Hrvatska službena povijest pati od opasnog sindroma guranja glave u pijesak pred zakonskim i političkim apsurdima. Tako su primjerice političari u Zagrebu jednim potezom pera definirali da je hrvatski obrambeni Domovinski rat zakonski završio 30. lipnja 1996., što nije ništa drugo nego pljuska zdravom razumu, Kako je rat mogao biti gotov ako hrvatska čizma, policijska uprava ni državna zastava nisu mogle legalno stupiti na tlo Vukovara, Iloka ili Belog Manastira sve do siječnja 1998.? Proglašavanje zakonskog završetka rata usred procesa mirne reintegracije bilo je ništa drugo do ekonomska i politička kozmetika. Država je u tom trenutku imala jasan cilj da demobilizira golemu vojsku, ukine skupe ratne dodatke te se pred stranim investitorima prikaže kao stabilna i sigurna zemlja. No, cijena te kozmetike bila je povijesna neistina, jer Hrvatska tog datuma nije bila potpuno oslobođena. Trećina hrvatskog Podunavlja, uključujući Vukovar, Baranju i zapadni Srijem, i dalje je bila pod kontrolom prijelazne uprave UN-a, odnosno UNTAES-a.
Nakon što je Zagreb u lipnju 1996. jednostrano proglasio zakonski kraj rata, na istoku zemlje otpočela je mučna, visokorizična i spora diplomatsko-vojna faza pod vodstvom prijelaznog upravitelja. Dok je ostatak Hrvatske živio u administrativnom miru, u Podunavlju se odvijala prava drama u nekoliko ključnih koraka. Odmah nakon formalnog ukidanja ratnog stanja, u ljeto 1996., provedeno je teško i napeto razoružavanje srpskih paravojnih postrojbi te povlačenje njihovog teškog naoružanja u Srbiju. Formirane su mješovite policijske snage sastavljene od Hrvata i Srba, pod izravnim nadzorom međunarodnih promatrača, kako bi se spriječili novi krvavi sukobi na etnički podijeljenom terenu. Tijekom 1997. vodila se žestoka diplomatska bitka za uvođenje kune i podjelu hrvatskih domovnica i osobnih iskaznica lokalnom stanovništvu, što je bio ključni preduvjet za provođenje lokalnih izbora pod hrvatskim ustavom. Kako se obruč hrvatskih institucija stezao, tako je rastao tihi pritisak na radikalne strukture koje su sudjelovale u okupaciji, što je rezultiralo njihovim postupnim bježanjem preko Dunava.
Ključna figura ove diplomatsko-vojne operacije bio je američki general i prijelazni upravitelj UN-a, Jacques Paul Klein. Njegova uloga bila je presudna, jer je uveo potpuno novi, dotad neviđeni stil upravljanja unutar misija UN-a, koji se temeljio na odlučnosti, vojnom autoritetu i izravnom pritisku. Klein se nije upuštao u beskrajne i jalove pregovore s lokalnim srpskim vođama. Kada su ekstremisti pokušali sabotirati proces ili izazvati incidente, postavio im je ultimatume i otvoreno zaprijetio vojnom silom UNTAES-a, čime je potpuno neutralizirao njihov utjecaj. Izravnim kanalima dao je do znanja Slobodanu Miloševiću da se Srbija ne smije miješati u Podunavlje te da će svaki pokušaj vojne pomoći pobunjenicima biti oštro sasječen. Klein je osobno nadgledao skidanje neprijateljskih simbola, uvođenje hrvatske kune te organizaciju lokalnih izbora u travnju 1997.. Njegov čvrsti pristup osigurao je da se reintegracija provede bez novog prolijevanja krvi, prisilivši lokalne srpske strukture na kapitulaciju pred hrvatskim ustavno-pravnim poretkom. Ova mukotrpna reintegracija formalno je i stvarno zaokružena tek 15. siječnja 1998., kada je zastava Republike Hrvatske konačno zavijorila na svim granicama Podunavlja.
Unatoč zakonskim manipulacijama s datumima, Hrvatska ima svoj istinski moralni i vojni stup obrane, a to je 5. kolovoza kada se slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Poveznica između ovog datuma i europskog 9. svibnja, odnosno Dana pobjede nad fašizmom, potpuno je jasna i povijesno utemeljena. Dok je 9. svibnja 1945. označio pad nacizma u Europi, 5. kolovoza 1995. i vojno-redarstvena operacija Oluja označili su slom velikosrpske agresije Slobodana Miloševića. Oba datuma predstavljaju pobjedu civilizacije nad uništenjem, s tom razlikom što je Hrvatska 1995. sama morala izboriti svoj opstanak protiv suvremenog oblika fašizma koji je provodio etničko čišćenje. Ulazak Hrvatske vojske u Knin slomio je paradržavu "RSK", što je bio ključni preduvjet da se ostatak zemlje uopće može vratiti mirnim diplomatskim putem. Izjednačavanje blagdana pobjede s trenutkom potpune slobode opasna je amnezija koja minorizira godine diplomatske borbe, patnje i poniženja kroz koje je hrvatsko Podunavlje prolazilo dok je Zagreb već živio u zakonskom miru. Sloboda nije rođena dekretom u lipnju 1996., ona je u krvi plaćena u kolovozu 1995., a u potpunosti zaokružena tek dvije godine kasnije na samom istoku države.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
