| |
V I J E S T I
Bosna i Hercegovina
16. kolovoza 2011.
Nakon 40 pronađen grob člana Bugojanske skupine
na slici:Đuro Horvat, Adolf Andrić,Pavo Vegar, Ambroz Andrić
1972.g.dodine u Jugoslaviju je stigla grupa od 19 emigranata koji su iz Australije krenuli srušiti komunizam u njihovoj rodnoj grudi a sama kacija se zvala "FENIKS". Zbog njih bivša JNA je digla na tisuće vojnika i teritorijalnu obranu kako bi likvidirala
"kako su ih zvali " ustaške emigrante. Sama akcija likvidacije vođena je pod nazivom "RADUŠA".
Dva dana nakon prvog sukoba na Raduši piše Večernji list, mlada liječnica Milka Čuljak-Čolić vraćala se s terena u Dom zdravlja Zenica. Prije razduživanja službenog automobila i dolaska kući, ravnatelj Doma ju je pozvao i kazao kako mora izvršiti obdukciju, jer je bila vrstan stručnjak iz ove oblasti medicine. Nakon toga je odvezena u bolničku mrtvačnicu u zeničko naselje Crkvice. Kasnije u jednom razgovoru rekla je da je iz same atmosfere u mrtvačnici zaključila kako nije upitno pitati o čemu je riječ, nakon što je morala izvršiti obdukciju dva tijela. Tada joj je rečeno da samo utvrdi uzrok smrti. Zapisnik je sastavljen samo u jednom primjerku i predan osobama u civilu, najvjerojatnije pripadnicima tadašnje Udbe. Sljedeći dan je bila u komisiji prilikom pokopa jednog od njih na Gradskom groblju Crkvice u Zenici. Liječnica Milka Čuljak-Čolić, nakon izvjesnog vremena, bila je sigurna da je riječ o Adolfu Andriću, jer je njegove fotografije kasnije vidjela u tisku. Dakako, o tome se godinama šutjelo, iz dobro poznatih razloga, a onda je liječnica sredinom devedesetih napisala pismo Adolfovoj sestri Mariji Mikac u Poreč.
Pokop u Zagrebu
Don Anto Jelić, predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva je s ostalom istraživačkom ekipom, u međuvremenu, utvrdio točnu lokaciju neobilježena groba Adolfa Andrića na spomenutom groblju u Zenici te je o svim saznanjima izvijestio njegovu rodbinu. Oni se pripremaju podnijeti zahtjev za ekshumaciju njegovih zemnih ostataka. Vjeruju da će u rujnu izvršiti ekshumaciju, a potom prijenos u obiteljsku grobnicu u Zagrebu.
Adolf Andrić je rođen 1942. u Kreki pokraj Tuzle. Prije emigracije, živio je u Zagrebu. Po zanimanju je bio kemijski tehničar, a emigrirao je 1960., prvo u Italiju, a zatim u Australiju, gdje je postao član Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Adolf Andrić je bio najviše rangirani dužnosnik HRB-a prilikom formiranja skupine „Feniks“. Sukob u kojemu je poginuo u lipnju 1972. godine dogodio se na planini Raduši. Otada pa do danas nije se znalo gdje je pokopan.
Ovu informaciju je potvrdio don Jelić koji se već godinama bavi istraživačkim radom vezanim uz otkrivanje hrvatska stratišta nakon Drugog svjetskog rata. No, don Anto je dugo radio i na istraživanju sudbine čuvene Bugojanske skupine, skupljajući brojne pismene dokaze kao svjedočanstva. To je na kraju rezultiralo i dokumentarnim filmom koji se već prikazuje u BiH, Hrvatskoj, a bit će prikazan i u inozemstvu.
Dokumentarni film „Akcija Feniks 72“u trajanju od 84 minute rezultat je dugogodišnjeg
,upornog i profesionalnog istraživanja povijesti hrvatskog političkog iseljeništva, posebice tajne osloboditeljske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), čiji je najpoznatiji pothvat bio akcija Feniks 72 (ili „Bugojanska akcija“) iz lipnja i srpnja 1972. Na temelju dokumenata iz raznih policijskih, vojnih i obavještajnih izvora te sudskih arhiva, kao i dokumentarnih audio i videosnimaka i autentičnih svjedočenja, koja se u najvećoj mjeri u ovom filmu po prvi put prezentiraju javnosti, na objektivan i stručan način rekonstruirana je akcija Feniks 72 od njene zamisli u Australiji, preko priprema u zapadnoeuropskim državama i same izvedbe u bivšoj Jugoslaviji, govori don Anto.
To je težak posao koji traži dosta strpljenja, ali nakon dugih godina kockice se počnu slagati, a istina polako izlazi na vidjelo. To je i u slučaju Adolfa Andrića, kaže don Anto Jelić koji se zaredio samo nekoliko dana prije dramatičnih događaja vezanih uz samu akciju „Feniks“. Nije mogao ubijati Naime, kada sam koncelebrirao na Šćitu i pripremao se za svoju mladu misu, potkraj mise, začula se pucnjava u blizini crkve.
