HIA - Hrvatski iseljenički adresar
 
   
 
 

VEZA S HRVATIMA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE

Prihvaćen je podatak da izvan granica Republike Hrvatske, u susjednim državama i diljem ostalih europskih zemalja i širokog svijeta, živi isto toliko Hrvata koliko i unutar državnih granica. Dakle, 4,5 milijuna ljudi hrvatske narodnosti ili podrijetla. Ta je procjena uvelike pretjerana, a pošto ne postoje bolje mogućnosti statističkog određivanja, prihvatljiv je kriterij da se smatra Hrvatom svaku osobu u svijetu koja po zakonu ima pravo na hrvatsko državljanstvo. A takovih osoba ima preko 1 milijun u Europi, više od 2 milijuna u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, 500.000 u Južnoj Americi te 300.000 u Australiji i Novom Zelandu. Od njih oko 25 posto govori ili razumije hrvatski.
Hrvatska, prema tome, nije država s najvećim brojem iseljenika u odnosu na domovinsko pučanstvo, ali za sigurno se nalazi među zemljama koje u tom razmjeru predvode. Danas je najvažnije procijeniti koji postotak od tih iseljenika i njihovih potomaka održava s Hrvatskom osjećajne, obiteljske i kulturološke veze, i kolika je međusobna povezanost između tih Hrvata unutar stranih sredina. Na sreću, u usporedbi s drugim iseljeničkim zemljama i zajednicama, možemo konstatirati da je zaista velik afinitet kojeg među Hrvatima i njihovim potomcima stvara podrijetlo. Tu je i povjerenje koje daju poznavanje i osjećaj pripadnosti (ili posebne povezanosti) s Hrvatskom.
       Portal u kojeg ste ušli otvara vam mogućnost daljnjeg upoznavanja i povezivanja, ugodnog za intelektualnu radoznalost i korisnog za zadovoljavanje raznih potreba. Hrvatska diplomatska i konzularna predstavništva, glasila koja izlaze u raznim zajednicama, udruge, katoličke misije, športski klubovi, škole, hrvatski znanstvenici, poslovni ljudi i poduzeća te istaknuti pojedinci, svakako Vam mogu biti prioritet pri uspostavljanju kontakata, pri čemu ćemo Vam pružiti izravne usluge.

ISELJAVANJE   HRVATA

Migracije su ustaljeni fenomen kroz europsku povijest. Ratovi, politički preokreti i posebno nepovoljni prirodni fenomeni koji su često naglo preobrazili uvjete života, stajali su iza većih valova iseljavanja, a potraga za prekooceanskim zemljama Amerike i Oceanije postala je  masovna tek pod kraj XVIII. st.

