Međimurje ide opet korak dalje: Župan Matija Posavec, potpisat će u srijedu Ugovor za provedbu projekta „Uzgoj i zaštita autohtone pasmine Međimurskog konja“ Naime, prema ranijim izvješćima i objavama u medijima, na području Međimurja ostalo je svega 40-tak grla te je Udruga međimurski konj odlučila pokrenuti aktivnost na aktivnijoj zaštiti i očuvanju ove autohtone pasmine konja koji je vjekovima značio pravo bogatstvo za njegove vlasnike, služeći im i kao vučna snaga.
Kako je ranije Marijan Belčić, član Upravnog odbora Udruge, izjavio za Agroglas, ta temeljna autohtona populacija konja arapske provenijencije, koja je mahom naslijeđe ratnog plijena grofova Zrinskih iz borbi s Turcima, te rad ove plemićke obitelji, poslužila je kao osnova za njegovo stvaranje, čime je daljnjom sustavnom introdukcijom prešeronskih, flamanskih i ardenskih, te u manjoj mjeri brabantskih i burgundskih pastuha, došlo do stabiliziranja pasmine.
Novoizabrani predsjednik Udruge „Međimurec” Matija Ladić izvijestio je početkom godine prisutne o brojčanom stanju grla, ali i o planovima za očuvanje ove pasmine.
- Udruga uzgajivača međimurskog konja broji 37 kobila i omica te 6 pastuha. Valja naglasiti da su gotovo sva grla u privatnom vlasništvu, dok su tri u vlasništvu Javne ustanove Međimurska priroda. Gledajući po starosti, 5 omica je starosti do dvije godine, 7 kobila starosti 3-9 godina, 14 kobila starosti 10-15 godina, 7 kobila starosti 16-20 godina te 4 kobile koje su starije od 20 godina. Pomlatka gotovo da i nema. Oždrijebilo se svega pet grla unatrag dvije godine, što je vrlo malo. Ova pasmina je pred izumiranjem na što apeliramo već niz godina. No, to ne znači da ju ne trebamo očuvati, naglasio je Ladić.
"vaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni ili za vuču većih tereta. Zbog iznimne robusnosti, izdržljivosti i ustrajnosti u radu u literaturi je zabilježen kao jedan od najboljih konja za cestovni transport, a zahvaljujući svom karakteru iznimno je pogodan za rad u poljoprivredi. U udruzi ali i Međimurskoj županiji shvatili su važnost očuvanja pasmine, a da bi se očuvao biološki minimum krda kod uzgajivača, većinom sitnih posjednika - hobista, hitno se mora pokrenuti novi ciklus razmnožavanja i iskoristiti sva uzgojno valjana grla, te uzgajivačima osigurati izravne potpore i oformiti mini reprocentre s tri do četiri kobile.
Konj je to iznimno otporan i relativno skromnih zahtjeva u hranidbi. U vrijeme formiranja i stabiliziranja pasmine, početkom 20. stoljeća, bilo je dvjestotinjak tisuća čistih međimurskih konja, što je činilo čak 10 posto od ukupnog broja ovih životinja u Ugarskom kraljevstvu. Stručnjaci su ga ubrajali među najbolje pasmine hladnokrvnjaka, a u europskoj hipološkoj literaturi je i prvozabilježena autohtona hrvatska pasmina konja s jedinstvenom genealogijom
Početak stvaranja međimurskog konja predstavljaju događaji na društveno-političkoj i socijalnoj sceni krajem 18. stoljeća (reforme Josipa II, Marije Terezije, Francuska revolucija, ukidanje kmetstva i nastanak malih seoskih posjeda). Zbog povoljnog zemljopisno-političkog položaja Međimurja, na prijelazu 18. u 19. stoljeće napredna zbivanja i promjene u Srednjoj Europi značajno su utjecali na gospodarski život Međimurja.
Ovaj konj bio je izrazito cijenjen kao transportni konj iii konj za vuču većih tereta. Međimurski konj spominje se u gotovo svim hipološkim leksikonima i atlasima svijeta. Međimurski konj ubraja se u skupinu teških, hladnokrvnih, radnih konja. Glava je relativno mala s malim šiljatim ušima. Vrat je kratak i mišićav, greben izražen, leda su široka i kratka, sapi široke i raskoljene. Prsa su snažna, duboka i široka sa zaobljenim rebrima. Noge su korektno građene, čvrste, širokih kopita. Trup je širok, dubok i zbijen. Otporan je i relativno skromnih zahtjeva u hranidbi. Najčešća boja je dorata, a rjeđe se javlja vrana, alata i druge boje. Uzgojno područje je područje Međimurja po kojem je i dobio ime, tj. prostor na krajnjem sjeverozapadu Republike Hrvatske između rijeke Drave i Mure.
