V I J E S T I - stajališta i komentari

4.4.2012.
U zamci nove utopističke doktrine i u raljama neoklonijalizma
komentar: Mirko Omrčan

Ruski imperijalizam i u pred komunističkom razdoblju, ali i u ne tako davnom komunističkom vremenu nije donosio, niti je s njegove strane Srednjoj i Istočnoj Europi dolazio vjetar slobode. Uvijek je to bilo nazadovanje i diktatura, nekad pod diktatorskim vodstvom feudalizma i Pravoslavne crkve, a u vrijeme komunizma pod diktatorskim vodstvom komunističke aristokracije i poslušne Pravoslavne crkve. Narodi tog područja Europe, što se tiče područja Rusije i Rusa, a što se tiče ideja slobode i napretka ne znaju ništa. Isto tako i za narode Jugoistočne Europe komunizam je predstavljao sistem koji je bio negacija slobode čovjeka i zato su uistinu totalitaristički, diktatorski, nepravedni i nehumani komunistički režimi srušeni krajem 80-tih godina prošlog stoljeća sa velikom nadom i sa ciljem, tako se barem vjerovalo, jednog pravednijeg, naprednijeg, humanijeg i slobodnijeg svijeta.

U cilju “izgradnje“ jednog takvog svijeta osmišljen je novi sustav koji se trebao razlikovati od prethodnog. Izmišljena je tako demagoška fraza “globalizacija“ kao sinonim za izgradnju, navodno novog, pravednijeg, humanijeg, naprednijeg i slobodnijeg svjetskog poretka, kojoj je cilj i zbližavanje u cilju smanjenja ekonomskih, tehnoloških, kulturnih i ostalih razlika.

Nakon rušenja Berlinskog zida i pada komunizma ekonomski i vojno moćne zapadne sile u novostvorenim državama u njihovim, recimo tako, reformiranim predstavnicima lako i brzo su pronašli protagoniste globalizacije koji su prihvatili instrumente globalizacije i svojim građanima bez ikakve naučne osnove i bez ikakve vjerodostojne spoznaje nametnuli ideje EU integracija i euroatlanskih integracija propagirajući kako je to jedini ispravan i pravi put i kako te integracije i globalizacija nemaju alternative.

Bivši komunisti, među njima i hrvatski, prihvatili su globalizaciju, to jest, internacionalizaciju i iz razloga, jer su vjerovali izvanjskim obećanjima da će dugo vladati, kako nacionalnim bogatstvima i resursima, tako i životima građana, da će kao takvi moći uvećavati svoja osobna bogatstva, koja nikada neće doći u pitanje, te da zauzvrat trebaju samo vjerno i bespogovorno služiti.
Napuštene su stoga ideje nezavisnosti i vlastite države, usvojila se nova doktrina, usvojio se koncept ekonomije koja se zasniva na neoliberalnoj doktrini. ( Ta doktrina, usput rečeno, je nakaradna i zaostala doktrina u kojoj tržište oblikuje glavne socijalne i političke odluke i u kojoj država reducira svoju ulogu u ekonomiji, u kojoj korporacije imaju potpunu slobodu. Ona zagovara da građanima treba dati puno manje, radije nago puno više socijalnih prava i zaštite, te je prema tome duboko i izravno strana duhu današnjeg vremena – povratak je to u 18 stoljeće i oživljavanje verzije kapitalizma iz druge polovice 18 stoljeća ).

