Ante Gavranović
Pitanje stvarnih reformi u Hrvatskoj često se postavlja u kontekstu zaustavljenih ili površnih promjena koje ne dotiču korijenske probleme. Ako govorimo o stvarnim reformama, mislimo na one koje mijenjaju strukturu – ne samo zakone, već i institucionalnu kulturu, upravljanje i gospodarske temelje.
Hrvatska je u reformama često deklarativna – ima strategije, akcijske planove i zakone, ali nedostaje politička volja i institucionalna hrabrost za bolne, ali nužne promjene. Prava reforma nije "rebalansiranje" već preslagivanje temelja – a to uključuje ljude, strukture i prioritete.
Nužne reforme su promjene koje je potrebno provesti u nekom sustavu kako bi on bolje funkcionirao, opstao ili se prilagodio novim okolnostima.
Gdje je Hrvatska sada?
Hrvatska je u posljednjem desetljeću napravila određene pomake – fiskalna disciplina, ulazak u eurozonu i Schengen, rast prihoda od turizma, povlačenje EU fondova – ali istovremeno: produktivnost stagnira, domaća radna snaga opada (iseljavanje, starenje), obrazovni sustav je neusklađen s tržištem rada, javna uprava je glomazna i inertna, pravosuđe sporo i neučinkovito, a korupcija prisutna na svim razinama vlasti.
Koje reforme imaju prioritet?
- Pravosudna reforma. Cilj: Neovisno, efikasno i brzo pravosuđe. Zašto je prioritet: Bez pravne sigurnosti nema ulaganja ni društvene pravednosti. Mjerljive promjene: Digitalizacija sudova, reforma državnog odvjetništva, profesionalizacija sudaca.
- Reforma javne uprave. Cilj: Manja, stručna i efikasna administracija. Zašto je prioritet: Ogroman trošak i usporavanje svih reformi. Mjere: Funkcionalno spajanje općina, ukidanje viška agencija, zapošljavanje prema kompetencijama.
- Obrazovna reforma. Cilj: Obrazovanje koje razvija kompetencije 21. stoljeća. Zašto je prioritet: Temelj za zadržavanje mladih i podizanje produktivnosti. Mjere: Dualno obrazovanje, STEM ulaganja, reforma nastavnih planova.
- Porezna i mirovinska reforma. Cilj: Održiv sustav s poticajem za rad i investicije. Zašto je prioritet: Zdravstvo i mirovine su neodržive bez većeg rasta. Mjere: Smanjenje opterećenja na rad, pravednije oporezivanje kapitala, kasnije umirovljenje.
- Reforma lokalne samouprave. Cilj: Manje jedinica, više efikasnosti. Zašto je prioritet: Postoji 555 općina, mnoge bez funkcionalnog kapaciteta. Mjere: Funkcionalno povezivanje, fiskalna odgovornost.
- Reindustrijalizacija i diverzifikacija gospodarstva. Cilj: Smanjenje ovisnosti o turizmu. Zašto je prioritet: Turizam je sezonski, podložan šokoživota, a tu kaskamovima. Mjere: Poticanje green-tech sektora, IT industrije, izvozne proizvodnje.
Pravo stanje stvari
Vlada se, s pravom, poziva na makroekonomske pokazatelje koji su pretežno povoljni. Otkud onda stalne kritike? Ljude najviše zanima standard , a tu nažalost kaskamo. Inflacija mjerena potrošačkim cijenama u Hrvatskoj u svibnju ove godine ubrzala je na 4,5 posto s travanjskih 3,2 posto, objavio je Državni zavod za statistiku (DZS). S druge strane, podaci Eurostata koji je uspoređivao inflaciju unutar članica eurozone, pokazuju da Hrvatska ostaje pri vrhu po rastu cijena.
Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju mjerene indeksom potrošačkih cijena u odnosu na svibanj 2024. godine u prosjeku bile veće za 3,5 posto, dok su u odnosu na travanj ove godine u prosjeku veće za 0,4 posto, prema prvoj procjeni DZS-a. Time je prekinut trend smanjenja međugodišnje stope inflacije koja je u siječnju iznosila četiri posto, u veljači 3,7 posto, a u ožujku i travnju 3,2 posto.
