Hrvatski domoljub Anton Kikaš, rekao nam je da svake godine 25. studenoga, na blagdan Svete Katarine (Svete Kate) slavi i svoj drugi – rođendan! Toga je dana 1991. u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso doveden pod pratnjom pripadnika zločinačke JNA iz Beograda i zamijenjen za zamjenika zapovjednika 5. armijske oblasti general majora Milana Aksentijevića, koji je nakon prisilnog spuštanja helikoptera uhićen kod Karlovca.
Kikaš je uhićen 31. kolovoza 1991., jer je u Boeingu 707 za obranu Hrvatske pokušao dostaviti oko 18 tona pješačkog i protuoklopnog naoružanja. Mediji su izvijestili da je oružje kupio u Južnoj Africi, a da je za transport bila zadužena tvrtka Uganda Airlines. Plan je bio letjeti prema Trstu, i manevrom sletjeti u Ljubljanu. Nu, ulaskom u jugoslavenski zračni prostor, navodno je pogreškom pilota ruta promijenjena. Dva lovačka MIG-a JNA presrela su Boeing i zapovjedila pilotu da ga spusti u zagrebačku zračnu luku. Vojnici JNA zaplijenili su oružje i u dramatičnim okolnostima uhitili Kikaša te ga nakon batinjanja prebacili u vojni logor u Beogradu, gdje je proveo teška tri mjeseca, od prijetnji, fizičke i psihičke torture do svakodnevnih prijetnji likvidacijom.
Zaplijenjeni avion je kasnije služio zločinačkoj JNA za prijevoz rezervista na bojišnice u Hrvatskoj i BiH te za prijevoz obitelji i starješina JNA koji su bježali iz tih zemalja. Kikaš nam je pričao da je tog 25. studenoga, zrakoplov poletio iz Beograda prema Sarajevu, gdje je ukrcano oko 25 Hrvata koje je JNA također previdjela za razmjenu. Kraj njega je u avionu sjedio ratni zločinac Aleksandar Vasiljević, nekadašnji šef Kontraobavještajne službe JNA za kojeg je i zločinac Šešelj rekao da je „osmislio zločine u Hrvatskoj i BiH“. Vasiljeviću mu je, kaže Kikaš, u jednom trenutku poručio da kad vidi Tuđmana da mu predloži da očuva Jugoslaviju, a da će mu se on pridružiti.
Kad su sletjeli na zagrebački Pleso odmah su ih okružili vojnici zločinačke JNA, a on je posljednji izašao iz zrakoplova. Na pisti su ga zamijenili za Aksentijevića. Nakon toga zajedno s ostalima koji su toga dana razmijenjeni bio je pozvan na domjenak kod ratnog ministra Gojka Šuška, koji je, po njemu, i najviše zaslužan za njegovo oslobađanje.
A što se tiče njegova uhićenja navodno je tu svoje prste imao i notorni Josip Manolić, odnosno neki ljudi oko njega, što nikada nije potvrđeno. Poslije dolaska u Zagreb, Kikaš je još tri dana proveo u ovome gradu, a potom se vratio u Kanadu, gdje i danas živi i radi kao uspješan poduzetnik, ali i veliki humanist. U Hrvatsku dolazi svake godine.
A bio je spreman, kako kaže i u dokumentarnom filmu Jakova Sedlara, umrijeti za Hrvatsku! A prijateljstvo i poslovna suradnja između Kikaša i Sedlara traje godinama. Naime, kad je Kikaš nedavno gostovao na tribini Hrvatskog slova, kad smo govorili i o pok. Kati Šoljić, najponosnijoj majci u Hrvata i kad je mojoj malenkosti dodijeljeno priznanje, podsjetio nas je i na svoju suradnju sa Jakovom Sedlarom. Rekao je da su se upoznali u Torontu 1986. kad je Jakov tamo s uspjehom prikazivao svoj dokumentarni film „Sakralna umjetnost u Hrvata“ te da od tada traje njihovo prijateljstvo.
Mnogi ne znaju ili zaboravljaju – kaže Sedlar – da je Kikaš bio organizator i raznih kulturnih događanja u Kanadi, a u kojima su sudjelovali i hrvatski umjetnici. Tako je među ostalim organizirao i gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta u Kanadi i SAD, kada je naša nacionalna kuća po prvi puta išla na prekooceansko gostovanje. U njegovu domu, baš zahvaljujući Sedlaru, boravili su i poznati i cijenjeni glumci poput Ene Begović, Vanje Dracha, Borisa Buzančića, Mustafe Nadarevića, Zlatka Crnkovića, Tonke Lonze… „Uz njegovu veliku pomoć realizirao sam niz filmova: Stjepan Radić, Gospa, Četverored, Enigma Mimara, Tuđman-hrvatski George Washington, Lijepa naša, Židovi i Hrvatska.
Na temelju njegova života i poznate akcije, koju ste se i vi sada sjetili, dopreme oružja napadnutoj Hrvatskoj, snimio sam dokumentarno-igrani film „Nisam se bojao umrijeti“ u kojem su glumili Armand Assante, Andrej Dojkić, Siniša Popović… Film je imao 57 prikazivanja po Hrvatskoj, BiH, Njemačkoj, SAD, Kanadi i Australiji. Vidjelo ga je preko 50 tisuća ljudi, koji su bili oduševljeni detaljima njegove priče, a poglavito njime kao osobe. Riječ je za one koji ga ne poznaju, o vrlo toplom čovjeku, nevjerojatne empatije za svakog u nevolji. Poznajem mnogo dobrih osoba, ali Kikaš je neusporediv, najbolji mogući reprezent Hrvatske u Kanadi i u svijetu“ – mišljenja je Sedlar, čiji se najnoviji dokumentarni film „Ni oprostiti ni zaboraviti“ počeo prikazivati diljem Hrvatske.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
