27. rujna 2006.
Ne želim u Hrvatskoj imati industriju koja će se za pet godina preseliti u Ukrajinu ili Moldaviju i ostaviti pet tisuća ljudi bez posla, a država je dala poticaje za tu investiciju
Dosadašnji pomoćnik ministra gospodarstva u Upravi za poticanje ulaganja i izvoza, Slobodan Mikac, promijenio je adresu. Došavši na čelo Agencije za poticanje izvoza i ulaganja, Mikac planira financijski osamostaliti Agenciju te je uspjesima dokazati kao pravu adresu za investitore. Novi ravnatelj Agencije poznat je kao jedan od osnivača Razvojne agencije Sjever te direktor Slobodne zone Varaždin i zamjenik varaždinskoga gradonačelnika zadužen za društvene djelatnosti, europske integracije i međunarodnu suradnju.
. Kako vidite svoju novu ulogu?
- Za razliku od uloge koju sam imao u Ministarstvu gospodarstva, nova je uloga mnogo operativnija. Nijedna tranzicijska zemlja nije se uspjela razviti bez funkcionirajuće agencije za promicanje izvoza i ulaganja. Postoji nekoliko modela, ali mislim da je naš dobar jer odgovara direktno Vladi i ima određenu samostalnost u odlučivanju i privlačenju investicija te poticanju izvoza. Većina zemalja ima posebnu izvoznu agenciju, ali mislim da imamo dovoljno institucija poput komora, HUP-a i Hrvatskih izvoznika, koje se bave izvozom. U Hrvatskoj nije toliko problem izvoz, već stvaranje novih kvalitetnih proizvoda koji bi se sami predstavili u inozemstvu.
. Kad je riječ o ulagačima, govorimo li samo o stranim ili i o domaćim?
- Govorimo općenito o ulagačima. Strani i domaći susreću se s istim problemima s obzirom na to da zakonska regulativa ne poznaje razliku. Domaći su u prednosti, jer poznaju mentalitet birokracije i ljudi. Dugo se vremena poduzetnike gledalo kao lopove koji imaju tajkunske ideje, a vidimo da je socijalna odgovornost u nekoliko najboljih hrvatskih tvrtki na mnogo višoj razini nego u državnim tvrtkama, koje nerijetko završavaju u stečaju ili su ovisne o državnim pomoći i subvencijama. Za poduzetnike postoji već dosta mjera za poticanje koje nisu dovoljno poznate i nedostaje nam edukacija, odnosno kontakt s poduzetnicima, za što je Agencija idealan medij. Ministarstvo je po prirodi tromo i kao i svugdje u svijetu podliježe birokratskim procedurama. To nije samo hrvatski sindrom.
. Možete li dati primjere problema?
- Prva razina problema su dozvole i suglasnosti koje su potrebne, a mogle bi se dobiti prije da su knjige sređenije i institucije odgovornije funkcioniraju. Problem možda treba tražiti dublje. Imamo u državnim službama ljude koji su za svoje znanje i mogućnosti relativno malo plaćeni i oni traže mogućnost da izađu iz aparata. Drugi problem je inercija birokracije. Dosta stvari ne mora biti u državnim rukama, nego može prijeći u ruke privatnika. Uloga države u gospodarstvu još je prevelika. Treći dio problema je neefikasno sudstvo kao dio birokracije, jer se previše vremena i novca troši na stvari koje su nepotrebne. Umjesto da za svaku sitnicu primjerice idemo ovjeravati potpise kod javnog bilježnika, sigurno postoje bolji oblici osiguranja ugovornih stranaka, kao što je slučaj u zapadnim zemljama.
. Kako je to riješeno u zapadnim zemljama?
- U Europi ne poznaju sustav ovjeravanja potpisa kod javnog bilježnika, jer svaki grafolog to može odrediti. Prilikom kupoprodaje nekretnina javni bilježnici automatski provjeravaju sve podatke, obavljaju uknjižbu i prijavljuju plaćanje poreza. Prije nego što je izvršena uplata poreza i provjereni svi relevantni podaci, nema uknjižbe, koja se onda u pravilu rješava u roku od tjedan dana. Istina je da to stoji, ali javni bilježnik objašnjava dijelove ugovora, provjerava sve papire i upisuje kupca u zemljišne knjige, tako da dok god sve stvari ne riješi, javni bilježnik ne može biti plaćen. Kod nas to nije tako i kapaciteti se nepotrebno dupliraju, a nema razloga da to uskoro ne profunkcionira. Ministarstvo pravosuđa već je učinilo prve korake u pravom smjeru.
. Znači, giljotina će imati posla?
- Da, drago mi je da smo to Ministarstva gospodarstva uspjeli pokrenuti u suradnji s USAID-om i uz pomoć iskustava drugih zemalja. Kad se to riješi, sustav će moći brže raditi.
. Što je s prezentacijom Hrvatske kao zemlje za investicije. Kako će to biti organizirano?
- Kad odredimo što želimo, bilo da je riječ o brodogradnji, IT sektoru, biotehnologiji, drvnoj industriji ili bilo čemu drugome, moramo aktivno početi tražiti investitore. Kad budemo imali gotove projekte, onda ćemo ih moći prodavati. Osnovat ćemo nekoliko ureda, a Austrija i Njemačka već su se ponudile da nam u tome aktivno pomažu, odnosno da koristimo njihova gospodarska predstavništva.
. U trećim zemljama bismo koristili njihove urede?
