FRAMAFU: Izložba Krune Lokotara - Dalit After Party, potresno svjedočanstvo na sramotu ljudskim predatorima

FRAMAFU: Izložba Krune Lokotara - Dalit After Party, potresno svjedočanstvo na sramotu ljudskim predatorima
Velika hala bivše tvornice Dalit (Druvarska ljevaonica i talionica), u Daruvaru, 2. listopada, na trenutak je ponovno oživjela, ali ne kao nekada, žamorom i užurbanim koracima radnika već zbog fotografske izložbe naslovljene Dalit After Party, upriličene u sklopu festivala FRAMAFU, posvećenog novinaru i reporteru Franji Martinu Fujsu, koji je za života mnoštvo svojih novinskih reportaža posvetio upravo radnicima i socijalnim temama koje ih dotiču. 
Autor izložbe je Kruno Lokotar, koji je slike uništavanja i beznađa preostale nakon godina haranja ljudskih predatora nad nekada iznimno uspješnom tvornicom, snimio mobitelom i izložio ih u crno-bijeloj tehnici. Izložba je priređena u preostaloj hali Dalita, (druge su hale već prodane i dijelom privedene svrsi) koju će prema riječima zamjenice gradonačelnika, Vande Cegledi, također, Grad Daruvar uskoro dati u prodaju.
Prije te nove pronađene namjene, hala je s godinama prekrivena raslinjem, a naselile su je bile lisice i divlje zvijeri rekla nam je dogradonačelnica.
S preuzimanjem, Grad je prostorije dao očistiti, no unutar hale još miriše na lijev i metalnu prašinu dok praznina šapuće o više od tisuću uništenih egzistencija. Uz autora i organizatore i goste FRAMAFU festivala, izložbi su nazočili i bivši radnici Dalita za koje je ovaj susret s tvornicom bio iznimno emocionalan i potresan. 
 
Izložba posvećena sjećanju na DALIT bila je samo jedno od 15-ak događanja na festivalu FRAMAFU, koji je pokrenuo poznati virovitički novinar Goran Gazdek, a pridružili su mu se kolege Ivan Žada i Mato Pejić. Bilješke prisutnih novinara nakon festivala bile su prepune zapisa o netom doživljenom, a bilo je tu nekoliko promocija knjiga, čak dvije fotografske izložbe, izložba karikatura, astronomsko promatranje mliječne staze i dubokog svemira na Petrovom brdu, a na kraju i nagrade za najbolje pisce reportaža.
Uz otvorenje priređena je izložba fotografija - Dva velikana ponovno u Daruvaru, o Milanu Paviću i njegovoj supruzi Slavki ipromoviran knjiga Kad je život bio Novi val.
Drugog dana u dvorcu Janković promovirane su knjige: Život na dražbi, Franje Fujsa, te roman Lukine žene, Petra Pismestrovića, zbornik radova Kad čujem Daruvar, zbirke reportaža Vrabac protiv dabrova, Vida Barića...
 
 
I na kraju što reći na sve to prelijepo druženje i gostoprimstvo domaćina nego jedno veliko hvala jer zasigurno nema sudionika koji se iz Daruvara nije vratio prepuna srca nezaboravnih dojmova. 
Daruvar je uz to zahavljujući festivalu Framafu, kojega je prigrlio, postao jedinstvena destinacija i grad prijatelj novinara i reportera, ali i intelektualne elite, na čemu mu čestitamo. 
 
 
 
