To je istina! Desetljećima dug, namjeran i agresivan medijsko-pravosudni fokus na procesuiranje Branimira Glavaša služio je kao prljava politička dimna zavjesa s ciljem da se iz javnog prostora potpuno izbrišu, sakriju i prikriju stravični zločini srpskih agresora na području Osijeka. U tome velike zasluge imaju i tzv. hrvatski mediji, koje i dalje pretežno vode oni sa zvijezdom u srcu. Sada ti isti mediji navijaju da mu se oduzmu i odličja koja je dobio za ratne zasluge, a ne zalažu se ni malo da se srpskim i inim zločincima, domaćim izdajicama i dezerterima oduzmu državna odličja. Po čemu je i zašto odličje zaslužio jedan Pupovac, Stanimirović, Pusić ili Rade Šerbedžija? Nu, dok se ime organizatora obrane grada Osijeka sustavno provlači kroz sudske kronike, imena srbijanskih pukovnika i generala koji su bjesomučno i neselektivno sravnjivali Osijek sa zemljom namjerno su gurnuta u povijesni zaborav. Vojna i povijesna realnost potvrđuju da je upravo uspješna obrana Osijeka, u kojoj je Glavaš kao sekretar za narodnu obranu imao jednu od ključnih uloga, spriječila potpuni slom istočne Slavonije nakon pada Vukovara; da je Osijek pao, JNA i srpske paravojne postrojbe imale bi otvoren put prema centralnoj Hrvatskoj i samom Zagrebu. Međutim, pravni sustav i dirigirani medijski činovnici stvorili su bolestan paradoks: dok je hrvatski zapovjednik pravomoćno osuđen po zapovjednoj odgovornosti zbog pojedinačnih zločina, za sustavni urbicid nad Osijekom – u kojem je ubijeno više od 1700 civila i branitelja, a osječka bolnica, škole, crkve i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta bjesomučno razarani – izravno i fizički nije odslužio kaznu gotovo nitko sa strane agresora! Međunarodni sud u Haagu (ICTY) prekomjerno uništenje Osijeka potpuno je ignorirao i nikada nije podignuo nijednu optužnicu, dok je hrvatsko pravosuđe generale JNA, poput šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića i pukovnika Bore Ivanovića koji su izdavali naredbe za spaljivanje grada, osudilo na maksimalne zatvorske kazne isključivo u odsutnosti. Svi su oni u Beogradu dočekali duboku starost i državne mirovine, slobodno se rugajući hrvatskim potjernicama, što cjelokupnu priču o kažnjavanju agresora pretvara u farsu kojom se sustavno skreće pažnja s masovnih i nekažnjenih zločina velikosrpske agresije.
Ovakav obrazac povijesnog trijumfa politike nad pravdom proteže se od 1945., kada su nakon Drugog svjetskog rata međunarodni pravni poredak krojili isključivo pobjednici. Koncept „pobjedničke pravde“ (victor's justice) potpuno je amnestirao savezničke i partizanske snage od odgovornosti za bilo kakve zločine. To je omogućilo da masovne likvidacije stotina tisuća razoružanih vojnika i civila na stratištima širom bivše Jugoslavije – od Bleiburga i Kočevskog Roga do Hude Jame i Maceljske šume – ostanu pravno netaknute. Komunistički režim te je zločine zakonski pretvorio u tabu temu, sustavno skrivajući stotine masovnih grobnica koje Ministarstvo hrvatskih branitelja i danas ekshumira. Ključni nalogodavci, s Josipom Brozom Titom na čelu, umrli su s najvišim državnim počastima, a hrvatsko pravosuđe do danas nije donijelo nijednu pravomoćnu presudu. Pokušaji suđenja visokim dužnosnicima tog aparata, poput Josipa Boljkovca i Josipa Manolića, doživjeli su potpuni biološki slom jer su osumnjičenici preminuli prije izricanja konačnih presuda.
Pored toga, „zločinac“ je i Miroslav Krleža, koji je mogao i trebao u raznim enciklopedijama, člancima, knjigama napisati barem rečenicu o Bleiburgu, Golom otoku, Staroj Gradiško, a nije. Prešutio je to samo da dobije i dobio je čak i pokop sa svim vojnim počastima!
Glavni zločinci nisu proveli ni dana u zatvoru
Iako je agresija na Republiku Hrvatsku 1991. bila centralno planirana i koordinirana, glavni arhitekti tog rata iz sastava JNA nikada nisu proveli ni jedan jedini dan u zatvoru. Savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević pobjegao je u Moskvu, gdje mu je Vladimir Putin osobno dodijelio rusko državljanstvo i trajnu zaštitu od izručenja, sve do smrti 2014. Načelnik Generalštaba Blagoje Adžić i zapovjednik Prve vojne oblasti Života Panić preminuli su kao slobodni građani u Beogradu. Haaški sud (ICTY) potpuno je zakazao protiv vojnog vrha JNA, osudivši tek nekolicinu oficira srednje i niže razine na sramotno blage kazne. Major Veselin Šljivančanin, osuđen za stravičan masakr na Ovčari, pušten je na slobodu nakon odslužene dvije trećine od ukupno deset godina kazne (Veljko Marić dobio je 12 godina!) i danas u Srbiji javno nastupa u medijima kao slavljeni "ratni heroj", dok su Pavle Strugar i Miodrag Jokić za bezumno razaranje Dubrovnika dobili tek simbolične, višegodišnje kazne.