Danas je potpuno jasno da se globalizacija kao internacionalni proces ne smije više promatrati samo s pogrešnog aspekta i pogrešno i zlonamjerno nametnutog stajališta kao proces unaprjeđenja čovječanstva koji se ogleda u razvoju i prenošenju naučnih dostignuća, širenju tržišta roba i kapitala, uklanjanju nepotrebnih barijera u trgovini i protoku i putovanju ljudi, standardizaciji proizvoda i usluga, povećanju profita i standarda radnika, unaprjeđenju uvjeta rada u cijelome svijetu, zaštiti ljudskih prava, zaštiti životne okoline, povećanju globalne sigurnosti, internacionalnoj solidarnosti i humanitarnom pomaganju. Takvih procesa nama, oni su izostali. Sve to je bila vješto smišljena zamka, jer pravi smisao globalizacije, a to je danas potpuno jasno, je pokušaj stvaranja globalne ideologije, prema kojoj čovječanstvo treba živjeti po univerzalnom receptu – bez granica, bez vjere i nacije, bez tradicije, bez običaja i naslijeđene kulture, bez individualnih vrijednosti. Jasnije rečeno to je pokušaj stvaranja univerzalne ideologije kojom bi se svijet preoblikovao u neko novo, kako to neki autori nazivaju, “klonirano“ čovječanstvo. Globalizam danas mnogi stoga nazivaju utopističkom doktrinom tajnih i moćnih svjetskih društava i sila.

Globalizam jest zamka , jer je po nekim tumačenjima pravi smisao globalizacije pokušaj procesa širenja novog oblika neokolonijalizma pomoću političkih, ekonomskih i ostalih prinuda. Takva neokolonijalna globalizacija, uz političke i ekonomske prinude, temelji se i na internacionalizaciji sile i nasilja, na eksploataciji slabijih, povećanju siromaštva i povećanju bogatstva bogatih. Današnja slika svijeta to jasno pokazuje. To dakle nije proces stvaranja koji ide u cilju izgradnje pravednijeg, naprednijeg, humanijeg i slobodnijeg svijeta, već najsuroviji oblik imperijalizma, koji se razlikuje od bivših imperijalizama samo u sredstvima i metodama ostvarenja.

Opravdano je i mišljenje kako su događaji koji su se odigrali krajem 80-tih godina prošlog stoljeća iskorišteni i bili povodom za realizaciju projekta globalizacije. To jest pogodovali su i bili smišljena politika zapadnih moćnih i razvijenih sila u stvaranju sistema neokolonijalne globalizacije, odnosno način da se zaposjedne geostrateške točke i da se, putem veleizdajničkih elemenata i struktura, ekonomski podčini nedovoljno razvijene , nedovoljno jake i komunizmom uništene tek stvorene države ( među njima i Hrvatsku) koje su tako iz jednog ropstva upale u drugo.

Ne samo na primjeru Hrvatske, već je danas i općenito jasno da su početne “lijepe“ namjere o jednom boljem uređenju svijeta bile samo farsa, mamac , a da je osnovni i pravi cilj globalizacije, time i EU integracija u biti politička, vojna i ekonomska dominacija moćnih zemalja, a glavni pravci djelovanja u ostvarenju takvog cilja da su preraspodjela, to jest preotimanje prirodnih resursa i bogatstava  od strane moćnih, jakih i razvijenih zemalja, zatim političko, financijsko, tehnološko i kulturno podčinjavanje nedovoljno razvijenih zemalja od strane moćnih, pa dirigiranje tržištima roba i kapitala, eksploatacija radne snage i kontrola putova robe, kapitala i narkotika, kontrola putovanja ljudi, a također i osiguranje deponija za opasne materije na prostorima nedovoljno razvijenih.
Stvarni i osnovni cilj, ukratko rečeno, je držanje, bez velikih vojnih troškova, manje razvijene zemlje u neokolonijalnom ropstvu.

Glavne smjernice i osnovne pretpostavke za neokolonijalno pokoravanje, držanje u podčinjenosti i dominaciju nad nedovoljno razvijenima jesu primjena i izvršenje instrumenata globalizacije, a kao takve instrumente mnogi, između ostalog, navode liberalizaciju trgovine, liberalizaciju financijskog tržišta, liberalizaciju stranih direktnih investicija, ukidanje subvencija i deregulaciju propisa koji ometaju ulazak na tržište, zatim deindustrijalizacija, to jest uništenje domaće industrije kako bi se osiguralo tržište proizvodima iz razvijenih zapadnih zemalja. Ovo posljednje veoma uspješno se primijenilo u Hrvatskoj.
Uz sve navedeno nekako se čini kako je privatizacija državnih poduzeća i prirodnih resursa jedan od najvažnijih preduvjeta neokolonijalnog pokoravanja, držanja u podčinjenosti i dominacija nad nerazvijenim zemljama, jer ona omogućuje da se zemljama zagospodari i da se jednu zemlju pretvori u koloniju.

