašćivanjem državne politike, pa je utoliko protiv takvih destruktivnih nastojanja i njihovih nositelja nužno voditi borbu u javnom diskursu i ohrabrujućim porukama državnih političara svim ostalim zagovornicima hrvatskih autentičnih vrednota i interesa. Drugim riječima, Plenković mora na javnoj sceni početi odmah svojim jasnim porukama oslobađati konstruktivnu energiju, potencijale stvarnoga dijaloga i nositelje autentičnih stavova te okupljati javni civilni i nepolitički front protiv antifa. Sve to simbolizira recimo Hasanbegović. To je trenutno prvorazredna nacionalna zadaća. Najbolji primjer za stjecanje takvih pozicija u mandatu Kukuriku vlade je HRT koji je nakrcan antifa snagama, zatim su zakonima osigurani, pa je njihova pozicija postala stečena pozicija izvan –državnoga poretka na koji se više ne smije utjecati državnim politikama. Ako se iskaže takva namjera – vrišti tisuće ne samo hrvatskih, nego i europskih antifa. I, kreće kampanja međunarodnih razmjera.

Takvim kampanjama bile su obilježene sve osobe, ideje i programi koji su se drznuli dodirnuti stečene pozicije,

Biti određen u javnome istupu

Plenković mora biti određen u javnome istupu, pri čemu nije dovoljno recimo u raspravi opobačaju reći da HDZ nije za opću zabranu pobačaja i dase tome pitanju mora prići s širega društvenoga spektra i edukacijom prije svega. Lijepo zvuči, ali je izrazito nedovoljno i praktično potvrda antifašizacije i toga pitanja.

Vjerojatno u Hrvatskoj, iako smo izrazito katolička zemlje, pri čemu ovo izrazito nije samo stvar toga koliko ljudi
Dovodimo se u poziciju kao društvo, da legaliziramo stihiju koja ne samo po tom pitanju vrlo smišljeno i ciljano
ide u Crkvu, nego prije svega identitetskog biljega, koga često nismo ni svjesni u svakodnevnom društvenom komuniciranju i ponašanju, nema puno ljudi koji su za – potpunu zabranu pobačaja bez izuzetka.

Nije dakle problem u tome.

Problem je da se umjesto rasprave o pobačaju kao pitanju prava žene na emancipaciju, rasprava mora usmjeriti ili bar legalizirati u ravnopravnom javnom diskursu da je to pitanje – odnosa prema ljudskom životu. Da bi se to moglo, mora se takva rasprava poticati u relevantnom okruženju, u najvažnijim medijima, društvenim institucijama, a pogotovo u obrazovnim i znanstvenim institucijama Hrvatske. To kao prvorazrednu društvenu nužnost moraju stimulirati svojim izjavama nositelji najviše državne i institucionalne moći u zemlji. To bi bio način senzibiliziranja javnosti, jer ovako, svodeći pitanja i odgovore na za ili protiv pobačaja s vremena na vrijeme, to dramatično važno vrijednosno i društveno pitanje ostaje pod monopolom Bojane Genov i nekolicine sličnih antifa militanata s očitim pomanjkanjem relevantnoga znanja i društvenog integriteta.

Dovodimo se u poziciju kao društvo, da legaliziramo stihiju koja ne samo po tom pitanju vrlo smišljeno i ciljanopoduprta i ojačana čitavim nizom

izrazito zlih namjera postaje – društveno pravilo i navika. U tim okolnostima je jako teško mijenjati i zakone, makar čovjek i znao i mislio da je to nužno. Ne može se govoriti o edukaciji kao modelu ispravljanja čitavoga niza društvenih zala, ako se ista ta zla simbolički i stvarno dnevno izrazito pretežito reproduciraju u televizijskim serijama, promocijom osoba uz koje se vežu seksualni, bračni, društveni i uopće vrijednosni skandali. Ili ako se vrlo agresivno u institucionalni društveni sustav uvlači ciljana destrukcija, od rodne ideologije do čitavoga niza krivotvorina pod imenom kulture, umjetnosti, zabave, odgoja i obrazovanja. Ukratko, ako pretežiti mediji i pretežiti pritisak na institucionalni sustav budu svakodnevno kao vrijednosnu paradigmu afirmirali i nudili destrukciju i simboliku uništenja obitelji, života, tradicije, a nasuprot toga nema nikakvih sadržaja prihvatljive društvene vrijednosti, onda nikakva edukacija nema smisla. Edukacija je nemoguća ako će vrhunski filozof ili znanstvenik morati razgovarati s priprostim antifom, jer je to po definiciji antidijaloška pozicija. Tome se ni Katolička crkva sama neće moći efikasno usprotiviti, jer je upravo zbog svoga znamenja ona najvažnija meta. Ne može se afirmirati zločinca, a govoriti o odgoju generacija koje su protiv zločina.

Prije svega u javnom diskursu je nužno nametnuti i potaći pravo na suprotstavljanje takvim destrukcijama, što je u ovome trenutku praktično – ilegalno.