- Tako je. S austrijskim veleposlanikom sam razgovarao o tome. Preko diplomacije se ide na inozemna tržišta. U dosadašnjem radu se ne sjećam da sam primio stranu delegaciju bez gospodarskog atašea. Nažalost, 'tanki' smo s gospodarskim atašeima, ali nismo tako loši kao što nas percipiraju u svijetu.
. Kakvi ulagači u ovom trenutku kucaju na vrata. Mijenja li se njihova struktura?
- Javljaju nam se, odnosno mi tražimo uglavnom ulagače koji u svom proizvodnom procesu stvaraju veću dodanu vrijednost. Ali imamo i ratom razrušena područja, odnosno područja od posebne državne skrbi koja nešto zaostaju za ostalim dijelom Hrvatske i njima treba prvo pomoći. Cijene rada su tamo manje i upravo tako nam se javlja i struktura ulagača, ali ne smatram to propustom. U tim dijelovima nezaposlenost je oko 30 posto, a da bismo je smanjili moramo pristati i na neke niže akumulativne industrije, u kojima će se zaposliti mnogo ljudi iako su u tim granama plaće relativno niske. Ali i to je bolje nego ništa. Važno nam je prvo zaposliti ljude, a kad to postignemo, možemo ići na drugu kvalitetu ulaganja. Primjer je Varaždin, gdje smo napravili kožaru koja će zaposliti dvije tisuće ljudi i onda krenuli na biotehnološki park koji će zaposliti tisuću ljudi, ali visokoobrazovanih stručnjaka koji će se moći nositi sa svjetskom konkurencijom.
. Svi signali iz makroekonomskog okruženja ukazuju da je najpametnije raditi za hrvatsko tržište. Takve signale primaju i strani ulagači.
- Djelomično se slažem s time, ali protuargument je varaždinska poslovna zona, iz koje 95 posto ide u izvoz. Visoka cijena na hrvatskom tržištu igra još uvijek veliku ulogu, ali ulaskom u Europsku uniju stvari će se promijeniti. Zbog pomanjkanja konkurencije i zatvorenosti tržišta još uvijek se ponegdje mogu postizati veće cijene nego vani, ali dugoročno to neće biti tako.
. Govorimo o prioritetnim granama, a s druge strane imamo okvir za strategiju koji je pisan tako da ne treba određivati prioritne grane, već svima omogućiti jednako, pa tko uspije - uspije. To su dva različita koncepta unutar iste državne administracije.
- Radimo projekt izvozne ofenzive da bismo definirali koje su prednosti Hrvatske. Nijedna inicijativa ili strategija nije stalna kategorija, već se mijenja s promjenama na tržištu. Ne bih se odlučivao samo za pojedine sektore. Napravili smo određenu sektorsku podjelu u Ministarstvu, u sklopu CARDS projekta, ali isključivo zato jer smo htjeli analizirati nekoliko sektora i vidjeti koji ima najviše potencijala. S druge strane to ne znači da sutra na nekom drugom sektoru nećemo imati više potencijala. Bitno je da za Hrvatsku ne želimo da bude zemlja jeftine radne snage i stalne promjene investitora. Naš standard ne trpi industriju niskog stupnja finalizacije i morat ćemo ići na viši stupanj obrade, što će možda dulje trajati, ali zato imamo šanse u smjeru najviše kvalifikacije rada. Cijena rada hrvatskoga i njemačkog inženjera je 1 naprama 5, a fizičkog radnika 1 naprama 3, tako da nam je veći potencijal u višoj kvalifikaciji.
. Što CEFTA znači za Agenciju? Ako se ide u tom smjeru, investitori će razmišljati koja im je zemlja regije povoljnija, odnosno bolja.
- Sigurno je da će na taj način razmišljati i dobro je da tako razmišljaju. Ne želim u Hrvatskoj imati industriju koja će za pet godina otići u Ukrajinu ili Moldaviju i ostaviti pet tisuća ljudi bez posla, a država je dala poticaje za tu investiciju. S druge strane, investicije veće dodane vrijednosti zahtijevaju infrastrukturu, bilo ljudsku ili fizičku, koju investitori primjerice na Kosovu, ne mogu dobiti. Dok se to organizira, Hrvatska više neće biti u CEFTA-i. Naravno da moramo biti u formi, ali veći je problem da se naša industrija restrukturira, pa možda i s nekim dijelovima proizvodnje ode u te zemlje. Prema nekim pokazateljima, mi smo najveći investitor u regiju.
. Što je sa stranim konzultantima? Koliko su učinkoviti i koliko je realno očekivati da će nas spasiti?
- Konzultantske usluge imaju smisla kad sami locirate problem i onda za konkretnu stvar tražite njihovu pomoć. Ponekad mogu i neke probleme možda objektivnije analizirati, ali svakako ne mogu bolje od nas znati kako kod nas stvari funkcioniraju. Za neke probleme mogu nam reći kako su ih u svojim zemljama riješili te dati prijedlog rješenja. S većinom surađujem dobro, jer ih pitam ono što me zanima. Oni ne mogu imati podatke za Hrvatsku, nego smo mi ti koji im to moraju osigurati. Nažalost, dosta podataka ne vodimo, ali tu će nam pomoći približavanje EU, jer ćemo morati neke institucije ukinuti i početi poštovati standarde EU.
Razgovarali: Miodrag Šajatović i Bojana Božanić
Foto: Dražen Lapić
Lider Press