Kao i mnoge druge nedovoljno jake i nerazvijene zemlje tako je i Hrvatska upala u zamku nove utopističke doktrine i ralje neokolonijalizma. U početku, moglo bi se reći, naivnošću, a kasnije pohlepnošću i neumjerenošću, te zbog osobne koristi političara, a u konačnici ovisnošću istih o svjetskim moćnicima i krupnom kapitalu.

Za sadašnje stanje podčinjenosti i ropstva privatizacija u Hrvata, uz sve ostale prihvaćene instrumente globalizacije, bila je osobito kobna. Privatizacijom se u Hrvatskoj formirala i uvukla domaća lokalna mafija, ali usporedo s tim i drugo, još veće zlo, a to je veliki strani kapital zapada koji je za male novce otkupio mnoga hrvatska bogatstva. Danas je 95% banaka u stranom vlasništvu, kontrolu nad naftnom industrijom, telekomunikacijama, velikim dijelom farmaceutske industrije, medijima drže stranci i strane korporacije, a to će uskoro biti i sa preostalim bogatstvima i resursima. Rasprodavši svoje strancima Hrvatska je samoj sebi onemogućila pravilan i zdrav razvoj, a rasprodavat će se i dalje, jer krupni kapital kod nas diktira pravila kad je u pitanju liberalizacija i privatizacija, jer stvarnu moć u Hrvatskoj ima kapital i svaka vlada je ovisna o njemu. Aktualna hrvatska politika, a tu se prvenstveno misli na SDP i HDZ, svojom korumpiranošću i neumjerenošću postala je talac svjetskih moćnika i krupnog kapitala, bez kojih ne bi bila u mogućnosti vladati životima i sudbinama svojih građana i bez kojih bi njihova , pljačkom stečena, osobna bogatstva došla u pitanje.

Zato danas nije nikakvo čudo da vlada Zorana Milanovića, bez obzira što se to pokazalo štetnim po Hrvatsku, kreće u nove privatizacije, kao npr.  privatizaciju Croatia osiguranja, HPB-a, Petrokemije. To neće predstavljati nikakav čimbenik razvoja i boljitka, jer je to samo nastavak privatizacijom ozakonjene eksploatacije i izrabljivanja onih koji su godinama stvarali nešto što im se tim procesom otima.
Posljedice i štete učinjene dosadašnjom privatizacijom jasno govore da je bilo pogrešno polagati nade u strani kapital. Hrvatska je time stvorila sebi teške probleme i u sadašnjosti, ali i za budućnost, jer je očito da stranci nisu dolazili i da neće dolaziti kako bi pomogli u razvoju, već su došli kao kolonijalisti i zbog vlastite koristi. Jeftino su pokupovali najbolja poduzeća korumpirajući političku varijantu i preko svojih korporacija i banaka iskorištavaju, izrabljuju i eksploatiraju. Stranci danas iz Hrvatske izvlače milijarde, a Hrvatska se iz dana u dan zadužuje u milijardama.