HRVATI  U   EUROPSKM  DRŽAVAMA

Napomenuli smo navale Otomanskoga carstva na hrvatske zemlje kroz stoljeća, a te navale su desetkovale pučanstvo ili prisile su na bijeg mnoge Hrvate, koji su našli utočište na područjima koja su u nekim slučajevima danas sastavni dio stranih država. Gradiščanki Hrvati u Austriji, Slovačkoj i Mađarskoj, hrvatska naselja na zapadu Rumunjske, pa na Kosovu i Italiji, i sada svjedoče o tim zbivanjima.
Pojedinačno, iz osobnih pobuda ili poradi umjetničke ili stručne karijere, mnogi su Hrvati odlazili u Budimpeštu, Prag, Graz ili Beč ta pogotovo u Italiju, gdje su u većini slučajeva uspijevali na svom životnom putu, ali su uz to ulazili u proces deformacije imena i asimilacije, jer; su ta središta to i nametala. Osim toga, Venecija- koja je uglavnom harala hrvatskim Jadranom, te Turska, odvele su u ropstvo desetke tisuća Hrvata iz obalnih krajeva, iz Bosne, Hercegovine i drugih krajeva.
Hrvatsko iseljavanje prema Zapadu Europe u velikom valu počelo je samim završetkom II. Svjetskoga rata. Nekoliko desetaka tisuća obitelji i pojedinaca uspjelo je izbjeći masovnom izručivanju i smrti u Jugoslaviji. Te preživjele političke izbjeglice samo djelomično su se zadržale u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, švicarskoj i švedskoj, a većina je morala zatražiti stalno utočište u prekooceanskim zemljama. Priliv novih bjegunaca preko granice s Italijom i Austrijom nastavljao se je, s veoma različitom srećom za bjegunce (na granici Jugoslavije s Austrijom od lipnja 1945. do kraja 1955. ubijeno je preko 7.000 osoba). šezdesetih godina XX. stoljeća, jugoslavenske su vlasti počele izdavati putovnice politički ne obilježenim radnicima, a oni su se u glavnom zapošljavali i Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, švicarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, švedskoj, te u Australiji, SAD-u i Kanadi. Zbog unutarnje ekonomske krize, ti su radnici imali obvezu novac polagati u jugoslavenske banke, a usputno su vlasti htjele da se Hrvati- koji su bili privredno i radno posebno potiskivani- u što većem broju isele. Svjesni toga, velik dio tih naoko samo ekonomskih ''privremenih'' iseljenika, na Zapadu želio se je upoznati s idejama i idealima te iskustvom demokratski usmjerenih emigranata, pobornika hrvatske nezavisnosti. Nakon pada ''Berlinskoga zida'' i nezaustavljivog kretanja Hrvatske prema svojoj slobodi, Hrvati diljem svijeta pretvorili su se u snagu koja je od 1990. do 1995. na svim poljima, i zaista odlučujući doprinijela tom ostvarenju.
Oko stotinjak katoličkih misija, više od 800 kulturnih i umjetničkih društava, športski klubovi, dopunske hrvatske škole, nakladnička i novinarska djelatnost, tradicionalno snažni obiteljski odnosi doprinose održavanju hrvatskog identiteta među iseljenicima i u autohtonim hrvatskim manjinama. Što se Hrvata u Bosni i Hercegovini tiče, oni su u toj zemlji suvereni i konstitutivni narod, koji je povijesno i suvremeno, neotuđivo na svom teritoriju. Prema popisu iz 1991. god. u Bosni i Hercegovini se broji 760.852 Hrvata (ocjena iz 2004. godine 507.767 Hrvata).
Oko 300.000 Hrvata i njihove djece danas živi u Njemačkoj, s materijalnim osiguranim statusom. U takvom položaju su i Hrvati u Švicarskoj (80.000), Švedskoj i ostalim skandinavskim državama(45.000), te u Austriji (120.000), a u manje dobrom materijalnom položaju su Hrvati i njihovi potomci drugog pokoljenja u Francuskoj (90.000). U Italiji se smatra da tamo živi 60.000 Hrvata, a manji broj u Belgiji, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, itd. Čak na Islandu živi desetak hrvatskih obitelji, što ukazuje na rasprostrtost hrvatskog iseljeništva.
Među njima u Zapadnoj Europi danas malo nekvalificiranih radnika. Uz velik broj umirovljenika, aktivni su tehničari, poslovođe, više i visoko medicinsko osoblje, profesori, znanstvenici, poduzetnici graditeljstva, prijevoza  i gastronomije, trgovci, financijski stručnjaci, itd. U Sloveniji, iako veći dio od njih sačinjavaju autentičnu autohtonu manjinu, bez priznanja svog sustava živi preko 60.000 Hrvata.     

U stara vremena, pred Turcima koji su prisilili i mnoge druge narode na bijeg, Hrvati su se pojavili u stanovitom broju na Kosovu, na zapadu Rumunjske,  na jugu Mađarske, Slovačke, Češke, Austrije, i u manjim skupinama u Italiji. Na svim tim područjima (osim što su po Češkoj prisilno raspršeni), zadržali su svoju kulturno, jezičnu i nacionalnu posebnost, iako u zajednicama manjeg brojčanog značaja. Od sredine XIX. stoljeća pa do kraja XX., iselilo je iz ekonomskih razloga preko 1,5 milijuna Hrvata, s tim da su mnogi u državama imigracije, zbog nepostojanja nezavisne vlastite države, morali upisati se kao Austrijanci, Talijani a pogotovo od 1918. pa do 1990., kao Jugoslaveni. Većini od njih ili njihovim potomcima, posebice nakon iskrivljavanja prezimena koja su vršile talijanske vlasti u Istri i Dalmaciji za vrijeme svog razdoblja kolonizacije, teško je ući u trag, osim u slučajevima kad se oni samoinicijativno na osnovi obiteljske tradicije, pojedinačno ne pobrinu za ispravljanje tih deformacija. Treba navesti također, da u Sjevernoj i Južnoj Americi do sredine XX. st., imigracijske vlasti nisu pazile na točnost prezimena, a dapače da su namjerno dodavale ili ukidale stanovita slova, kad se je neko prezime teško za njih ili neusklađeno s većinskim jezikom izgovaralo. (Na pr., Cvitanović je često postajao Kitanovich, Grediščak bi postao Gredizani, Tvrtkovic bi se našao u ispravama kao Turcovi, a Mrzljak bi upisan kao Merzia). U svakom slučaju, treba naglasiti da su i drugi Europljani preko mora bili podvrgnuti sličnom postupku, osim Englezi, španjolci, Talijani i Portugalci kad su dolazili u zemlje gdje je njihov jezik bio službeni ili široko prihvaćeni jezik (slučaj talijanskoga u Južnoj Americi).

Katoličke župe i instituti, društveno-političke udruge, kulturno umjetnička društva koja još i danas njeguju narodnu umjetnost na svim kontinentima, športski klubovi, novine i radio emisije, i s time i dalje približavaju Hrvatskoj mnoge obitelji koje su izgubile vezu sa zemljom podrijetla.
Do II. Svjetskoga rata, Hrvati su emigrirali u većini slučajeva iz ekonomskih razloga, a nakon toga rata totalitarni sustav i diskriminacija u Jugoslaviji pokrenuli su jedan ogroman odljev Hrvata prema Zapadu. Nakon uspostave neovisnosti Republike Hrvatske i mira na istočnim granicama, opaža se znatno smanjenje iseljavanja Hrvata.
Pojedinci, udruge i zajednice diljem svijeta, zaista služe na ponos Hrvatskoj, stvaraju mostove za suradnju na području znanosti, gospodarskih ulaganja i trgovine, tehnologije, kulture, posreduju pri međusobnom upoznavanju i stvaranja prijateljstva i povjerenja.

