Priča kaže da je zakon gravitacije otkriven pukim slučajem: kada je engleskom znanstveniku Isaacu Newtonu s krošnje pala jabuka na glavu. Tada je, navodno, shvatio da ista sila drži Mjesec na putanji oko Zemlje. Neki tvrde da je to samo legenda. Postoji još puno sličnih priča. Jedna od njih govori kako je izvjesni Amerikanac, imenom Hiram Stevens Maxim, kao dijete pucao iz puške. Snažno oružje toliko ga je trznulo da se prosuo po podu koliko je dug i širok. Nezgoda ga se, navodno, jako dojmila pa je kao odrasli čovjek počeo razmišljati kako iskoristiti tu silu trzaja. I – heureka! Domislio se: silu reakcijske energije ispaljenog metka upotrijebio je za automatsko upravljanje oružjem. Tako je 1884. godine za milijune ljudi diljem svijeta rođeno oružje njihova sudnjeg dana - strojnica iliti mitraljez
Početak Velikog rata, kako su ga tada zvali, bio je u znaku općeg oduševljenja, eksplozije domoljublja, podcjenjivanja protivnika, uzbuđenja i napetog iščekivanja. Političari i vojni stručnjaci najavljivali su brz, kratak i žestok sukob…. i naravno - pobjedu. Mladići od jedva dvadesetak godina, još i ne okusivši miris baruta i smrti, već su se vidjeli ovjenčani slavom, okruženi oduševljenim djevojkama i prsiju prepunih odlikovanja. A onda je krenulo. Rat se odužio, nije popuštao na žestini i svake je godine postajao sve mlađi i poletniji, a golobradi ratnici posijedili su i ostarili već nakon prvog juriša. Najave velikih pobjeda, trijumfa i slave izostale su i sasvim nestale iz imaginacije vojnika. Štoviše, umrijeti brzo i iznenada postao je poželjan kraj tih neljudskih patnji. Manji broj dobro pozicioniranih strojnica mogao je za nekoliko minuta doslovno satrti koncentriranu neprijateljsku ljudsku silu, no unatoč toj posve očiglednoj činjenici većina generala jednostavno nije shvaćala što se događa. Oni su i dalje uporno slali ljude u napad s običnim puškama, ravno pred teške strojnice. Topništvo je, doduše, imalo zadaću prije juriša zaprečnom vatrom rasturiti mrskog neprijatelja, nakon čega bi pješaštvu preostalo da se mirno ušeta u razbijene neprijateljske redove i likvidira preživjele. No vraga, suprotna strana se tome dovinula te se prije topničke pripreme jednostavno povukla i onda ponovno vratila pred sam početak juriša. Tako je svaki juriš tih jadnika uvijek iznova dočekan ubojitom strojničkom vatrom i debelim slojem bodljikave žice na koju su padali kao snoplje. Rijetki su se uspjeli dovući do prvih protivničkih rovova i prije smrti vidjeti lica svojih neprijatelja. Kakav uspjeh! Pojedinačan uzmak smatrao se izdajom, kažnjavan je strijeljanjem i žigosan kao najveća sramota. Pa sad ti biraj. Broj mrtvih bio je stravičan: nekoliko stotina tisuća, ponekad i milijun u jednoj bitci. Da je netko cijeli taj kaos i urnebes gledao s visoka zacijelo bi gorko zaplakao i preklinjao Boga da to prekine, a možda bi prasnuo u smijeh promatrajući tu nemjerljivu količinu ljudske gluposti. Kad je 1918. godine napokon sve utihnulo zbilo se nešto zbog čega su mnogi preživjeli požalili što nisu umrli na bojnom polju: odnekud se stvorila španjolska gripa i bez ispaljenog metka povukla u ponor smrti dodatnih pedeset do sto milijuna ljudi. Tako je to, kad jednom krene smrt ne staje samo tako. Smrt se nema razloga bojati sama sebe pa ju ni najstrašniji pokolj ne može zaustaviti. Njezina noćna mora je život. Stoga se na tmurnom europskom obzorju već naziralo novo zlo: iza ugla vremena polako se počeo pomaljati jedan smiješan brčić. Strojnicu je čekala nova žetva.
A kako je danas? Stare strojnice gledamo u muzejima. Slušamo vodiča i zgražamo se: Zar je moguće da čovjek čovjeku radi takve stvari? Zaboravljamo, dakako, na kudikamo ubojitija oružja koje je stvorio naš naraštaj, a kojima već sutra možemo uništiti ne samo protivničke pukovnije nego i čitav planet. A tako je malo za to potrebno, tek dodirnuti okidač. Imamo li snage da to ne učinimo? Imamo, samo se moramo povremeno prisjetiti riječi jednog lika otprije dvije tisuće godina: Što čovjek ima od toga da pridobije cijeli svijet, ako je to platio svojom dušom.