Sve mrtve tvornice liče jedna na drugu
 
A autor teksta u katalogu uz izložbu Selvedin Avdić piše: 
"Sve mrtve fabrike liče jedna na drugu. I sve su ubijene na vrlo sličan način.
Na ovim prostorima, tranzicija i privatizacija predstavljaju procese u kojima naše fabrike prestaju biti naše. Obično se prodaju za višestruko nižu cijenu. Novi vlasnici im vrlo brzo izmjene namjenu i mašine prodaju u staro željezo. U nastavku tog procesa, koji dobrohotno nazivamo tranzicijom, rasproda se sve što iole vrijedi, od kancelarijskog namještaja do električnih instalacija. Na kraju se bivša fabrika, ukoliko nije pretvorena u tržni centar ili nekakav outlet, preda rđi koja je glođe sve dok ne postane oku neugodna. Ogromne lešine su uglavnom smještene na periferijama pa ih je lako previdjeti. Dovoljno im je okrenuti leđa kada napuštamo grad.
Dok su fabrike bile žive pričale su bezbroj priča, nije ih bilo tako lako ignorisati. Fabrika “Dalit” je svoje proizvode izvozila u Gvineju, Irak, Pakistan, Indiju, Australiju, Mađarsku, Poljsku, Rusiju, Sudan, Libiju, Kuvajt, Kubu, Grčku, Italiju, Cipar, Zapadnu Njemačku, cijeli svijet… Bila je to ogromna mreža kontakata kakvu danas nemaju niti državna ministarstva. Na stotine porodica svoj život je vezalo uz fabriku, imali su svoj nogometni klub, vatrogasno društvo, ambulantu, kuglanu, novine, stambenu zadrugu… Ljudi su vjerovali da sve na svijetu može propasti, ali da će “Dalit” opstati.
Šta se onda desilo? Gdje su svi ti ljudi? U Dalitu je bilo 1700 radnika, šta se dogodilo s njima? Čime smo ih zamijenili? Gdje su otišli? Zašto su nam prestali biti potrebni njihovi proizvodi? Čime se sada bave? Od čega žive? Gdje da ih tražimo?
U toj potrazi ne mogu nam pomoći čak ni stare fabričke monografije. Te knjige, štampane obavezno na luksuznom papiru, govore nam o proizvodnim planovima, produktivnosti, kvaliteti proizvoda i mogućnosti plasmana na tržištu. U njima možemo saznati sve o mašinama, ali ništa o ljudima koji su ih opsluživali.
Potragu za radnicima otežava činjenica da su oni protjerani čak i iz jezika. Prvo su nazivani proleterima, herojima rada i radničkom klasom, što se izgovaralo sa posebnim patosom, kao da se radi o viteškom redu. Bili su i samoupravljači, što je trebalo značiti da sami biraju svoju sudbinu. Nakon tog neiskrenog tepanja svedeni su na radnike, onda na radnu snagu, pa na uposlenike i konačno na ljudske resurse, a svi resursi su potrošni i lako zamjenjivi. Kako da pronađemo nešto čemu je potpuno izmjenjen identitet?
Na jednoj fotografiji Krune Lokotara vidimo tablu sa prekriženom siluetom čovjeka. Teško je danas pretpostaviti na šta je tabla upozoravala. Kao što je pukim posmatranjem nemoguće zaključiti kakva je bila namjena ovih praznih soba, kuda vode ljestve, čemu služe gigantska crijeva ili šta su čuvala metalna vrata? Ljudi su ovim prostorijama davali smisao, njihovo odsustvo čini ih besmislenim, grotesknim… I tužnim. Znak zabilježen na ovoj fotografiji je jedino svjedočanstvo da je nekada tu bilo ljudi.
Radnika, ako ih se još uvijek sjećate. Pokušajte ih pronaći na ovim fotografijama."
 
Daruvar je nekad bio grad tvorničkih dimnjaka
 
Na otvorenju izložbe Dalit – after party, svoje sjećanje na tvornicu iznio je i ugledni daruvarski novinar, Mato Pejić.
"Svaki daruvarski gost, bez izuzetka, bio on turist ili rekreativac, ili korisnik usluga Daruvarskih toplica, ili pak puki putnik namjernik, za ovaj grad misli da je to oaza mira i ljepote, jer u njemu vidi brižno njegovane parkove, uredno postrojene aleje i drvorede, ušminkanu barokno–neoklasicističko–secesijsku urbanu jezgru, i vidi da tu život teče mirno i polako, štono bi se reklo u laganom ritmu, baš kao onaj lijeni vodotok koji presijeca grad.
Zato će im ovo zvučati potpuno neobično i strano, te nevjerojatno i neshvatljivo, ali sušta je istina, i ništa osim istine: Daruvar je nekad, i to ne tako davno, bio grad tvorničkih dimnjaka. Znana daruvarska šetačica, kolumnistica Vlatka Daněk sve ih je pobrojala u svom istoimenom eseju: parna pilana, mlin, pivovara, ciglana, staklana, čeličana... Naravno, moderna tehnologija proizvodnje ne zahtjeva dimnjak koji bi svojom karakterističnom staturom parao oblake i pravio nove pućkajući u nebo kolutove bijelog, sivog i crnog dima, pa su oni svi odreda srušeni, ali od svih industrijskih pogona u kojima su se kočili ti nedogledni zidani stošci danas radi još samo jedan – daruvarska pivovara.
Dalitov visoki dimnjak sravnjen je sa zemljom još pedesetih godina, ali je željezara sve do kraja prvog desetljeća novog milenija odolijevala udarima s lijeva i desna i lutala po bespućima tržišne ekonomije, mijenjala proizvodni program, teturajući od automobilske industrije do one vojne i natrag. No, nikad više nije vratila onaj ugled iz osamdesetih, kada su sjajni poslovni rezultati omogućavali da Dalit financira nekoliko sportskih klubova, da radnike liječi u vlastitoj ambulanti i gradi stanove.
Kada su okosnicu ponude činile dvije linije – oprema za tvornice opeke i uređaji za pasteriziranje pića, te voća i povrća.
U cijeloj Jugoslaviji nije bilo ciglane bez daruvarskih strojeva, a tunelski pasterizatori sa znakom Dalita instalirani su u mnogim prehrambenim industrijama i u pivovarama ne samo kod kuće, nego i po cijelom svijetu – od Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza do Indije i Pakistana, Kube i Australije.
 