HRVATI U SJEVERNOJ I JUŽNOJ AMERICI

Pojam Amerike kao kontinenta zlata i rudokopa, ogromnih prostranosti i sloboda, brzo se je proširio po Europi nakon otkrića 1492. godine, pa je s vremenom i s vrlo različitom osobnom srećom, počeo odlazak milijuna Europljana preko Atlantika. U slučaju Hrvata, bilo u Amerikama bilo u Australiji, Novom Zelandu ili Africi možemo reći da oni ljudi koji su tamo podlegli bijedi, bolestima, diskriminaciji i strašnom izrabljivanju snažnijih na terenu, nisu u glavnom nigdje zapisani, nije ostao iza njih drugi trag nego nevjerica i tuga kod porodica u domovini.
Ipak, nakon uspostave stvarne jednakosti i poštivanja prava tijekom XX. stoljeća, može se govoriti o hrvatskim zajednicama u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Venezueli, Peruu, Boliviji, Čileu i Argentini (a brojčano mnogo manje u Urugvaju, Ekvadoru i Paragvaju) kao o usklađenim stvarnostima koje doprinose napretku tih zemalja. Uz to, članovi tih zajednica doprinose dobrim bilateralnim odnosima između svojih zemalja i svoje obiteljske domovine Hrvatske, a u međusobnoj povezanosti i preko povezanosti s Hrvatskom, mogu ostvariti mnoge osobne i poslovne želje i interese.
U SAD-u Hrvata i potomaka Hrvata ima danas oko 3 milijuna, a najveće zajednice su nastanjene u New Yorku, Chicagu, Detroitu i Kaliforniji. Međutim, ima značajan broj Hrvata ili potomaka Hrvata od Floride, na južnoatlantskom području SAD-a, pa do najsjevernijeg Pacifika, na Aljaški, koja pripada SAD-u. Samo mali broj od ljudi bavi se nekvalificiranim poslovima, jer od visokih političara do priznatih sveučilišnih profesora i znanstvenika, od velikih poduzetnika i financijskih direktora do časnika oružanih snaga i pisaca, oni su nazočni u svim segmentima sjevernoameričkog života. Zbog diplomatske, političke, financijske, industrijske, tehnološke, vojne i kulturne moči Sjedinjenih Američkih Država, također i hrvatska zajednica i pojedinci sudjeluju u stvaranju obostranih veza i probitaka.
Veoma je slična situacija i u Kanadi: Hrvati i njihovi potomci rasprostrti su od oceana do oceana, iako se najveći broj useljenika smjestio u državi Ontario (Toronto i okolica), pa u Montrealu, Winnipegu, Thunder Bayu, Vancouveru, itd. Velik broj od tih 200.000 Hrvata i njihovih potomaka, uspio je u svom nastojanju, posebice kad se radi o onima koju su doselili nakon 1920. godine, pa se njihova imena nalaze u javnom životu, kulturi, znanosti i svim granama djelatnosti Kanade.
što se Južne Amerike tiče, životni uvjeti pod kraj XVIII. i XIX. stoljeća, pa sve doetrdesetih godina XX. stoljeća, vjerojatno su za useljenike bili još teži i razočaravajući od onih na koje se je nailazilo na sjevernom dijelu kontinenta. Dodati treba i to, da životni standard i stvarna postignuća onih koji se mogu smatrati uspješnima u Južnoj Americi, ne mogu se usporediti s onima koje je mnogo veći broj ostvario na sjevernom dijelu kontinenta. Opće stanje Južne Amerike, nestabilnost i sociološki čimbenici, tome su pridonijeli.
U tom sklopu, zbog posebno odgovarajućih prilika, značajan broj od oko 120.000 Hrvata i potomaka u Čileu, postigli su u tamošnjem društvu najviše pozicije. Od kandidata za predsjednika Republike, ministara, gradonačelnika, senatora i zastupnika, biskupa i akademika, industrijalaca i poduzetnika, te veoma prihvaćenih pisaca i likovnih umjetnika.
Useljavanje Hrvata u ovu državu na obalama Tihog oceana, od 1860. godine, počelo je također pod veoma teškim prilikama: pustinje i rudnici na krajnjem sjeveru zemlje, ribarenje na silno valovitom moru, bilo je odredište za mnoge, ili pak Ognjena zemlja i do kraja nerazvijena i hladna južna području. Tek pripadnici drugog, a najviše trećeg pokoljenja, uspjeli su se smjestiti u velikim središtima urbanog čileanskog javnog života a osim toga i ona nerazvijena područja danas su znatno napredovala i utječu na državni život.
Santiago, Valparaiso, Antofagasta, Concepcion, Iquique, Punta Arenas, gradovi su gdje živi najveći broj Hrvata.
Argentinski Hrvati po društvenoj važnosti u državi useljenja, također su veoma zapaženi: njih ima oko 350.000, a najveća ih je koncentracija kao i argentinske populacije uopće -, na području glavnoga grada Buenos Airesa. Zatim, brojne su zajednice u pokrajinama Santa Fe i Cordobi, u patagonskim provincijama, a nema kraja gdje Hrvata nema. Useljavanje je počelo u većim skupinama oko 1885. godine, a nakon II. Svjetskog rata posebno je uvažen dolazak od oko 25.000 emigranata, u glavnom s višom intelektualnom spremom, koji su izbjegli masakrima Bleiburga i Križnoga puta, te se pretvorili u jezgru državotvornosti. Povezani s emigrantskim  grupacijama u Zapadnoj Europi i Kanadi te Australiji, dali su ogroman doprinos, znanstveni i stručni još više nego financijski, uspostavi hrvatske demokracije i neovisnosti.
Misionari i znanstvenici, utemeljitelji gradova i javnih ustanova, mnogi su Hrvati upisani u argentinskoj povijesti od XIX. stoljeća do danas (bilo je i prije nekih snažnih i zaslužnih Hrvata pojedinaca), a tamošnja zajednica, i dalje jača veze između dviju zemalja.
U Perú se broje Hrvati na nekih 12.000 osoba, u Brazilu isto toliko iako je zemlja mnogo prostranija i napučenija, u Venezueli govora je o približno 10.000 osoba, u Boliviji ta populacija je od nekih 8.000 ljudi, u Urugvaju hrvatsko podrijetlo ističe nekih 4.000 stanovnika, dok Hrvata u Paragvaju i Ekvadoru ima manje od osam stotina.