Budući da ih međunarodni sudovi nisu adekvatno kaznili, hrvatsko pravosuđe donijelo je stotine osuđujućih presuda protiv oficira JNA i lokalnih srpskih pobunjenika. Međutim, ta suđenja u odsutnosti u stvarnosti su ostala tek bezvrijedno „mrtvo slovo na papiru“. Srbija i Republika Srpska koriste ustavne zabrane izručenja vlastitih državljana, pa osuđeni ratni zločinci žive potpuno slobodno u Beogradu ili Banja Luci, primaju visoke vojne mirovine i preko tamošnjih medija se otvoreno rugaju hrvatskim potjernicama i presudama, mirno čekajući biološku smrt koja automatski obustavlja sve pravne postupke. Najupečatljiviji primjer ovog pravnog apsurda je pokolj u Škabrnji, gdje je za brutalno ubojstvo 86 civila i branitelja u Hrvatskoj fizički kažnjena tek jedna jedina osoba – medicinska sestra Zorana Banić, i to samo zato što je igrom slučaja uhićena u Švicarskoj 2001. te je odslužila šest godina zatvora. Svi ostali neposredni izvršitelji osuđeni su u odsutnosti i nedostupni su. Izravni zapovjednik napada na Škabrnju, oficir bezbjednosti JNA Ernest Rađen, lociran je u Grčkoj 2006. godine, no grčki sudovi izručili su ga Srbiji, čije je pravosuđe ekspresno obustavilo postupak "zbog nedostatka dokaza". Za zločine u Škabrnji osobito je trebao odgovarati i Ratko Mladić. Zašto nije?
Tko će odgovarati i kada za ubijenu hrvatsku djecu
Najmračnije poglavlje Domovinskog rata – ubojstvo 402 hrvatske djece i tisuća civila – pravno je ostalo gotovo potpuno nerasvijetljeno. Za neselektivno topničko i zrakoplovno granatiranje civilnih ciljeva, poput Slavonskog Broda gdje je ubijeno 28 djece, ili za pojedinačne hladnokrvne likvidacije poput četverogodišnje Martine Štefančić u Borovu Selu, nitko nije odslužio zatvorsku kaznu. Pravosuđe se danas, više od tri desetljeća nakon rata, sudara s nepremostivim zidom. Da bi se na sudu dokazala krivnja za topničke napade, nužni su vojni arhivi, zapovijedi o otvaranju paljbe i topnički dnevnici koji se i dalje strogo skrivaju u vojnim sefovima u Beogradu. Istovremeno, svjedoci umiru, sjećanja blijede, a srbijanske vlasti odbijaju bilo kakvu suradnju oko pronalaženja nestalih osoba i povrata medicinske dokumentacije iz Vukovarske bolnice, čime svjesno i sustavno štite ubojice. S druge strane, u slučajevima gdje su stradali srpski civili i djeca, hrvatsko je pravosuđe provelo nekoliko velikih procesa (poput slučajeva Pakračka Poljana i Lora). Aktualni gradonačelnik Grada Zagreba i njegovi sateliti jedino znaju za ubojstvo obitelji ZecZa masakre u Bosni i Hercegovini, poput Ahmića gdje je ubijeno 11 djece, Haaški sud je po zapovjednoj odgovornosti osudio političkog vođu bosanskih Hrvata Darija Kordića na 25 godina zatvora, dok primjerice nitko nije odgovarao za zločine u Bosanskoj Posavini.
