Vino Chardonny Miljenka Grgića najbolje je na svijetu

Na 40. obljetnica čuvenog kušanja vina u Francuskoj vino Chardonnay američkog Hrvata Miljenka Grgicha proglašen je najboljim na svijetu. Ovaj vinar svjetskog glasa uzgaja vinovu lozu u najpoznatijoj  američkoj vinorodnoj regiji u dolini Napa na sjeveru Kalifornije. Negdje u njezinom središnjem i ujedno najljepšem dijelu, gdje idilu vinograda dodatno krase slikovite vinarije, pozornost će vam odjednom privući hrvatska zastava. Ona se vijori pokraj ceste tik uz američku, koja redovito krasi kuće i imanja diljem Kalifornije, piše Božo Skoko..

Čak i manje upućeni znaju kako je ovo nadaleko poznata vinarija Grgich – Hills i da trobojnica s grbom, pored američkih Stars and Stripes, predstavlja domovinu Miljenka Grgicha, čovjeka koji je promijenio povijest proizvodnje vina u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova vinarija zasigurno vas neće očarati veličinom ili raskoši svojih građevina, poput nekih u susjedstvu koje su daleko poznatije po svojim arhitektima, umjetničkim djelima i obiteljskoj tradiciji nego po kvalitetnim vinima. Međutim, jednostavna, ali ugledna vinarija i njezin vlasnik zasigurno imaju jednu od najzanimljivijih priča u povijesti ovog kraja.

Priča je to o siromašnom Hrvatu koji je ostvario američki san. Priča je to o useljeniku koji je proširio vidike i mogućnosti svojoj novoj domovini, pokazavši svijetu da se njezina vina mogu ravnopravno nositi s puno razvikanijima, poznatijima i priznatijima iz Europe, posebice Francuske, kojoj se stoljećima nitko nije usudio narušiti imidž zemlje najkvalitetnijih vina na svijetu.

Miljenko ili Mike (kako ga Amerikanci radije zovu) danas je 93-godišnjak. No, to ni po čemu nisam mogao zaključiti kad sam ga prije nekoliko godina susreo, tijekom jednog srpanjskog popodneva, kako sa širokim osmijehom na licu i prepoznatljivom francuzicom na glavi, sigurnog koraka poput mladića obilazi vinariju i pozdravlja mnogobrojne turiste, koji svaki dan dolaze na kušanje vina te kupuju butelje i suvenire s Mikeovim potpisom. Mnogi od njih kažu kako je ovaj vinar živa legenda. Ne samo zbog svoje životne priče, već i zbog činjenice da u devetom desetljeću i dalje – ne samo da radi na imanju – već i vodi računa o svojoj vinariji na Pelješcu, koja je prošlog ljeta stradala u velikom požaru. 

Kao da je bilo jučer kad je u ljeto 1954. godine prekinuo studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i napustio rodnu Hrvatsku, sa samo 34 dolara (koje je skrio u potplati cipele) i jugoslavenskom putovnicom (koja je vrijedila četiri mjeseca) i zaputio se na studijski boravak u Zapadnu Njemačku, odakle se otisnuo na put pun neizvjesnosti, najprije u Kanadu, a potom i u Kaliforniju. Zasigurno tad nije mogao ni sanjati da će pedesetak godina poslije, u ožujku 2008. među prvima ući u kuću najslavnijih svjetskih vinara – Vintners Hall of Fame koja je osnovana pri Culinary Institute of America. Između ta dva značajna datuma, kao na filmskoj vrpci, odvio se cijeli jedan život prepun borbe, uspjeha i padova te strahova i nada začinjenih vizijom i vjerom. Mnogi će reći kako je njegov život bio ispunjen i s podosta sreće. Zasigurno jest, ali – netko mudar reče – sreća je ionako produkt upornosti i stalnog stvaranja okolnosti za uspjeh. A Miljenko je to radio punih dvadeset godina, otkako je 1958. stigao u Kaliforniju kako bi se zaposlio kao pomoćni radnik u vinariji, do sedamdesetih godina kad je konačno preuzeo proizvodnju vina u vinariji Chateau Montelena, s pomalo nerealnom željom da napravi najbolji Chardonnay na svijetu.