PUT HARVATA DO  AUSTRALIJE I NOVOG ZELANDA

     Još sredinom XIX. stoljeća,  ''Terra Australis'' (Australija) i ''Zemlja Dugoga Bijeloga Oblaka'' (Novi Zeland) bili su u Europi pojam najdalje destinacije za bijeloga čovjeka, koji od tamo i nije imao realne mogućnosti povratka. Tada su ljudi emigrirali u potpuno ''sirovu'' sredinu, čiju su  prvu europsku populaciju sačinjavali kažnjenici (oko 120.000 ljudi je tamo deportirala britanska vlast), pa bjegunci i očajnici, u sredinu u kojoj nije bilo milosrđa niti kulturnih obilježja koji su inače bili prošireni u Europi u XVIII. i XIX. st. Nije bilo niti infrastrukture za gradski  život ili donekle podnošljivih uvjeta za ruralni život, a zbog specifičnosti prvih doseljenika sve do sredine XX. stoljeća novi došljaci nisu  se mogli lako integrirati. I  to neovisno o njihovom podrijetlu. Zbog oskudice, gotovo se nitko od razočaranih iseljenika nije uspijevao vratiti u rodni kraj, a većini  je bilo teško  priznati u svojim rijetkim javljanima obitelji, vlastitu situaciju. Mnogi su pozivali  djevojke iz rodnoga zavičaja, u glavnom kao jedini način da osnuju obitelj, te rođake i znance kako bi zajedničkim snagama nešto ostvarili u  životu. Neki su to postigli, a u glavnom su se održavali u zajednicama, koje su bile prirodan  odgovor ne samo osjećaju daljine i osamljenosti, 20.000 km od rodne grude, nego i krutoj diskriminaciji koju su morali podnositi zbog katoličke vjere, pripadnosti drugoj etniji i nepoznavanju jezika. Danas je broj Hrvata i njihovih izravnih potomaka u Australiji  procijenjen na oko 300.000 ljudi. Samo na području Sydneya prebiva oko 50.000 članova te zajednice.

