Nedavna smrt Julienne Eden Bušić, književnice i udovice hrvatskog emigranta Zvonka Bušića, ponovno je aktivirala dežurne ideološke cenzore s hrvatske lijevo-liberalne scene. Javni izraz sućuti koji je premijer Andrej Plenković uputio obitelji preminule izazvao je trenutačni refleks stare partijske škole. Predvodnik te verbalne hajke, publicist Velimir Visković, oglasio se na društvenim mrežama bjesneći što su sućut izrazili premijer i predsjednik Sabora. U svojoj javnoj objavi Visković piše: „Moglo se očekivati da će ovakve pohvale Bušićkinu liku i djelu izreći netko s krajnje desnice (Keleminec, Penava ili Peternel, recimo), ali ne i Plenković, koji se predstavlja kao eurofil i amerikanofil.“
Zgražajući se nad činjenicom da državni vrh odaje počast ženi koja je provela godine u zatvoru, Visković histerično zaključuje: „Gospodine premijeru, pokidajte svoju pravničku diplomu i ne sramotite Hrvatsku!“ Ova histerija, međutim, ne predstavlja nikakvu iskrenu moralnu skrb za zakonitost, već eklatantan primjer političkog licemjerja i potpunog promašaja pravnih činjenica.
Da bismo razumjeli Viskovićev gnjev, potrebno je ogoliti poziciju s koje on progovara. Riječ je o starom kadru skrojenom u jugoslavenskom socijalističkom sustavu, čovjeku koji je svoj utjecaj i karijeru gradio unutar Leksikografskog zavoda u vrijeme kada su se ondje krojile politički podobne „istine“. U tim partijski nadziranim enciklopedijama i leksikonima (koji se danas na tržnicama mogu kupiti za euro, pa i manje) sustavno su se fabricirale laži protiv Hrvatske, dok su se prešućivali stvarni zločini komunističkog režima, brutalna ubojstva Udbe u emigraciji i svesrdno gaženje hrvatskog nacionalnog identiteta. Za tu povijesnu školu, svaka je težnja za hrvatskom neovisnošću po automatizmu proglašavana „fašizmom“ i „terorizmom“. Kada danas takvi bivši režimski aparatčici, koji su godinama šutke služili totalitarnom sustavu i verbalnom deliktu, uzimaju u usta pojam morala i pravne diplome, svjedočimo vrhuncu drskosti. Osobe koje nikada nisu digle glas protiv tamnica u kojima su trunuli hrvatski idealisti nemaju ama baš nikakvo moralno niti vjerodostojno pravo držati lekcije o tome kome državni vrh smije, a kome ne smije izraziti sućut.
Glavni problem Viskovićeve verbalne paljbe jest svjesno ignoriranje činjenice da je moderna, samostalna Republika Hrvatska obitelj Bušić davno i potpuno rehabilitirala. Ta politička i institucionalna afirmacija nije Plenkovićev izum – ona je izravni pečat utemeljitelja države, dr. Franje Tuđmana. Nakon što je Julienne Bušić 1989. godine puštena iz američkog zatvora, njezina domovina joj nije okrenula leđa. Naprotiv, radila je u samom Uredu predsjednika Tuđmana te kasnije u hrvatskoj diplomaciji u Washingtonu. Davanjem takvih strateških i državnih dužnosti, Republika Hrvatska je bračnom paru Bušić dala puni politički i moralni legitimitet.
Kada Visković u svojoj objavi docira kako Julienne Bušić „nikad nije oslobođena optužbi za terorizam“, on namjerno prešućuje pravnu abecedu. Obitelj Bušić je svoj dug pravosuđu platila do posljednjeg dana. Julienne je odslužila kaznu, dok je njezin suprug Zvonko u američkim kazamatima proveo nevjerojatne 32 godine, da bi 2008. godine bio službeno pomilovan i pušten na slobodu. S pravnog stajališta, slobodni ljudi koji su odslužili svoje kazne i primili pomilovanja su rehabilitirani građani. Kada je Zvonko Bušić 2013. godine preminuo, pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na Mirogoju, uz službenu nazočnost najviših državnih dužnosnika. Hrvatska država je, dakle, već prije trinaest godina jasno i glasno definirala svoj stav prema njihovoj žrtvi.
U tom kontekstu, potez premijera Andreja Plenkovića – koji je u brzojavu istaknuo kako je Julienne Bušić „svoj život posvetila borbi za slobodu hrvatskog naroda“ i ostala „trajnim simbolom povezanosti Hrvatske i njezina iseljeništva“ – nije nikakav incident. To je logičan čin državničkog kontinuiteta i poštovanja prema Tuđmanovoj doktrini nacionalne pomirbe. Ta doktrina jasno razlikuje terorizam radi terorizma od radikalnih, očajničkih poteza hrvatske emigracije koja je u vremenima najgore olovne šutnje nastojala skrenuti pozornost slijepog zapadnog svijeta na vapaj okupirane Hrvatske.
I dok nitko ne spori tragične okolnosti akcije iz 1976. godine i pogibiju njujorškog policajca, povijest obitelj Bušić u Hrvatskoj se ne može i ne smije promatrati izvan konteksta borbe za slobodu. Dok su Visković i njegovi ideološki suborci udobno parazitirali na jaslama komunističkog režima i krojili cenzurirane leksikone, Zvonko i Julienne Bušić svjesno su žrtvovali svoje živote i mladost. Ova polemika ogolila je stvarnost: u Hrvatskoj i danas traje borba između ostataka stare komunističke pete kolone koja kroz selektivno čitanje paragrafa pokušava kriminalizirati hrvatski patriotizam, i moderne države koja pamti tko je za nju žrtvovao sve. Na sramotu kritičara, Plenković je ovaj put odabrao stranu države, ostavljajući Viskovića i njegove istomišljenike da bjesne u blatu vlastite propale ideologije.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
