| |
V I J E S T I
Hrvati u iseljeništvu
30. rujna 2008.
Naša volonterka s američkom diplomom iz agrokulture pomaže stanovnicima Gambije
Kristina Lavčević iz plemena Mandinga: Nemamo struje, ali imamo kikirikija
Ispunjena sam osjećajem da pomažem drugima, kaže Kristina Lavčević, koja živi u selu s približno 300 stanovnika, u kojem nema ni struje ni vode...
Kristina u gambijskom polju
Iako se rodila u Splitu, dalmatinskoj metropoli, a do devete godine s roditeljima živjela u Vrboskoj, Kristina Lavčević je nakon čak dva desetljeća doputovala na Otok sunca kako bi ona i njezina majka, Amerikanka Phyllis Riddle, u Jelsi provele godišnji odmor.
U međuvremenu je, poslije očeve smrti, u Nebraski i Oregonu pohađala školu, finila fakultet i postala verificirani stručnjak za razvoj agrokulture, a već godinu dana volontira u Gambiji svesrdno pomažući ljudima s Crnog kontinenta.
- U tu najmanju afričku državu na obali Atlantskog oceana, od svega 10.380 četvornih kilometara, otputovala sam posredstvom U.S. Peace Corpsa. Nisam željela cijele dane provoditi radeći za novac, više sam voljela, dok sam još mlada, upoznati nove krajeve i ljude, te ponešto pomoći drugima. Tri mjeseca sam provela u jednom selu učeći jezik Fula, da bih se zatim preselila u svoju sadašnju obitelj u kojoj je, nakon mojega dolaska, nažalost, umro i moj drugi tata Musa Bah, tako da sada živim s mojom drugom majkom Jabu Bah, s tri sestre i jednim bratom koji imaju ukupno osmero djece - kaže Kristina.
Djecu nazvali po njoj
Kao volonterka spomenute organizacije namjeravala je raditi negdje u istočnoj Europi, no životni ju je put odnio u Republiku Gambiju, zemlju Mandinga, Fula, Wolofa i drugih plemena. Ukupna populacija zemlje broji tek 1,4 milijuna duša.
Kristina se brine i o kozama
- Moj prvi kontakt s Afrikom zaista se ne može zaboraviti. Odmah sam zaključila da ću stanovnicima Gambije zasigurno biti od koristi. Danas živim u jednom selu s približno 300 stanovnika, nema struje ni vodovodne mreže, životni uvjeti su skromni, ali zato svima, ne samo svojoj obitelji, s radošću pomažem u razvoju agrokulture. Orala sam životinjskom zapregom, nosila vodu i brinula o nasadima, tako da će sada imati dovoljno kukuruza i drugih plodova zemlje koje oni pripremaju na tradicijski način - govori Kristina čije se gospodarstvo ipak temelji na uzgoju kikirikija.
Dodaje da u selu postoje samo tri TV prijamnika, međutim, posebno je raduje da djeca sve više idu u školu u drugo selo, udaljeno dva kilometra. Tijekom godine prevladavaju suša i visoke temperature, tako da Kristini nije nimalo lako u poljodjelstvu.
Razglednica iz Kristinina sela
Kad nisu suše, onda su obilne kiše, pa uz svoja znanja mora koristiti i iskustva domicilnog stanovništva. Pomalo se bavi i stočarstvom jer u obitelji imaju koze. A u slobodno vrijeme, ako ga uopće ima, posvećuje se poslovima u kući, ponekad pogleda nogometnu utakmicu, ali najdraža joj je ipak igra s nećacima, malom Ibrahiamom (sedam mjeseci) i dvogodišnjim Kebom.
- Vrlo sam zadovoljna onim što sam tamo postigla. Ispunjena sam osjećajem da pomažem drugima, zavoljela sam Afriku i kad je jednog dana napustim, opet ću je posjetiti. Znam da ću poželjeti svoju obitelj i sve te drage ljude koji me jako cijene i poštuju, toliko da su dvjema djevojčicama dali moje drugo, afričko ime Mariama. Također sam neobično sretna da baš na otoku Hvaru živi dr. Katarina Carić, liječnica koja je u Africi provela čak 20 godina pomažući njezinim stanovnicima - zaključila je Kristina, žaleći što tu veliku humanisticu i svjetsku putnicu nije imala prigode upoznati.
Puno djece, kratak život
Gambija je u 19. stoljeću bila britansko kolonijalno uporište na Atlantskoj obali Zapadne Afrike, kojom je dominirala Francuska. Nakon njezine neovisnosti (1965.) očekivalo se zbližavanje s bivšim francuskim Senegalom, planirana je i konfederacija, ali ona nije zaživjela. Danas je to jedna mirna i skromna zemlja, sa stanovništvom pretežito islamske vjere, tako da muškarci mogu imati i po četiri žene, a svaka od njih prosječno rađa od petero do osmero djece. Životni vijek im je 50-ak godina.
Mirko Crnčević , Slobodna Dalmacija
|
|
 |
|
|