Kad su sklapane korice ove priče, pokretanjem postupka pretvorbe i privatizacije ranih devedesetih, dakle u poslovični osvit demokracije, čime je započelo višegodišnje polagano umiranje i konačna egzekucija u finišu stečajnog postupka, Dalit je imao 1700 zaposlenih, a u svojim najboljim danima sredinom osamdesetih i stotinjak više. Svaki je peti stanovnik grada svakodnevno prolazio kroz jednu od dviju porti golemog kompleksa koji se prostirao na površini od petnaest hektara, a mislim da neću pogriješiti ako kažem da je svaka, ama baš svaka, obitelj na ovaj ili onaj način živjela od tog malog diva, od lokalnog giganta, koji je – koliko god to zvučalo paradoksalno – rigajući oganj u atmosferu i posipajući grad željeznom prašinom u urbani organizam zapravo upumpavao – život. Svaka. I ona koja nije imala nikoga na platnoj listi Daruvarske ljevaonice željeza i tvornice strojeva, kako je punim naslovom glasilo ime od kojeg je iskovan akronim D A L I T.
„Mi trgovci dobro smo znali kada je u Dalitu bila plaća, te subote mi smo u trgovini prodali i do 40 zimskih kaputa a danas ne prodamo ni jedan“ žalio se sredinom devedesetih našoj novinarskoj ekipi jedan prodavač u trgovini tekstila u centru Daruvara,“ zapisala je Vlatka Daněk na svom blogu.
Od kupovne moći Dalitovih radnika živjeli su ne samo trgovci, i ne samo ugostitelji, i ne samo individualni poljoprivredni proizvođači, nego i svi dugi, pa čak i novinari. Pri tom, međutim, ne mislim da je tvornica honorirala njihove vijesti, izvještaje i reportaže, nego je sudjelovala u zatvaranju financijske konstrukcije za izdavanje Daruvarskog lista, koji je kratkotrajno izlazio baš onih osamdesetih u zvjezdanom razdoblju pogona.
Tada se – mnogi se toga živo sjećaju – sve radilo po ključu, pa je tako i lokalne novine financirao udruženi rad i to tako da je svaki radni kolektiv davao onoliko koliko mu je razrezao Socijalistički savez. Dalit je, kao najveće i najprosperitetnije poduzeće imao dati najviše, a zauzvrat mu je pripadao određeni broj besplatnih primjeraka novina, adekvatno učešću u sufinanciranju. I onda, kada smo svakog drugog petka došli na jednu od onih porti s novim brojem novina, nismo mogli ne primijetiti da u prašnjavom budžaku stoji neraspakiran bunt prethodnog broja, uredno zavezan debelom špagom. Možda ih tamo nisu čitali zato što je Dalit izdavao vlastite tvorničke novine, a u njima se znala naći i slika pokojeg radnika.
Onda su ukinute novine, pa izleti i društvene akcije, zajedničke proslave i stanogradnja, pa su krenuli dugovi za vodu, struju i plin, pa za plaće, pa su pojedina poduzeća likvidirana i umjesto njih osnivana nova, koja nisu morala podmirivati dugove svojih prethodnika, te su tako šljakeri nakupili i deset štambilja u radnoj knjižici a da se nisu maknuli od svog tokarskog stroja. Mnogi su odlazili sami, drugi su otpuštani i odjednom je Dalit ostao na 40 do 70 radnika koliko je između dva svjetska rata zapošljavala manufaktura na čijim je pečatima pisalo: Franje Effenbergera sin – Tvornica strojeva, ljevaonica željeza i mjedi, Daruvar, Slavonija i koji su za 3 do 9 dinara po satu proizvodili sječkalice, poljske kuhinje i generatore.
I tako sve dok gordi kolos nije pao na koljena i došao u stanje koje je Kruno Lokotar zabilježio na ovim apokaliptičnim fotografijama. Ostaje nam, naravno, želja i nada da će se i dani ponosa i slave naći na kakvoj reprezentativnoj izložbi koja će fotografijama, dokumentima i memorabilijama zabilježiti bolju prošlost daruvarske čeličane i podsjetiti nas i na naša bolja vremena i na bolje nas, ali sada možemo samo slegnuti ramenima i pomirljivo reći: Sic transit gloria mundi. Tako prolazi slava svijeta. "
 
 Opširnije na https://framafu.com/

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.