Josip Mlakić: Hrvatima u BiH ni Bog ne može pomoći

Hrvatski književnik iz BiH Josip Mlakić piše o uhićenju Hrvata u Orašju. Mlakić kaže da Hrvatima u BiH ni Bog ne može pomoći  dodajući da je previše faktora u igri .

Nedavni posjet Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini, ako uzmemo u obzir reakcije iz Sarajeva, u najkraćem možemo opisati frazom “već viđeno”. Najindikativnija u tom smislu je reakcija “građana” iz SDP-a koji su “kritizirali” Plenkovića zbog izjave o nužnosti izmjene izbornog zakona u BiH.

U SDP-u su to protumačili kao “poticaj za daljnje etničke podjele zemlje”. Ova izjava otvoreno priziva istočni grijeh hrvatske politike u BiH iz devedesetih koja je zapravo prva linija obrane unitarističkog koncepta bošnjačke politike.

‘Gospodo Hrvati, odjebite’

“Mi” možemo raditi što god hoćemo, pa i najgrublje kršiti Ustav, a vas se to ne treba ticati. Drugim riječima: “Gospodo Hrvati, odjebite!” Zanimljivo, slično pitanje nikada se ne postavlja visokim gostima iz Srbije, iako je upliv srpske politike u BiH mnogo jači, destruktivniji, pa i dosljedniji, ako hoćete, bez obzira što to u pojedinim fazama značilo.

A o uplivu “najdražih okupatora” iz Istambula, da ne govorimo. Podrazumijeva se kako je to njihovo prirodno pravo. Nastranu to što reakcije ovoga tipa nemaju više doticaja s realnošću, da je to samo politikantsko dodvoravanje nacionalistima.

U autorskom tekstu u Oslobođenju od 29. listopada, povodom posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini, Mustafa ef. Spahić, srednjoškolski profesor islama i sociologije u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, piše: “Da bi BiH izišla iz dvostrukog zagrljaja i makaza smrti susjednih zemalja, dovoljno je da međunarodna zajednica osigura da se Hrvatska i Srbija prema BiH u svemu odnose kao i ostale zemlje svijeta… Uslov svih uslova za opstanak i funkcionisanje Bosne kao države jeste da se ona u svakom pogledu zaštiti od Srbije i Hrvatske koliko je zaštićena od 56 muslimanskih zemalja.”

Nacionalistička isključivost

Ovo je tipičan primjer te nacionalističke isključivosti. Ne znam sjeća li se uvaženi efendija Spahić kada je Davutoglu hodao po Mostaru i sastavljao neustavnu “platformašku Vladu”. Ne znam je li se itko u Sarajevu tada ogradio od neotomanističkih planova Turske? Ili je “temeljni narod” u BiH malo “jednakiji” od druga dva, pa mu je dozvoljeno ono što drugima nije? Ili još jedno katastrofalno miješanje u unutarnje stvari BiH, čiji se repovi vuku i do danas, ono Stipe Mesića, nikome u Sarajevu nije smetalo, jer je bilo na fonu te nacionalističke politike “jednakijih”.

A Stipe Mesić je i danas “dragi gost” bošnjačkih krugova koji zagovaraju ratnohuškačku politiku. Ova obranaška politika pokazuje samo kako bošnjačka nacionalistička vrhuška ne želi odustati od politike “pokoravanja” i kako je bilo kakav pomak naprijed nemoguć bez unutarbošnjačkog političkog koncenzusa o budućnosti BiH, ali bez “građanske” mimikrije i drugog smokvinog lišća u koje se taj nacionalizam zaogrtao.

Između Rijada i Istanbula

Pitanje je koliko Republika Hrvatska uopće može pomoći Hrvatima u BiH, bez obzira na dobru volju koju Andrej Plenković nesumnjivo pokazuje. Previše je tu faktora u igri, a najvažniji je na koji će se način Europska unija postaviti prema agresivnoj “azijaciji” BiH, odnosno postoji li u BiH u perspektivi bošnjački političar koji će napraviti ono što je u Srbiji napravio Aleksandar Vučić, koji je iznimno vješto plesao između EU i Rusije, iako u posljednje vrijeme sve češće pravi “greške u koracima”.