Jedan od glavnih razloga izostanka suprotstavljanja tim destrukcijama je i stečeni refleks straha i nesigurnosti kod najvećega broja ljudi, posebno akademaca, koje jedino relevantno može nizom postupaka i što je najvažnije javnih poruka i stavova, na angažman potaći – državna politika.

Jednako koliko i obeshrabriti antifa militante.

To je razlog „hrvatske šutnje“, uz, naravno, nepropusnost medija, koje je zbog njihove velike posredne ovisnosti od državne politike i mogućnosti nametanja poželjnih standarda putem HTV kao potencijalno najmoćnijega medija, puno lakše otkloniti.

Odgovoriti na krivotvorine o hrvatskoj povijesti

Uzmimo primjer srpskih jamarenja i teških krivotvorina o suvremenoj hrvatskoj povijesti. Samo isticanje sumnje u mit o Jasenovcu, samo pitanje o tome zašto država još nije učinila doslovno ništa da se onemogući Srbiju i većinu agresivno raspoloženih hrvatskih Srba, te pogotovo SPC u u širenju histerije o srpskim žrtvama i hrvatskoj genocidnosti, dovoljno je da se oko i protiv čovjeka koji to pita stvori – orkestrirano medijsko, političko i svakovrsno neraspoloženja do granica linča, a često i s oznakama ružne međunarodne kampanje.

Državna politika na to mora žestoko i jasno reagirati i otvoriti vrata ljudima koji znaju i mogu javno razoriti te mitove i zle namjere. Politika samo otvara vrata, ostalo će jedva dočekati tisuće umnih ljudi uraditi. Ključeve vrata drži Plenković.

To stanje je prvorazredno nužno promjeniti, a za ne činjenjenje nema nikavoga opravdanja. Za to nije potrebno samo donositi zakone ili usvajati državne politike u Saboru jer za to nije bitan broj ruku koje dobijaš kompromisima. Nužno je i dovoljno u svim takvim slučajevima jasno i glasno zauzeti stav da je to ružno, neprihvatljivo, da je laž zlo, a agresija agresija, te jasnim porukama ohrabriti ljude i institucije, pogotovo medije u Hrvatskoj na otvaranje ozbiljnih rasprava o svemu što je bitno za hrvatski narod. I to braniti svugdje, posebno u inozemstvu, koje Srbija koristi godinama za pritisak na Hrvatsku na temelju strašnih laži. A ne da nam se događa iz dana u dan da nam upravo zagovornici takve sramotne destrukcije sole pamet i čak prijete preko medija i s govornica državnih institucija, ako se drznemo oduprijeti tome.

Na tome se stječe i legitimira – vjerodostojnost. Jer, uspjesi u gospodarstvu su univerzalna obveza svakog dobrog gospodara i nemaju nacionalni predznak, a državna politika ukupno- mora imati.

U Hrvatskoj je nužno porukama i jasnim stavovima potaći formiranje klime za zaustavljanje i moralnu kriminalizaciju takvih srpskih i petokolonaških nastojanja, te nužnost reafirmacije istine i načela.

To bi morao biti jedan od prvih dijaloških i političkih zdataka nove demokršćanske vlade Andreja Plenkovića, pogotovo u kontekstu njegovoga ugleda intelektualca, tolerantnog čovjeka i proeuropskoga političara. Taj status mora iskoristiti da se legalizira javne rasprava u svim društvenim institucijama, a pogotovo u medijima o hrvatskoj prošlosti.

Jedino tako će stvoriti poticajnu klimu za usmjeravanje ka budućnosti.

Stotine je sličnih pitanja, a to su u pravilu sva svjetonazorska, na kojima u ovome trenutku potpunu legalnost, dominaciju i praktično diktaturu drže antife, uz otvorenu pomoć međunarodnih mutikaša kao što je Soroš, te još otvoreniju pomoć Srbije i njenih satelita u Hrvatskoj.

Dakle, nije sve u zakonima, iako se država prepoznaje po njima. Bit stvari je na žalost u ovome trenutku, zbog realnoga stanja u hrvatskome društvu – učiniti iskorake u stvaranje koliko toliko civiliziranoga dijaloškoga diskursa u Hrvatskoj, pri čemu to ne može biti po dosadašnjim standardima, da je dijalog kad antifa govori i laže, a Hrvat – sluša i šuti.

To nisu nimalo bezazlena pitanja i bezazleni problemi, a čovjek formata Andreja Plenkovića to jednostavno – mora znati.
Po tome će se između ostaloga vrednovati njegova stvarna nacionalna politika, vjerodostojnost i europejstvo, čak i više nego po vladinim ozakonjenim politikama. Prije nego osjete deblje lisnice, ljudi moraju osjetiti ugodni povjetarac u zraku nad Hrvatskom.
napisao: Marko Ljubić , HKV /HIA
foto:

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *