Povijest „bježanja“ patogena iz laboratorija

Povijest „bježanja“ patogena iz laboratorija

Često sam puta spominjao da unatoč enormnoj regulativi u raznim sferama ljudskog života, rad s patogenima, pogotovo manipulacije i genske rekombinacije s virusima, nekako je prešutno ili ne izbjegavao čvrste i nedvosmislene regulative, odnosno često je ostajao izvan znanja i nadzora javnosti. Trenutačno, naime, ne postoje nikakvi međunarodni propisi ili smjernice na temelju kojih bi se odlučilo treba li nastaviti tavu vrstu istraživačkih projekata. To se odrazilo i na nedavne incidente od kojih su neki završili i proglašavanjem tzv. pandemija. Dovoljno je pogledati patentne baze ili pak službene stranice Ministarstva obrane SAD sa lokacijama bioloških (bioterorističkih?) laboratorija da bi bilo jasno kako se nešto opasno događa a ljudi nad time nemaju nikakav nadzor.

“Bjegove“ virusa iz laboratorija aktualizirala je posebice nedavna pandemija COVID-19. Povijest „bježanja“ patogena, osobito virusa iz laboratorija bogato je dokumentirana slučajevima, premda su neki naši pa i strani „eksperti“ tvrdili da se to ne događa ili pak da je iznimno rijetko. Ako je suditi prema onome što se navodi u literaturi, prvi zabilježeni slučajevi „bjegova“ zabilježeni su davne 1903. godine kada je iz jednog američkog laboratorija pobjegao Bacillus malei. Srećom, taj je incident dobro završio samo pojavom upalne kvržice nakon što je patologinja obducirala zaraženog zamorčića. Mnogo narednih slučajeva završilo je fatalno, bilo da je prouzročio pojedinačni slučaj zaraze ili pandemije. U literaturi je opisano više od 60 slučajeva „bjegova“ iz laboratorija do 2022. godine, premda se navodi da je to „vrh ledenog brijega“ i da je takvih incidenata bilo znatno više. Daleko najviše je slučajeva zabilježeno u SAD. Često se još spominju Velika Britanija, neke afričke države, Sovjetski Savez odnosno Rusija, Kina. Ostale zemlje poput Australije, Tajvana, Singapura, Madžarske, Sijera Leone, Nizozemske itd. s obzirom da su sve bilježile sporadične slučajeve „bjegova“.

Dugačak je popis patogena, najčešće virusa, koj su „pobjegli“ iz laboratorija – od manje opasnih poput već spomenutog Bacillus malei , malih boginja preko Marburg virusa („bježao“ iz nekoliko laboratorija u više navrata), antraksa, ebole, polio virusa pa sve do SARS-Cov-2 (slučaj bijega delta varijante virusa iz laboratorija u Taivanu 2021). Nije samo Marburg virus „pobjegao“ iz laboratorija više puta, događalo se to i s virusom ebole, polio-virusom, virusom H1N1, Brucella Q-groznicom itd. Ti su se bjegovi događali na raznim lokacijama i u raznim zemljama.

Rizik od pandemije koju je izazvao čovjek zbog bijega iz laboratorija nije hipotetski. Povijesni podaci otkrivaju izbijanja i smrti izazvane laboratorijskim putem od uzročnika pandemijske gripe 1977., bijeg velikih boginja u Velikoj Britaniji, venezuelanski encefalitis konja 1995., izbijanja SARS-a nakon epidemije SARS-a i slinavke i šapa u UK 2007. Ironično, ovi su laboratoriji radili s patogenima kako bi spriječili same epidemije koje su oni u konačnici uzrokovali.

Pogreške prijavljene u CDC-u , uključujući posebno smrtonosnu vrstu antraksa i H5N1 azijsku ptičju gripu puštenu u cjelini iz laboratorija CDC-a, podupiru zabrinutost da bi vjerojatnost bijega mogla biti velika,  tj. veća od 0,2% po laboratoriju godišnje. Izvješće CDC-a pokrenulo je kongresnu istragu i dovelo do desetaka novinskih članaka o nedostatku sigurnosti u visoko osiguranim, zatvorenim laboratorijima. Ovu zabrinutost dijele mnogi virolozi i epidemiolozi. Jedno takvo pismo predsjedniku Europske komisije (davne 2013. godine, http://www.nature.com/polopoly_fs/7.14586!/file/vaccine%20foundation%20letter.pdf [Google Scholar]) koje je supotpisalo 56 znanstvenika iz više od desetak zemalja upozorilo je: “Vjerojatnosti laboratorijske nezgode koja bi dovela do globalnog širenja odbjeglog mutiranog virusa su male, ali konačne, dok bi utjecaj globalnog širenja mogao biti katastrofalan.” Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti (http://ecdc.europa.eu/en/activities/sciadvice/_layouts/forms/Review_DispForm.aspx?List=a3216f4c-f040-4f51-9f77-a96046dbfd72&ID=765 [PMC free article] [PubMed]) također je iznio svoju zabrinutost, kao i Radna skupina iz Cambridgea (http://www.cambridgeworkinggroup.org/).