Upornost i stalno dokazivanje isplatili su se 1976. godine. Bilo je to negdje na pola Grgićeva iseljeničkog puta. Doslovce, dogodilo se čudo u Parizu. Bila je to povijesna degustacija na kojoj su francuski stručnjaci uspoređivali neka od najslavnijih svojih vina s novom generacijom manje poznatih kalifornijskih kapljica koja su do tada imala imidž ispodprosječnosti i jeftinoće. Nisu mogli ni sanjati da će njihovo slijepo kušanje potpuno izmijeniti vinsku industriju i potaknuti novi početak za vinogradarstvo i vinarstvo na novim kontinentima daleko od Europe. Naime, prvi put u povijesti jedno kalifornijsko vino proglašeno je boljim od francuskog. Bio je to Chardonnay vinarije Chateau Montelena iz 1973. koje je proizveo upravo Miljenko Grgić, kombinirajući iskustva iz rodne Dalmacije gdje je o vinima učio od svoga oca Nikole, stečena znanja s fakulteta i iskustva iz nekoliko kalifornijskih vinarija, gdje je radio kao pomoćnik. Taj događaj mu je osigurao pravu američku priliku. 

Boca vina koja je proslavila Ameriku završila je u glasovitoj zbirci Nacionalnog muzeja američke povijesti, a nije dugo trebalo čekati da se upravo Grgićevo vino počne točiti u Bijeloj kući. Sve to mu je osiguralo popularnost među kalifornijskim vinarima, ali i dalo snage da krene u samostalan posao. Samo godinu dana poslije, na američki Dan neovisnosti 4. srpnja 1977., s partnerom Austinom Hillsom, poslovnim čovjekom iz San Francisca, utemeljio je novu vinariju koju danas poznajemo kao Grgich Hills.

Vinarija danas uzgaja vlastito grožđe na 162 hektara prvorazrednih vinograda u dolini Napa. Njezina godišnja proizvodnja iznosi oko 80 tisuća sanduka i uglavnom je naručena unaprijed. Miljenko Grgić se zalaže da proizvodnja ne prijeđe sto tisuća sanduka kako ne bi stradala kvaliteta. Proizvodi šest različitih vina, iako polovicu proizvodnje i dalje čini Chardonnay koji je i proslavio Grgića.

Grgich Hills Cabernet Sauvignon, vino koje je uvršteno među 100 najvećih vinskih legendi svijeta, čini otprilike četvrtinu proizvodnje. Uz njih proizvodi Zinfandel, Merlot, Fume Blanc i jedno predikatno koje je dobilo ime po Miljenkovoj kćeri jedinici – Violeti. Iako Grgić još uvijek osobno nadgleda proizvodnju vina, zahvaljujući mladim, obrazovanim i predanim snagama budućnost vinarije je osigurana. Proizvodnju vina vodi Miljenkov nećak Ivo Jeramaz koji je na njegov nagovor 1986. napustio rodni Metković. Grgićeva kći glavna je direktorica i ujedno ključna osoba u prodaji. Njihov uspjeh u proizvodnji vina dao je poticaj Miljenku da se više posveti svojoj staroj domovini i snu o vinariji na poluotoku Pelješcu.

Naime, nakon pada komunizma, Grgić se 1995. vratio u Hrvatsku i kupio kamenu kuću u Trsteniku na poluotoku Pelješcu, udaljenu 120 kilometara od njegovog rodnog sela Desne u jadranskom zaleđu. Znao je da najbolje može pomoći ratom poharanoj domovini ako pomogne razvoju hrvatskog vinarstva i ako pridonese uspjehu naših vina u svijetu. Na Pelješcu je podigao suvremenu vinariju Grgić vina koja je – prije požara – proizvodila Pošip i Plavac mali. Posebna zanimljivost vinarije je stara vinska preša koju je dopremio iz Kalifornije, a koristio ju je u vinariji Chateau Montelena u proizvodnji pobjedničkog Chardonnaya.