Uzimajući u obzir “vizionarstvo” briselskih birokrata, da tu nakratko zaboravimo na Andreja Plenkovića bez obzira što je on primarno dio tog establišmenta, bojim se da BiH nema baš nekakvih izgleda. Trenutačno stanje u zemlji mogli bismo opisati simboličkim putokazom na kojem piše Europska unija, a koji je zapravo okrenut u smjeru Istambula i Rijada s jedne i Moskve s druge strane.

Gorka ironija za ljute SDP-ove “građane” je u tome što je smjer Zagreba i mitskog Bruxellesa danas identičan, pogotovo s politikom kakvu vodi Andrej Plenković koji zasigurno neće solirati u odnosu na politiku iz Bruxellesa. I to je ono što u Sarajevu malo tko želi vidjeti, jednostavnije je vratiti se vestern sižeima iz devedesetih. Zatim, tu je i pozicija Europske unija koja je u procijepu između Turske i američkih geopolitičkih interesa povezanih s njom, i kojima je ta turska pozicija važnija od Balkana. Postavlja se pitanje što tu onda može Vlada Andreja Plenkovića. Interesi SAD-a i Europske unije u BiH nisu kompatibilni i to je problem na koji se ovdje rijetko ukazuje.

Pogotovo danas, kada je Europska unija slabija no ikada, kada je i sama na prekretnici, i koja je već poodavno kapitulirala pred diktatom multinacionalnih korporacija. Europska Unija Bosni i Hercegovini u takvom odnosu snaga malo što može ponuditi, osim uspostavljanja minimalnih civilizacijskih standarda što je ovoj zemlji zapravo i najpotrebnije, a od čega se bježi “ko đavo od krsta”.

Bosni i Hercegovini, pa i Hrvatima, da rezimiram, ne može ni dragi Bog pomoći, ukoliko ti procesi ne krenu iznutra. A sudeći po reakcijama na Plenkovićevu posjetu, bošnjačka politička elita ni ne pomišlja izići iz rovova iskopanih devedesetih, dok se hrvatska politika u BiH nije baš mnogo odmakla od praznih prijetnji “starijim bratom”.

Uhićenje generala Matuzovića

Nekoliko dana nakon posjeta Andreja Plenkovića, u Orašju je uhićeno deset pripadnika HVO-a uključujući i ratnog zapovjednika Zbornog područja Orašje, generala Đuru Matuzovića zbog zločina počinjenih prema srpskim civilima od 1992. do 1993. godine.

Matuzović je uhićen zbog zapovjedne ogovornosti. Je li vjerojatna tvrdnja koja se odmah provukla po hrvatskim medijima, kako je ovo svojevrsna poruka Bakira Izetbegovića Andreju Plenkoviću i reakcija na njegov posjet? Vjerojatno jeste. Tužiteljstvo i Sud BiH, pa i Odjel za ratne zločine, već dugo funkcionira kao produžena ruka Izetbegovićeve SDA.

Zanimljiv je princip korištenja zapovjedne odgovornosti, koji se koristi selektivno, uglavnom prema pripadnicima HVO-a. Dosljednim korištenjem principa zapovjedne odgovornosti, u BiH bi svaki zapovjednik, bilo Armije BiH, bilo HVO-a, bilo Vojske Republike Srpske, mogao biti osuđen pred Sudom BiH.

Zanimljiv je slučaj bugojanskog logora iz kojeg su odvođeni i ubijani zarobljeni pripadnici HVO ili su odvođeni na uskopaljsko ratište kopati rovove na prvoj crti bojišnice, kojom prilikom ih je nekoliko i poginulo, logora u kojeg je nesmetano ulazio s ulice tko je god htio, te tamo mučio i zlostavljao zatvorenike.