Pojavljivanje ruske linije i ruskih investicija može se gledati i kao pokušaj Rusije da stvori kakvu takvu ravnotežu u ovoj sferi. Simptomi su to političke i ekonomske borbe za kontrolu ovih područja. U tom kontekstu ruski kapital ne miruje ni na području Srbije, a Crna Gora je već gotovo potpuno okupirana i pod nadzorom ruskog kapitala. Ovo područje je vrlo važno i u strateškom i u političkom smislu, jer omogućuje zapadnim imperijalistima i neokolonijalistima, osobito Njemačkoj, dominaciju u ovom dijelu Europe, ali i osiguranje daljnje ekspanzije i prodora na Istok, a Rusiji da se više aktivira u europskoj politici, da proširi svoj ekonomski utjecaj na ovim prostorima, ali i da u budućnosti, po mogućnosti, ostvari svoju vjekovnu težnju izlaska na Sredozemno more. Nikako nije namjera donijeti boljitak, napredak, kvalitetu i razvitak. Dolaze zbog vlastitih interesa i vlastite koristi da bi mogli, jednako kako i drugi, iskorištavati, izrabljivati i eksploatirati, to jest ostvarivati svoje ciljeve.

Privatizacija u Hrvatskoj nije, a niti neće donijeti nikakvu korist, to jest neće donijeti, kako se stalno trubi, bolju kvalitetu usluga i razvoj konkurentskog tržišta. Ona je donijela štetu, a štetu je donijela i iz razloga, jer je bila popraćena visokom korupcijom političkih i drugih čimbenika tijekom koje se imovina prenosila za cijenu koja iznosi samo mali dio stvarne vrijednosti imovine. Sve vlade koje su sudjelovale u toj prljavoj raboti su izdajničke i nesposobne vlade. Domoljubne i sposobne vlade ne rasprodaju bogatstva one ih namiču. Nesposobne vlade i političari koji ne rade u interesu svoje zemlje rasprodaju bogatstva i upravo takvi su najbolji klijenti svjetskim i financijskim moćnicima, najbolji sluge neokolonijalizma. Takva vlada je i vlada Zorana Milanovića.

Hrvatska politička povijest u ovih dvadeset godina je povijest zlouporabe pozicija i ovlasti u cilju osobnog bogaćenja i kako to s pravom neki nazivaju to je povijest hrvatske političke kleptokracije kojoj je primarni interes rezervirati dovoljno sredstava za vrijeme obnašanja političke dužnosti te nakon toga osiguravanje neprekidnih, trajnih i sigurnih izvora financiranja nakon silaska s političkih funkcija, kao i očuvanje stečenog bogatstva čije je porijeklo teško dokazati. Tome se može dodati kako je cijenu takve politike platila hrvatska nezavisnost i hrvatski narod koji je srpski kolonijalizam zamijenio ovim novim, to jest jedno ropstvo drugim.

Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati političari u Hrvatskoj koji su pošteno i savjesno vršili svoju dužnost prema domovini, dok bi trebalo puno vremena, papira i tinte da se pobroje svi oni koji su zlouporabili svoje pozicije i ovlasti.

 Kao najbogatiji političari koji su na najbolji način kapitalizirali svoj poziv među mnogima, prema navodima, jesu: Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Nadan Vidošević, Milan Bandić, Franjo Gregorić, Nikica Valentić, Ivić Pašalić, Vladimir Zagorec, Ivan Čermak, Željko Kerum, Stipe Gabrić Jambo, Miomir Žužul, Ivan Šuker, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Zlatko Tomčić…

Uz početnu naivnost Hrvatsku je u zamku nove doktrine i u ralje neokolonijalizma gurnula podložnost strasti zgrtanja bogatstva političara i pretjerana pohlepa za neumjerenošću u bogatstvu, pohlepa za umnožavanjem i očuvanjem bogatstva. Time su međutim i sami postali zatočenicima i robovima, kako  “bogatstva“ tako i onih čimbenika koji su im to bogatstvo omogućili. Nisu slobodni, jer nemaju više osjećaja za ljubav prema bližnjemu, za pravdu, za slobodu, za potrebe drugih. Nisu slobodni, jer su upali u zamku prevelikog bogatstva, nepravedno stečenog bogatstva koje predstavlja nepremostivu prepreku na putu do istinske osmišljenosti ( Marko 10,25).
Izlaz i spas je u molitvi za umjerenost ( Izreke 30, 8-9). HIA