Mnoštvo je sumnji da je tzv. virus SARS-CoV-2 možda pobjegao iz laboratorija. Ove su zabrinutosti pojačane izvješćima da je State Department znao za sigurnosne propuste u laboratoriju. Čak i uz stroge sigurnosne mjere, postoje barem četiri načina na koje patogen ili konstrukt mogu 'pobjeći' iz laboratorija. (Ovdje se uglavnom radi bioterorističkim patogenima koji se razvijaju pod okriljem vojske). Unatoč svim mjerama opreza, povremeno se događaju laboratorijske nezgode. Patogeni ne izlaze sami od sebe, obično im ljudi pomognu u tome nenamjernim omaškama i greškama. Mnogi laboratoriji imaju interne procedure za postupanje u slučaju pogrešaka. Čak i tada, postoje nekoliko osnovnih načina na koja bi patogen mogao pobjeći iz laboratorija i potencijalno izazvati epidemiju. (https://www.forbes.com/sites/coronavirusfrontlines/2020/04/28/a-bioweapon-expert-explains-four-ways-a-pathogen-can-escape-from-a-lab/?sh=2bfd83ab1a4e )

Oslobađanje putem aerosola. Ova metoda je vrlo malo vjerojatna. Zaštitni laboratoriji imaju sofisticirane sustave za manipuliranje zrakom, koji uključuju visokoučinkovitu filtraciju čestica zraka (HEPA) prije nego što se laboratorijski zrak ispusti u okoliš, ponekad prolazeći kroz dva HEPA filtera u nizu. U malo vjerojatnom slučaju da patogen zaobiđe te filtre, mnogi patogeni ne prežive dobro u svijetu - osobito na sunčevoj svjetlosti. Znanstvenici obično rade s malim količinama organizama. Ako bi patogen pobjegao, raspršio bi se u atmosferu u iznimno niskim koncentracijama, koje bi vjerojatno bile preniske da izazovu infekcije.

Slučajno izlaganje u laboratoriju. Suvišne sigurnosne mjere koje se koriste u zatvorenim laboratorijima postoje s razlogom: ljudi griješe, a sustavi otkazuju. Unatoč značajnim mjerama opreza, redovitoj obuci i visokokvalificiranim djelatnicima, mogu se dogoditi dvije pogreške: netko slučajno pošalje pogrešan patogen izvan laboratorija, kao što se dogodilo kada je američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) poslao uzorke gripe H5:N1 gripa 2014 godine. Drugi se primjer dogodio znatno ranije,  2004. godine kada je vrlo iskusna laboratorijska znanstvenica u Rusiji umrla je od bolesti virusa ebole nakon što se ubola kontaminiranom iglom.

Prijenos životinjama ili neživim predmetom. Životinje se rutinski koriste u zatvorenim laboratorijima za testiranje cjepiva i tretmana. Ako je životinja zaražena i ukradena iz laboratorija, teoretski bi mogla djelovati kao prijenosnik virusa. Međutim, laboratoriji imaju nevjerojatno visoku sigurnost što ovu situaciju čini vrlo nevjerojatnom.

Laboratorijski radnici u bolnicama i istraživačkim laboratorijima s razlogom nose laboratorijske kute i skidaju ih kad napuštaju laboratorij. U zatvorenim laboratorijima zahtjevi su još stroži. Radnici se skidaju do gola i oblače posebna odijela prije ulaska u laboratorij, a po izlasku skidaju ta odijela i tuširaju se. Ovo je jednostavan način sprječavanja patogena koji su možda kontaminirali odjeću ili kosu unutar laboratorija da izađu iz laboratorija. Slično tome, laboratorijska oprema ili instrumenti također služe kao potencijalni prijenosnici širenja, ali strogi protokoli dekontaminacije sprječavaju da patogeni pobjegnu preko njih.

Namjerno puštanje patogena. Laboratoriji sada imaju video nadzor, ali postoje i pojedinci koji su namjerno puštali patogene. Još uvijek postoji rasprava o tome jesu li napadi antraksom 2001. prokrijumčareni iz laboratorija. Postoji niz potvrđenih primjera.

Pozabavimo se kritičnim pitanjem: koja je vjerojatnost da će jedan od ovih virusa pobjeći iz laboratorija i zasijati upravo pandemiju za koju istraživači tvrde da je pokušavaju spriječiti? Ta bi vjerojatnost mogla iznositi čak 27%, rizik koji je preopasan za život. Prvo, prema izračunima u dvjema dubinskim analizama rizika od pandemije, postoji znatna vjerojatnost da bi pandemija s više od 100 milijuna smrtnih slučajeva mogla proizaći iz neotkrivene laboratorijski stečene infekcije, ako jedan zaraženi laboratorijski radnik širi infekciju dok se kreće u zajednici. Prema nekim analizama, postoji oko 1-30% vjerojatnosti, ovisno o pretpostavkama, da će, nakon što se zarazi, laboratorijski radnik zasijati pandemiju. Ovo veliko širenje vjerojatnosti proizlazi iz variranja prosječnog broja ljudi zaraženih od strane zaražene osobe između 1,4 i 3,0 (pojedinosti putovanja na posao i s posla javnim prijevozom, druženje u u karanteni prije širenja infekcije itd.).

Ova varijabilnost ili bolje rečeno nesigurnost izračuna matematičkim modelima pogodovala je sličnim „znanstvenim“  predviđanjima u doba COVID-19 pandemije. To ne ukazuje samo na nesigurnost takvih modela nego i na mogućnosti manipulacije brojkama s krajnjim ciljem zastrašivanja ljudi. A upravo se to i dogodilo za vrijeme COVID-a. Posljedice vidimo i sada, ali pravi razmjeri štete koja je napravljena čovječanstvu tek će se vidjeti.

Ovaj prikaz ipak ukazuje ne samo na to da je mogućnost „bijega“ patogena realna već i da je unatoč sigurnosnim mjerama znatno češća nego što to dokumentirani podaci spominju. O porijeklu konkretnog SARS-CoV-2  tzv. virusa nemoguće je govoriti sve dok se ne skine znanstvena i medijska cenzura i dok se ne predoče stvarni podaci.

https://epoha.com.hr/2023/06/14/akademik-kresimir-pavelic-povijest-bjezanja-patogena-iz-laboratorija/

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.