Nakon izložbe u zagrebačkom Histrionskom domu naslovljene “50 viteških godina” upriličene u čast 50. obljetnice djelovanja Zlatka Viteza, poznati glumac, redatelj i utemeljitelj i umjetnički ravnatelj glumačke družine Histrion i Histrionskog doma nastavlja slaviti svoju obljetnicu i tijekom 2019. godine.
Na otvorenju izložbe i božićno-novogodišnjem domjenku u Histrionskom domu, Vitezu se pridružila kazališna i filmska elita, te mediji, a izložba je obuhvatila fotografije, umjetnička djela, priznanja i nagrade koje je Vitez dobio tijekom svoje bogate karijere.
Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić na otvorenju je naglasio da je Zlatko Vitez prije svega veliki čovjek i prijatelj i posebno naglasio njegove zasluge za izgrednju kazališta Histrionski dom.
- Za Histrionski dom zaslužni su Zagrepčani i Zagrepčanke, ali je za njega najzaslužniji jedan poseban čovjek kojeg nisam mogao odbiti, zlatni Histrion Zlatko Vitez - istaknuo je gradonačelnik Bandić.
Zlatko Vitez je o svom 50 godišnjem radu rekao da je on prvenstveno bio glumac, redatelj, dramaturg no bavio se i društveno političkim radom - dva puta bio je i predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ministar kulture, savjetnik za kulturu predsjednika dr. Franje Tuđmana, urednik kazališnih izdanja…,a nas je zanimalo nešto više, evo našeg razgovora.
- Kako se osjećate kao jubilarac, puno je to godina u poslu, puno događaja, kako je počelo?
- Ja sam jedan od onih uspješnih Hrvata, a to može potvrditi i ovaj ovdje, Žarko Savić, koji je rođen u Beogradu, jer mi smo zajedno studirali. Točno je 50 godina otkako smo upisali Akademiju i on će vam reći da je moj životni put bio jako trnovit ali i jako lagan jer sve što sam radio u životu ja sam i volio. To se vidjelo i kad sam bio u športu i kad sam vikao "Dok je srca bit će i Kroacije" i dok sam bio u politici, uz Tuđmana, kao prvi njegov pobočnik, kad se govorilo Tuđman ima dva sina, tko mu je najdraži, odgovor je bio - Zlatko Vitez. A uživao sam i kad sam radio u kazalištu, od glume, režije, dramaturških tekstova, a napisao sam i jednu knjigu, “Između politike i glumišta”. Kad mi je bilo dosadno u kazalištu onda sam sjeo za stroj i pisao, ali ono što je najvrednije na što sam posebno ponosam je da sam sagradio kazalište. To je ono nešto što nikome u Hrvatskoj nikada kao privatnoj osobi nije uspjelo, dakle, nijednom privatnom licu u povijesti Hrvatske, osim ako nije magnat.
- Kakve su bile reakcije u prvo vrijeme?
- Bilo je svašta, histrionske predstave su prije svega bile prešućivane. Prva naša predstava bila je Domagojada, 1975. i odmah je u Sarajevu na festivalu dobila glavnu nagradu na razini Jugoslavije - zlatnu masku, ali ja je u Zagrebu nisam imao gdje igrati. Nisu mi je dali igrati jer nije bila politički podobna. Pokušali smo nešto iznajmiti u Kerempuhu, ali nije išlo, tek kasnije osamdesetih, igrali smo nešto u Vidri, dok ovdje igramo svaki dan.
- Histrionsko ljeto je također vrlo popularni festival?
- To igramo tri-četiri godine Zagrepčani ga obožavaju, svake godine hrli publika, pa su čak redovi gore do franjevačke crkve kad je subota i nedjelja.
Imamo i glumačke nagrade. Što je bilo suludo. igrali smo u Dubrovniku jedini u ratu i u Bečkom novom mjestu. U Dubrovniku su ustanovili nagradu Orlando i onda je dodijelili sami sebi, Radio Dubrovnik je dobio nagradu jer je prenosio otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara, a naša Krležijada uz jednu njihovu predstavu, koja nije bila te kvalitete, a Krležijada je te godine proglašena najboljom predstavom Hrvatskog glumišta, pa i Dana satire, nije dobila ništa. Onda je novinar Miljenko Mitrović rekao: Kad nam oni neće dodijelit hajdemo si ih sami dodijeliti! I tako je to počelo.
- Je li teško biti glumac, voditelj kazališta i sve to što vi radite?
- Ja sam homo dupleks, tripleks...uz taj umjetnički i menadžerski dio posla uvijek sam bio i društveno-politički radnik.Taj posao zove se "oranje mora", što je besmisleno, ali i "oranje mora" treba netko obavljati, a ja sam ga obavljao čak dva mandata kao predsjednik Društva, a bio sam i zadnji predsjednik Saveza dramskih umjetnika Jugoslavije, četiri godine, tako da sam dosta napravio i za status dramskih umjetnika na ovim prostorima.
- Kakav je vaš stav o rodnom Varaždinu danas, o njegovoj kulturi, identificirate li se s njime?
- Ne, ja sam rođen u Varaždinu, ali već sam 50 godina u Zagrebu i osjećam se Zagrepčaninom. U Varaždinu postoji pošalica “Zagreb, selo do Varaždina”, a ja sam uvijek smatrao da je Varaždin jedno od prelijepih predgrađa grada Zagreba, jer sličnost je velika u duhu, u starom dijelu grada, kulturi, kazalištu... a u Varaždinu je i sve više pravih purgera dok se u Zagrebu taj broj smanjuje. Konačno, mislim da ta simbioza Varaždina i Zagreba mora biti jača i na kulturnom, a vjerojatno i gospodarskom planu.
- Jeste li imali neke uzore u životu, od koga ste učili?
- Krleža je moj uzor, ja sam Krležijanac, a prije njega uzor mi je Matoš. Volim polemike, volim se svaditi ali konstruktivno i mislim da iz svake polemike mora izaći nešto dobro, a ne da završi na nula - nula. Ne, nečiji stav mora pobijediti, a to je bila i Matoševa misao, Uglavnom kad je polemizirao i sa svojim najboljim prijateljima, Govorio je: “Svađao sam se s 96 posto Zagrepčana, a ostatak života posvetit ću da se posvađam i s preostalih četiri posto.” jer Matoš je htio da grad bude bolji, da kultura bude bolja i da ljudi budu bolji.
- Jeste li zadovoljni odazivom publike na vaše predstave?
- Histrionski dom je rasprodan stalno i Opatovina je isto tako puna. Sve naše predstave na gostovanjima su rasprodane, a gostovali smo ovog mjeseca u Puli, Osijeku, Orašju, Daruvaru i Zadru, znači Histrione voli cijela hrvatska, a ne samo Zagreb. Sretni smo jer imamo određenu potporu od Grada, od države malo manje, ali publika nas voli i to je naš putokaz budućnosti.
Histrion Zlatko Vitez o svojih "50 viteških godina": Ponosan sam jer sam jedini u povijesti kao privatno lice sagradio kazalište