Dok su vjernici izlazili, dvorište je preplavila tadašnja milicija. Netko od njih je vikao: „Ubili smo još jednoga bandita“. Ubijen je bio Viktor Kancijanić, istarski sanjar o slobodnoj hrvatskoj državi. Što se pak tiče Adolfa Andrića, prema svjedočenjima mnogih koji su ga poznavali, bio je najobučeniji pripadnik skupine „Feniks“, a poginuo je već u prvom sukobu. Većina svjedoka tvrdi da je Andrić izgubio život jer nije bio u stanju ubiti drugog čovjeka. VL
IZ ARHIVA
Pismo Ružice Ružice Andrić, supruge Ambrozija Andrića
objavljeno 9.veljače 2009. na stranici hkv.hr
"Mladi hrvatski naraštaji ne znaju kakav je teror bio nad hrvatskim narodom sa vrijeme sefa jugoslavenske UDBE Aleksandra Rankovića. Za vrijeme njegovog terora nad hrvatskim narodom, narod je živio pod takvim strahom da je se bojao sam sebe. Strah je bio toliko veliki, da nitko nije nikome vjerovao niti u obitelji. Ranković je imao mase doušnika. Iz tih razloga , među narodom je potekla izreka, da i zidovi imaju uši.
Tajni arhivi HRB-a otkrili su da je u vrijeme Rankovićevog terora formirano HRB-o u bivšoj Jugoslaviji, pedesetih godina 20 stoljeća. Član toga formiranog Brastva bio je i Jure Marić. Po dolasku u Australiju, Marić se učlanio u Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iz HOP-a je istjeran kada je bez ičijeg znanja s još dvojicom Hrvata bacio bombu u Sidneyu. Policija uhićuje tu dvojicu, dok je sam Marić otišao slobodno kući.
1961. godine Srećko Rover u pratnji Geze Pasti dolazi u Sidney održati govor. Poslije Roverovog govora, na sastanak pozvani su Geza Pasti, Josip Oblak, Dražen Tapsanji i Ilija Tolić. Sastanku je nazočio i Jure Marić. Te večeri Pasti je upoznao Marića. Sastanak je održan u jednom kafiću u sidnejskom predgrađu Ashfield. Vlasnik toga kafića bio je punac gospodina Šarića, osobe iz vodstva Bratstva. Na tom sastanku formiran je prvi ogranak Bratstva izvan Jugoslavije, nazvan Glavni stan HRB br. 4.
Nedugo poslije formiranja ogranka HRB u Sidney ju, formirani su ogranci Bratstva u svim zemljama, gdje su bile zajednice hrvatskih izbjeglica, uključujući i Južnu Afriku. S formiranjem ogranaka Bratstva, počeo je takozvani " hrvatski terorizam". Pod vodstvom Bratstva orkestrirane i postavljene su mnoge bombe, koje su odnosile i ljudske živote ili dijelove tijela žrtava. Godinama njihove terorističke akcije i bombe odjekivale su širom svijeta.
Cilj HRB-a bio je terorističkim nasiljem prikazati svijetu hrvatski narod kao terorističku i zločinačku naciju, čime bi se ostvarili ciljevi njihovih gospodara. U tome su bili uspješni. Zapadni tisak prikazivao je Hrvate u gorem svijetlu nego što danas prikazuju Muslimane.
Dvije godine nakon formiranja ogranka Bratstva u Sidneyju, Jure Marić s vodstvom Bratska formira vojničku jedinicu od devet mladih Hrvata, poznata Oblak-Tolić grupa. Grupu šalju u bivšu Jugoslaviju sa zadatkom izvršavanja diverzantske akcije. Međutim, po dolasku u Jugoslaviju grupa je završila u šapama jugoslavenske UDBE. Svi su osuđeni na dugogodišnje robije. Prema informacijama koje sam ja dobila, Oblak je nađen obješen mjesec dana nakon izlaska na slobodu.
U nastavku pisma Ružica Andrić opisuje zbivanja koja su pratila akciju Bugojanske grupe, kao i ono što je uslijedilo nakon likvidacije grupe. Smatrajući da već godinama širi dezinformacije, u svom pismu Ružica Andrić vrlo oštro govori o Boži Vukušiću. Posebno prigovara njegovom radu za vrijeme postojanja Saborske komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava: "U mom izvještaju tražila sam od Komisije da me sasluša i da mi se da prilika da Komisiji prezentiram dokumente koje posjedujem. Djeca Bugojanaca i ja bili smo potpuno ignorirani po Vukušiću i Komisiji". Ružica Andrić zamjera također što je prošle godine spomenik Pavi Vegaru i njezinom suprugu Ambroziju Andriću podignut bez njezina odobrenja.
Na kraju pisma, Ružica Andrić poziva na oprez Katicu Miloš, koja je u Hrvatskom listu opisala planove s projektom najnovijeg filma o Bugojanskoj grupi. Poruka Ružice Andrić je ta da je za razliku od onih koji sada snimaju film neposredno sudjelovala u zbivanjima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te da zbog toga jako dobro zna podrobnosti Bugojanske akcije koje film opisuje, kao i pozadinu cijele akcije.
arhiv/ hkv.hr
|
|
|
|
|
|