  U drugoj polovici XX. stoljeća tolerancija i životni uvjeti su se naglo promijenili u Australiji. U Novom Zelandu je  broj Hrvata od početka bio ograničen imigracijskom politikom prema katolicima i Hrvatima, a u obije zemlje imigracijski registri bilježili su Hrvate prvo kao ''Austrijance'', kao ''dalmatince'', kao ''jugoslavene''. Mnogima se je kroz te upravne postupke  zameo trag. Prvi  useljenici u Novom Zelandu krajem XIX. st. i početkom XX. bili su prisiljeni baviti se kopanjem smole, pod strašno teškim uvjetima, a tek neki iz one manjine   pismenih useljenih Hrvata mogla se je ipak zadržati u polu urbanim sredinama. Diskriminacija je u Novom Zelandu bila veoma slična po svojoj okrutnosti onoj koja je bila karakteristična u Australiji: jedino potiskivani i desetkovani Maori, autohtoni narod, pružali su ''Austrijancima'' ili  ''Dallyima'' (dalmatincima) neku utjehu, veoma ograničenu jer su i oni bili iscrpljeni  vlastitim   patnjama.

  Same prepreke  koje je stvarala migracijska politika Aucklanda,  Hrvatima koji su htjeli useliti u zemlju, nisu  dopustile da se zajednica razgrana, pa je danas broj naših useljenika i njihovih izravnih potomaka od nekih 12.000 osoba. Ipak,  opće prilike na civilizacijskom planu na tom otoku  brzo su se popravljale pod kraj  XX. st., iako sve do 1992, godine  samo  priznavanje  hrvatske narodnosti  donosilo je useljeniku  društvene i administrativne neugodnosti.  Australci su mnogo ranije liberalizirali uvjete za useljavanje radnika iz Jugoslavije jer im je taj radni doprinos žurno i masovno trebao zbog nagloga razvoja. Tako je,  naravno, ušao najveći broj Hrvata jer je njihov materijalni život u domovini bio upitan. Kulturni, politički, vjerski i športski život postao je posebno snažan i plodan u Australiji sredinom Šezdesetih godina XX. stoljeća, a bio je označen odlučnom opredijeljenošću za projekt demokratske i nezavisne Hrvatske.

Isto kao i po američkim državama, danas je gubitak hrvatskoga jezika među novim naraštajima Hrvata u Australiji i Novom Zelandu  najopasniji  fenomen, koji integraciju pretvara u asimilaciju, a asimilaciju u otuđenje. Ipak, najkvalificiraniji Hrvati i potomci Hrvata u svim tim zemljama, oni koji imaju čvrste kulturne i prirođene  intelektualne osnove, ti dokazuju da se i kroz mnoge  godine i pokoljenja  uspješno  održava  povezanost sa zemljom podrijetla.  Posebice kad se to radi o Hrvatskoj, zemlji koja se je veoma požrtvovno morala boriti za svoju slobodu i koja je konačno u toj borbi pobijedila.

U Australji, najjače hrvatske zajednice nalaze se u Sidneyu i Melbourneu, u Geelongu i Perthu, Canberri, Clifton Hillu, Hobartu (Tazmaniji), a tradicionalno se bave građevinarstvom, gastronomijom i turizmom, šumarstvom, poljoprivredom i ribarstvom, uvozom, izvozom i trgovinom. Potomci drugog i trećeg pokoljenja u velikom postotku pohađaju s uspjehom sveučilišta, a mnogi su već visoko obrazovani stručnjaci te čak i sveučilišni profesori. Iz Novoga Zelanda stanoviti broj Hrvata se iseljava u Australiju ili u Sjedinjene Američke Države, a najjača zajednica živi na području Aucklanda, Na tom području živi i preko 70 posto stranaca Novog Zelanda. U ovoj zemlji, Hrvati se bave poljoprivredom i ratarstvom, ribarstvom, raznim zanatima, obrtima, trgovinom i građevinarstvom, a mnogi su postigli zavidne pozicije na polju znanosti.

 
O Hrvatskoj
grb informacije
ZABILJEŠKE

Croatian Immigrant
History Project
here

Data base, here
 

 

 
       
spacer Vijesti | O nama | CRO turizam | Hr. brandovi | Oglasnik | Hr. iseljenici | Radio | Linkovi | Kontakt
Copyright © 2006 Patria-Promocija d.o.o. Sva prava pridržana.