‘Sveti ratnici’ iz islamskih zemalja

Specijalitet logora bilo je stezanje žicom zapešća ruku logoraše, sve dok im ne zamru živci ruku. Logor je bio pod ingerencijom bugojanske brigade Armije BiH. Zapovjednik te brigade, Tahir Granić, nikada nije optužen ni po kojoj osnovi, pa ni za zapovjednu odgovornost, iako je ona u ovom slučaju očita. Zanimljivo, ova institucija rijetko se koristi i prema pripadnicima Vojske Republike Srpske.

Ne treba, naravno, smetnuti s uma da su na tom sudu osuđeni pojedini pripadnici HVO-a koji su zaslužili svaku minutu dodijeljene im kazne. Srbija je, s druge strane, insistirala na kažnjavanju zločina prema bh. Srbima. Prisilila je, primjerice, bh. pravosuđe na postupke prema Naseru Oriću i Sakibu Mahmuljinu, ratnom zapovjedniku 3. korpusa Armije BiH kojemu je nedavno otpočelo suđenje, ali isključivo za zločine prema Srbima, iako je ovaj korpus vjerojatno “neslavni rekorder” u broju zločina počinjenih prema Hrvatima, u čijem su sastavu ratovali “sveti ratnici” iz islamskih zemalja odgovorni za cijeli niz zločina, uključujući i ritualna odsijecanja glava zarobljenicima.

Slučaj Henefije Prijića

Drugi jedan slučaj također je indikativan. Radi se o Hanefiji Prijiću iz Gornjeg Vakufa, zapovjedniku jednog od bataljuna gornjevakufske brigade Armije BiH koji je pred Sudom BiH odgovarao za pljačku i ubojstvo trojice talijanskih humanitaraca u svibnju 1993., iako je isti odgovoran u istom rajonu za pljačku i ubojstvo nekoliko Hrvata. Prijić je za ovaj zločin dobio 15 godina zatvora.

Međutim, talijansko pravosuđe mu ponovo sudi za isti zločin. U Italiju je isporučen iz Njemačke gdje je otišao nakon 13 godina odležane kazne. Talijani su pratili svojevremeno suđenje Hanefiji Prijiću i ovim su činom pokazali što misle o Sudu BiH.

Apelacija pred Europskim sudom za ljudska prava, kako se ne može istoj osobi dva puta suditi za isti zločin, također nije urodila plodom. Ovo je najbolji pokazatelj “rejtinga” Suda BiH, ali i toga kako odgovorna država, poput Italije, insistira na pravdi za svoje ubijene državljane.

Slučaj Mahmuljina i Hanefije Prijića, ali i rada Tužiteljstva za ratne zločine, najbolje možemo opisati Borgesovom konstatacijom iz njegove knjige “Opća povijest beščašća” u kojoj on, opisujući Billy the Kida, piše kako je Billy the Kid “svojom rukom ubio trideset ljudi, ne računajući Meksikance”.

Mogu kukati i seliti se

Ne znam za koliko su ubojstava odgovorni Sakib Mahmuljin i Hanefija Prijić. Međutim, ako sud to i utvrdi, to će biti “ne računajući Hrvate”. Glavni krivac za ovo je politika Republike Hrvatske koja je dvadeset godina šutjela na sličnu praksu, ali i ovdašnji HDZ. To se može vidjeti iz jednog recentnog primjera: Federalni parlament već je četiri mjeseca u blokadi koju provodi HDZ zbog prijedloga Zakona o igrama na sreću.

Ne znam detalje tog rašomona, ali znam jedno: može se, ako se hoće. I ako vam je to u interesu, naravno. Isprazno kmečanje, dok zemlja iz dana u dan tone u kaos, sramotna je izlika za nedjelovanje, a ujedno i jedini “pravni lijek”, uz masovno iseljavanje, koji je preostao bosanskohercegovačkim Hrvatima (24 sata.hr)

autor:Jospi Mlakić za 24sata.hr/hia
foto:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *