Zanimljiva promocija na redu je u četvrtak 22. Veljače 2024. u 12 sati u Društvu književnika Hrvatske. Riječ je o knjizi “Bitno o bitnome, mala knjiga duhovnih eseja”, koja je objavljena u poznatoj i cijenjenoj Maloj knjižnici DHK (Zagreb, 2023..) Nova knjiga ugledne katoličke intelektualke, teatrologinje, kazališne kritičarke i redovne profesorice Sanje Nikčević je dvanaesta po redu, ali ne govori o kazalištu nego o njezinom duhovnom putu. Knjiga je to svjedočanstava spoznaje na tom putu (o postojanju i važnosti duše, o molitvi, o grijehu, o ljubavi i milosti Božjoj…), odgovora na teška pitanja (npr. zašto ne želim biti papa ili koja je funkcija svećenika, po čemu je Isus jedinstven ili što ćeš učiniti s talentima) i na kraju polemike s umjetničkim djelima koje namjerno iskrivljuju sliku vjere, Krista ili Crkve.
Na promociji će sudjelovati Antun Pavešković, Đuro Vidmarović, autorica i gost iznenađenja!
Tekst iz knjige: o odnosima u našem životu
Donosimo jedan od tekstova iz knjige prof. dr. sc. Sanje Nikčević koji će najbolje pokzati kakav je pristup temi spomenute autorice
Izbor između imena i grijeha
ili
Na što se ti odazivaš danas
(2016.)
Pročitala sam nedavno na Internetu nešto što me dotaknulo, što sam zapamtila i o čemu stalno mislim:
Zli zna tvoje ime, ali te zove po grijehu!
Isus zna sve tvoje grijehe, ali te zove po imenu!
Jednostavno i točno, savršeno rečeno. Te nam dvije jednostavne rečenice otvaraju oči za tri temeljna odnosa u našem životu: odnos prema nama samima, prema drugima (onome oko nas) i prema Bogu (onome iznad nas). Nekad ni sami ne znamo kako bismo to nazvali, a zapravo je to svjetonazor. Kako god nazvali, upravo je odnos prema te tri stvari jako važan jer prema tim odlukama i mislimo i djelujemo. A ove dvije rečenice su mi to posvijestile.
Odnos prema tebi samome: odgovornost ili bijeg
Prvi odnos, prema nama samima, očit je u te dvije rečenice, čak izgleda da one govore samo o njemu. Na što se odazivamo: na svoje ime ili na svoj grijeh? Što stavljamo u svoje srce. Naoko je laka odluka: pa tko će se odazvati na svoj grijeh kraj živog imena! Ali, razmislite.
Lijepo piše u Bibliji: Bog te zove imenom (imenom sam te zazvao... Izaija 43, 1). Iako bog zna SVE tvoje grijehe, on zna i tvoje potencijale i samo
ga oni zanimaju jer te je on stvorio s tim potencijalima i želi da ih ispuniš. Na ispovijedi svećenik nikad ne želi čuti detalje grijeha jer oni nisu važni. Važno je grijeh spoznati, zamrziti na njega, odreći ga se i boriti se protiv njega. Kako? Tako da se zagledaš u Boga. Tada možeš odgovoriti na poziv svog imena. Uz „tvoje ime“ očito ide i ljubav, i priznavanje, i milosrđe, i prihvaćanje. Sve ono što Isus nudi. Ali i odgovornost koja uključuje odricanje od grijeha, kako u srcu tako i u djelu. Znate ono: idi i ne griješi više. Koliko god to zvuči lako – nije!
Nije lako jer svi griješimo, a onaj tko nas zove po grijehu zna odabrati onaj koji nam je najgori. I to čak ne mora biti objektivno najgori. Ne, nego onaj koji nas najviše muči. To može biti grijeh kojega se sramimo ispovjediti, ili grijeh u koji stalno ponovno upadamo i izgubili smo nadu da ćemo ga pobijediti, ili čak i grijeh koji sami sebi preuveličavamo. U svakom slučaju, ne zove nas po našem najgorem grijehu nego po onome zbog kojega mislimo da nam "nema spasa". I onda nam to baš stalno „ubacuje“ u misli. Svaki grijeh nas udaljava od Boga, ali najviše onaj zbog kojega mislimo da nam nema pomoći. Udaljavanje je bijeg od Boga iz straha da nam neće oprostiti, a jedino što Bog traži od nas je da se ne udaljujemo od njega.
Pa zato razmislite, kad pomislite na sebe, svoju dušu, svoj duhovni život – što vam prvo padne na pamet i što ste najčešće pomislili o sebi. Znam krasne ljude koji o sebi govore: ah, nema mi spasa, jer sam glup, zao, itd... A ja znam da nisu takvi i svaki put protrnem na tu izjavu. Nakon što sam pročitala one dvije rečenice o tome tko nas kako zove – znam i zašto. Uz „tvoj grijeh“ očito ide i osuda, i odbacivanje, i mržnja, i uništavanje. Sve ono što Zli nudi.
Odnos prema drugima: ljubav ili udaljavanje
Citirana rečenica ne govori samo o odnosu prema nama nego i prema drugima. Kako gledamo druge? Kroz njihovo ime ili kroz njihov grijeh u koji neprestano upiremo oči i jezik? Sigurno mislite da ljude zovete imenom. Međutim, ovo „kako nekog zoveš“ ne podrazumijeva da ga zoveš na telefon ili kad ga sretneš, nego ono što o toj osobi misliš i što govoriš. Naročito drugima.
Koliko ste puta čuli o nekome čim ga se spomene – ali on ti zapravo vara ženu - ili neki drugi njegov grijeh... Ni ne poznaješ čovjeka, a sugovornik ti ga predstavlja njegovim grijehom. Dakle, zove ga grijehom. I taj grijeh udaljava ljude jedne od drugih. Jer, kad sretneš osobu i u sebi pomisliš na njegov grijeh, kako ćeš ga iskreno pogledati u oči? Kako ćeš ga voljeti? Nikako! Ogovaranje tako djeluje.
Uče nas duhovni oci da ružnim govorenjem o drugome ojačavamo njegov grijeh, ali i stvaramo svoj. Grijeh ogovaranja, grijeh nevoljenja i zatvaranja srca. Jer grijeh uvijek želi biti u društvu drugog grijeha. Ako druge zovemo imenom, unatoč tome što znamo za njihove grijehe, mi prema njima osjećamo naklonost, ljubav, praštanje. Time što ih zovemo imenom dajemo im šansu da se prema nama otvore odnosi povjerenja i dobrote.
Ima u umjetnosti jedan odličan primjer ovoga o čemu govorim, u Tolkinovom Gospodaru prstenova. Sjećate se hobita Goluma. Njegov je rođak
našao prsten najveće moći, Golum ga je zbog toga ubio, poludio pa su ga protjerali iz njegova sela. Svakome tko ga ima prsten produžava život pa je i Golum živio 500 godina, ali u mračnim podzemnim pećinama Maglene planine obuzet zlom moći prstena. Budući da nije imao ambicija osim da zadrži prsten, najsigurniji je bio da mu ga tu nitko neće uzeti, tu u dubini zemlje. Svi su ga zvali Golum, što je bilo ime njegova zla, njegova grijeha, jer je on Golum postao nakon što ga je prsten obuzeo, nekako je kašljao i iskašljavao svoje novo ime. Golum. Svi su zaboravili njegovo pravo ime. Golum je u jednom trenutku prsten izgubio, odnio mu ga Bilbo Bagins koji se našao u njegovoj pećini na povratku s ekspedicije osvajanja zmajevog blaga. Po to su blago išli patuljci u prvoj Tolkinovoj knjizi (Hobit), a hobit Bilbo Bagins je išao s njima. Izgubivši prsten Golum je izbezumljen izišao je iz svoje pećine u potrazi za njim i došao do Froda koji je prsten nosio u svojoj misiji kako bi ga bacio u vatru u kojoj je iskovan i poništio njegovu moć (što je osnovna radnja Gospodara prstenova). Frodo je, kao i većina hobita, bio duša bez ambicije koju imaju sva ostala bića u knjizi (i ljudi, i čarobnjaci, i vilenjaci). Kad oni dobiju prsten i apsolutnu moć, ambicija ih (čak i za činjenje dobra) odvede u oholost i želju za apsolutnom moći što ih na kraju uništi (nekim se likovima to i dogodilo). Zato je prsten mogao nositi samo onaj tko nije imao ambiciju i želju da ga upotrijebi. Ni Golum nije imao ambicije i zato je i živio u pećni ali prsten je u Golumu probudio zlo. U Froda je bilo dobro srce pa ga je zato on mogao nositi bez da ga prsten obuzme.
Frodo je važan zbog još nečega. On je prvi zazvao Goluma njegovim imenom: Smeagol. Znao je Frodo, kao i svi drugi, kakvo je to biće i koji su njegovi grijesi. U filmu se to i zorno vidi – čudno, puzavo, ćelavo, slinavo, kržljavo, mršavo stvorenje velikih očiju! No, Frodo je to biće zazvao njegovim imenom, Smeagol, vjerujući da u toj osobi ne živi samo njegov grijeh nego i ono što je dobro. I onda se dogodio preokret – Smeagol se je počeo boriti protiv zla u sebi. U jednom trenutku uspio se othrvati moći zla i prstena. Otjerao ga od sebe. Svom odrazu u vodi u kojem je još Golum koji mu govori zle riječi jednostavno kaže: Go away and never come back. (Odlazi i više se nikada ne vraćaj.). I OVAJ ODE! Smeagol se oduševi, lagan ko ptica skače okolo od sreće ne vjerujući ni sam kako je jednostavno riješiti se grijeha. Samo ga se treba odreći! No to se dogodilo samo zato što je postojao netko tko je vjerovao u njega i tko ga je zvao imenom!
Odnos prema Bogu: prema kome otvaramo svoje srce?
Odazivanje na grijeh ili ime govori i o našem odnosu prema Bogu. Ako se odazovemo na svoje ime. u naše srce i um će ući pozitivne stvari jer Bog nas i poziva na slavljenje, zahvalu, blagoslov... Kako mi u svome srcu zovemo Boga? Što prvo pomislite kad pomislite na Boga oca, Isusa Krista ili Duha svetoga? Je li vam srce ispunjeno zahvalom i slavljenjem ili strahom i prijekorom. Kako mi je mogao to napraviti? Baš meni... Ili ne može on to meni oprostiti ja sam ... ili ma zapravo mi ni ne treba takav Bog koji dopušta...
Često kako bismo se opravdali za svoje grijehe prozivamo i osuđujemo samog Boga, a o njegovoj Crkvi i svećenicima da ne govorimo. I Boga možemo zvati njegovim imenom, odnosno imenom darova koje nam je dao, ili njegovim „grijehom“ koji smo mu prišili i koji nam je šapnuo onaj koji i nas zove grijehom. Njegov je zadatak da nas odvuče od božjeg milosrđa, od božje ljubavi, od spasa naše duše – od našeg imena... On nam nudi „lakši“ put, ali je taj put posut mržnjom, osvetom, strahom... Kad se odazivamo na svoj grijeh – u svoj um i srce stavljamo te negativne stvari. I kročimo prema konačnom cilju onoga koji nas zove grijehom – prokletstvu.
Dakle, ovaj izbor koji nam je ponuđen funkcionira na svim razinama: što govorimo o sebi, o obitelji, o kolegama, o politici, o Bogu... imena ili grijehe? Što mi, svatko od nas, činimo sebi i drugima? Ako na kraju dana razmislimo što smo govorili i mislili o sebi i drugima (Isusovci to zovu examen, ili ispitivanje onoga što si u tom danu radio) vidjet ćemo komu smo se odazvali! Komu svojim mislima i riječima dajemo slavu!
Dobra vijest je da ti je Bog dao slobodan izbor i da možeš izabrati dobro. Ali taj se izbor mora raditi svaki dan ispočetka, svako jutro prije nego ustaneš iz kreveta. Zato je važno pitanje: na čiji ćeš se poziv odazvati? Danas, sutra...
PS iz 2024.
Tekst je objavljen kao kolumna na portalu Bitno.net 1.04.2016. https://www.bitno.net/kolumne/bog-dao-izbor-sto-se-odazivas-danas/ kao i u časopisu Book broj 76, travanj 2016.
BIOGRAFIJA AUTORICE
Dr. sc. Sanja Nikčević (Varaždin,1960., živi u Zagrebu) teatrologinja, kazališna kritičarka, redovita profesorica u miru. Diplomirala, magistrirala i doktorirala (1998.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao novinarka i kazališna kritičarka Večernjeg lista (1985.-1993.), viša savjetnica za kazalište u Ministarstvu kulture (1996.- 1997.), a osnovala je i deset godina (1994. – 2003.) vodila Hrvatski centar ITI-UNESCO. Od 2003. bila je zaposlena na Katedri za književnost engleskog jezika Filozofskog fakulteta u Osijeku (voditelj Odsjeka 2004. – 2006.), a od 2007.-2021. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od 2017. vanjski predavač na Odjelu komunikologije Katoličkog sveučilišta u Zagrebu.
Predaje kolegije o američkoj i britanskoj drami, kazališnoj kritici te povijest drame i kazališta.
Aktivna je članica brojnih hrvatskih i međunarodnih udruga novinara, kritičara i teatrologa. Bila je u dva mandata tajnica, a nakon toga u dva mandata i predsjednica (2010.-2019.) HDKKT-a (Hrvatskog društva kazališnih kritičara). U matici hrvatskoj bila je članica Glavnog odbora (2014.-2018.), od 2015.-2023. pročelnica Odjela za kazalište i film, a od 2021. članica Suda časti. Članica upravnog odbora Pasionske baštine.
Član je povjerenstva za Nagradu Stjepan Kranjčić, dugogodišnja selektorica za brojne festivale Hrvatskog sabora kulture, a bila je selektor
Festivala kršćanskog kazališta od njegova pokretanja (2015.-2019.). Kazališne i duhovne tekstove pisala je u kolumni Život pod reflektorima na portalu Bitno.net (2014.-2020.), a na Radio Mariji uređivala i vodila emisiju „Kazalište bez maske“ (2017.-2021.). Aktivno je uključena u rad katoličkih udruga novinara, intelektualaca i prosvjetnih djelatnika (UKI, HDKN, HKDPD), a objavljuje i u raznim glasilima i portalima (Vijenac, Bitno.net, Book, Narod.hr, HKV, Injigo, Rhema, Kana, Veritas).
U Hrvatskom centru ITI pokrenula je i uređivala časopis Hrvatska drama i Biblioteku Mansioni, bila je urednica časopisa Kazalište (1999.-2002.), biblioteke Ars Academica (2019.-2013.) te pokrenula privatnu izdavačku kuću Citadela libri kojoj je bila i glavna urednica (2017.-2023.).
Dvostruka dobitnica Fulbright stipendije za znanstveno usavršavanje (New York, 1995. i Santa Barbara, 2002.), aktivna u međunarodnim i američkim strukovnim udrugama. Bila je dva puta članica Upravnog odbora svjetskog ITI-ja (2000.-2004.), te dugo godina član uredničkog vijeća.
Održala brojna javna predavanja, sudjelovala na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i svijetu. Objavila više do tri stotine znanstvenih članaka u zemlji i svijetu, šest antologija te jedanaest autorskih knjiga o američkoj, europskoj i hrvatskoj drami.
Nagrađene knjige: Nova europska drama ili velika obmana (2006. Nagrada Petar Brečić) koja razotkriva europske trendove i Kazališna kritika ili neizbježni suputnik (2011. Nagrada A.G. Matoš) u kojoj daje definiciju žanra. Svojim istraživanjima ruši neistine u kazališnoj javnosti: npr. o zabrani Krleže u Hrvatskoj (Mit o Krleži. Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, 2016.) ili o nepostojanju ratne drame (Slika domovinskog rat u hrvatskom kazalištu 1990-2016. ili od svetišta do nametnute krivnje, 2018.).
Svoje dugogodišnje istraživanje odnosa svjetonazora i umjetničkog kanona kojim zagovara povratak katarze i naše pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti objavila je u knjizi: Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti (2021.). Primjere kvalitetnih drama kršćanske poruke objavljuje na portalu www.hkv.hr a pokrenula je i umjetnički projekt radio drame na Radio Mariji gdje se emmitiraju monodrame nagrađene na Natječaju dudhovnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić.
Godine 2000. odlikovana je Redom hrvatskoga pletera, a na Danima kršćanske kulture 2018. dobila je nagradu Andrija Buvina.
