Zrinka Cvitešić ponovno zablistala na pozornici HNK-a: Premijerno izvedena predstava „Kad svijeće dogore“

Zrinka Cvitešić ponovno zablistala na pozornici HNK-a: Premijerno izvedena predstava „Kad svijeće dogore“

Predstava “Kad svijeće dogore prema romanu Sándora Máraija, adaptaciji Christophera Hamptona i režiji Branka Ivande izvedena je premijerno na Svjetski dan kazališta u zagrebačkom HNK te je ispraćena velikim aplauzom zadovoljne publike.

Predstava je rađena u koprodukciji s Teatrom Erato a uloge tumače Siniša Popović, Goran Grgić i Zrinka Cvitešić/Iva Mihalić.

Dok se bauk masovne zaraze i straha od korone širi zemaljskom kuglom Márai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontradiktornih moralnih stavova. Dvojica prijatelja nalaze se poslije trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovno rastali, ali ovaj put zauvijek? Je li to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina?

Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, miješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetoga suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući sloj po sloj s tajanstvenoga događaja koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Je li zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Márai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Máraijev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i tjelesnih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojima svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Máraijeva de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.

Ako je smrt zadana i neizbježna, onda pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri postaju dominantna i kao kulminacija: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Máraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj.

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.