Godine 1997., 43 godine nakon što je otišao iz Hrvatske, Grgić je od Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu konačno dobio diplomu iz vinogradarstva i vinarstva, budući da pedesetih godina nije uspio završiti studij, iako ga je doveo do kraja. Naime, bio je prisiljen otići nakon što je pao u nemilost komunističkih funkcionera, podržavši jednog nepoćudnog profesora u njegovim pravima. Nije trebao polagati razliku ispita jer su se generacije profesora uvjerile u njegovo umijeće proizvodnje vina i uzgoja vinove loze, ali za svaki slučaj ipak je napisao diplomski rad, što je još jednom potvrdilo njegovu temeljitost.

Tako je zatvoren krug i na najljepši mogući način ispričana priča o hrvatskom znanju, iskustvu i upornosti, ali i domoljublju. No, to mu nije bilo dovoljno pa se s kćeri aktivno angažirao u humanitarnoj organizaciji Root of Peace, na njezinom projektu razminiranja u Hrvatskoj poznatom kao Mines to Vines, čija je namjera umjesto mina zasaditi lozu. S jordanskom kraljicom Noor dobitnik je najvišeg priznanja te humanitarne organizacije Global Citizen Award. A Miljenko je jedan i od najvećih donatora Croatian Scholarship Funda, vodeće iseljeničke zaklade iz Kalifornije za stipendiranje nadarenih studenata u domovini. Posebno mu je drago kad stipendije dobiju mladi agronomi, kako bi mogli učiti, stvarati i raditi u Hrvatskoj, a ne poput njega, napuštati rodno ognjište.

“Nije lako poslovati u Hrvatskoj, jer puno toga još treba urediti kako bi se olakšala ulaganja. Treba promijeniti i mentalitet ljudi koji žele zaraditi novce bez puna truda, a rad se više ne cijeni kao nekada”, rekao mi je svojedobno Miljenko, ali je svejedno dodao kako je zadovoljan jer je uspio ostvariti san da ima vlastitu vinariju u Hrvatskoj, i što je uspio svijetom pronijeti glas o svojoj domovini koja je proizvodila vina, dok je Amerika bila potpuno nepoznata zemlja. Prepoznatljiv hrvatski grb na naljepnicama svih Grgićevih vina ondje ponosno stoji već gotovo četiri desetljeća i svjedoči o prkosu i ponosu ovog iseljenika, pričajući svijetu priču o značajnom doprinosu Hrvata u razvoju američkog vinarstva. Kad to kažemo, ne mislimo samo na Grgića i brojne druge hrvatske vinare u Kaliforniji poput Milata, već i na činjenicu da su upravo hrvatski iseljenici sadili prve nasade vinove loze po obroncima kalifornijske prerije.

Obilazeći vinograde u dolini Napa boravili smo i na imanju čuvenog Roberta Mondavija, gdje je Grgić radio šezdesetih godina i s kojim je ostao trajno prijatelj. Ondje nas je jedna zaposlenica iznenadila izjavom: “Iz Hrvatske ste! Vi Hrvati ste u Kalifornijudonijeli sortu Zinfandel. Na tome smo vam jako zahvalni. Puno toga smo naučili od vaših vinara”. Naime, čak je i u Hrvatskoj malo poznato kako je nedavno znanstveno dokazano, da čuvena kalifornijska vinska sorta Zinfandel podrijetlo vuče od sorte Plavac mali iz južne Dalmacije kojeg su očito hrvatski iseljenici donijeli u Kaliforniju.

autor:Božo Skoko,vecernji.hr /HIA
foto:Božo Skoko