Što je sa ratnom odštetom
Paralelno s izostankom kazne, naplata ratne odštete od Srbije pravno je prepuštena zaboravu. Prema podacima Državne komisije s kraja 1990-ih, izravna materijalna šteta Hrvatskoj iznosila je oko 65,3 milijarde tadašnjih dolara, što danas, prilagođeno inflaciji, premašuje 100 milijardi eura. Ova brojka obuhvaća uništenje preko 180.000 stambenih objekata, gospodarstva, bolnica, škola te troškove razminiranja. Međunarodni sud pravde (ICJ) odbio je 2015. hrvatsku tužbu za genocid, zaključivši da zločini JNA i srpskih postrojbi nisu imali specifičnu genocidnu namjeru uništenja naroda, čime je Hrvatska izgubila ključni međunarodni mehanizam pravne prisile za naplatu štete. Tužbu je podnio i za nju se borio dr. Zvonimir Šeparović, a svi znamo kakvu je na kraju sudbinu doživio. Bio je sretan što nakon toga i njega nisu (Hrvati) zatvorili. Nu, iako Članak 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. obvezuje obje države na rješavanje ovog pitanja, Srbija tri desetljeća opstruira zajednička povjerenstva, iznoseći protuzahtjeve za imovinu JNA i izbjeglih Srba. Istovremeno, privatne tužbe hrvatskih logoraša pred sudovima u Beogradu masovno se odbijaju ili rastežu do biološke smrti tužitelja, dok zapadne sile unutar Europske unije koče Hrvatsku u korištenju veta, stavljajući geopolitičko dodvoravanje Beogradu ispred ekonomske pravde za žrtve agresije.
Ovaj potpuni krah pravnog sustava nije slučajan, već je izravna posljedica triju razina krivnje i političke trgovine. Glavna međunarodna odgovornost leži na haaškom tužiteljstvu (pod vodstvom Goldstonea, Arbour i Del Ponte) koje je godinama namjerno ignoriralo dokaze protiv Kadijevića i Adžića. Velike zapadne sile koristile su selektivnu pravdu kao diplomatsko oruđe. Cilj im je bio brzi završetak rata i površna stabilizacija Balkana, pri čemu su svjesno zažmirili na Kadijevićev bijeg u Moskvu i pretvaranje ratnih arhiva u tajne u Beogradu. Srbijanska državna politika od 1991. do danas osigurava institucionalni štit ubojicama. Korištenje ustavnih zabrana izručenja, agresivno negiranje agresije, proglašavanje koncentracijskih logora "sabirnim centrima" te odbijanje predaje topničkih dnevnika i medicinskih dokumenata iz Vukovarske bolnice izravan su dokaz da Beograd aktivno i svjesno opstruira pravdu. Hrvatska politička i pravosudna elita snosi krivnju zbog zakašnjelih reakcija i neshvatljivih proceduralnih propusta na domaćim sudovima. Dodatno, sve dosadašnje hrvatske vlade kapitulirale su pred pritiscima Bruxellesa i Washingtona. Kad je došla u Hrvatsku i optuživala hrvatske ratne junake za navodne i izmišljene ratne zločine Carlu del Ponte Sanader i Vesna Škare Ožbolt i onaj Čičak, kojeg je bivša predsjednica RH odlikovala (!?) dočekivali su s cvijećem! Umjesto beskompromisnog uvjetovanja srbijanskih pregovora za ulazak u EU povratom nestalih, arhivima i isplatom 100 milijardi eura odštete, Zagreb je popustio zapadnim diplomatskim pritiscima i prepustio žrtve biološkoj zastari.
Zakon o općem oprostu iz 1996. amnestirao je pripadnike srpskih paravojnih postrojbi od kaznenog progona za kazneno djelo oružane pobune protiv Republike Hrvatske. Međutim, taj zakon pravno ne označava proglašenje nevinosti niti briše povijesne činjenice. Prema uspostavljenoj praksi hrvatskih sudova, javno pisanje ili govorenje da su abolirane osobe bile "četnici" – pod uvjetom da za to postoje vjerodostojni povijesni dokumenti ili dokazi o pripadnosti tim formacijama – ne predstavlja kazneno djelo klevete. S druge strane, u slučaju rehabilitiranih osoba u Hrvatskoj, pravna rehabilitacija briše kaznenu evidenciju, ali ne daje pravo na zaborav. Tako primjerice ako su vas bez svjedoka (sic!) osudili da ste „poljubili djevojku“ to se prevodi kao „blud“, „silovanje“ i slično i ostaje vam upisano za vjeke vjekova. Mediji i povjesničari imaju potpuno pravo i dalje slobodno pisati i raspravljati o tome zbog kojih su djela te osobe prvotno bile osuđene, jer pravni instituti ne mogu dekretom izbrisati povijesnu stvarnost.
S druge pak strane, pojedini tzv. povjesničari mogu objavljivati povijesne gluposti, nedokazane činjenice, bez ikakvih sankcija (naravno, sa zvijezdom u srcu).
Prilika za stvarno provođenje pravde, kažnjavanje krvnika i naplatu materijalne štete nepovratno je propuštena. Otkrivanje stotina komunističkih masovnih grobnica, donošenje presuda u odsutnosti protiv generala i ostale bagre iz JNA te potraživanje milijarderskih reparacija danas više nemaju nikakav penalni učinak na terenu. Ti procesi ostaju tek puki povijesni i humanitarni dokumenti s primarnim ciljem vraćanja dostojanstva žrtvama i zapisivanja povijesne istine, dok su stvarni krvnici, ubojice djece i agresori ostali trajno zaštićeni i izvan dosega zakona.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