Promatrano prema glavnim komponentama indeksa, procijenjena međugodišnja stopa inflacije u svibnju za usluge iznosi 6,2 posto, za hranu, piće i duhan 5,1 posto (na te dvije kategorije sssu ljudi najosjetljiviji, osobito umirovljenici), za energiju 1,7 posto, a za industrijske neprehrambene proizvode bez energije 0,1 posto, pokazuju podaci DZS-a. Porast stope promjene na mjesečnoj razini procijenjen je za usluge na 0,6 posto te za hranu, piće i duhan na 1,2 posto, dok je za energiju zabilježen pad stope inflacije od 1,1 posto, a cijene industrijskih neprehrambenih proizvoda bez energije u prosjeku su ostale nepromijenjene.
Prema podacima Eurostata, samo jedna zemlja gora od nas. Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena (HIPC), koje omogućuju usporedbu stopa inflacije među članicama eurozone i EU-a, u svibnju 2025. godine u odnosu na svibanj 2024. godine u prosjeku su više za 4,3 posto, dok su u odnosu na travanj u prosjeku više za 0,6 posto, prema prvoj procjeni.
Veću stopu inflacije od Hrvatske je u svibnju imala samo Estonija (4,6 posto), dok je istu stopu godišnje inflacije kao Hrvatska imala i Slovačka. Druge zemlje eurozone imale su manju inflaciju..
Ekonomija očekuje crne dane
EKONOMIST i bivši predsjednički kandidat Dejan Kovač u oštroj je analizi domaće političke i ekonomske stvarnosti poručio da Hrvatska doživljava potpuni kolaps političkog i ekonomskog sustava. U komentaru povodom rezultata lokalnih izbora, Kovač navodi niz zabrinjavajućih trendova koji po njemu ukazuju na urušavanje demokratskih i ekonomskih temelja države. Svoje tvrdnje zasniva na ovim činjenicama:
Izbori bez izbora: 70% građana ostaje kod kuće. Kovač ističe da apstinencija birača nije rezultat lijenosti, već dubokog razočaranja. "Građani su shvatili da biraju između istog i istog", piše. Posljednji lokalni izbori tako su ogolili stvarnost hrvatske "demokracije" – izlaznost je pala ispod 30%, što znači da sedam od deset građana smatra da glas ne mijenja ništa.
Demografski slom uništio političku konkurenciju. Masovno iseljavanje posljednjih desetljeća, prema Kovaču, doslovno je iselilo i političku alternativu. "Nema ljudi – nema novih ideja", upozorava. Mladi i obrazovani već su odavno otišli, a politički prostor ostaje rezerviran za iste aktere.
Hrvatska kao socijalna monarhija. "Vlast se prenosi s koljena na koljeno", piše Kovač i tvrdi da je Hrvatska postala svojevrsna socijalna monarhija. Politički očevi danas guraju sinove i kćeri, dok su svi izvan tih "obitelji" politički eliminirani. Prema njegovim riječima, 25% općina u zemlji već je u rukama nasljednih političkih dinastija.
EU fondovi kao alat političkog ucjenjivanja. Kovač tvrdi da su europski fondovi pretvoreni u mehanizam političkog "lockdowna" lokalnih zajednica. "Glasaj za mene pa možda dobiješ nešto za asfalt. Ili vrtić. Ili ništa." Korupcija i klijentelizam postali su zamjena za demokratske procese, a građani su, kaže, spremni mijenjati slobodu za mrvice.
Dok premijer i predsjednik javno govore o "visokoj demokratskoj kulturi", Kovač smatra da se u pozadini odvija duopol u kojem se vlast prenosi na djecu. "Floskule na vrhu, transakcije na terenu", opisuje situaciju.
Posebno upozorava na po njemu nadolazeći ekonomski udar i hladan tuš za hrvatsku ekonomiju:
EU fondovi se gase,
Hrvatska ne proizvodi (gotovo) ništa s dodanom vrijednošću,
Dominiramo u turizmu i trgovini – ali tuđim proizvodima.
U nastavku svoje objave, Kovač iznosi brojke koje po njemu oslikavaju stvarno negativno stanje:
30% izlaznosti na lokalnim izborima
12% pad broja stanovnika u deset godina
25% općina pod kontrolom političkih dinastija
30% lokalnih proračuna ovisno o EU fondovima
Udio industrije u BDP-u manji od 15%
70% robe na policama – uvozno
"Kad vam je ekonomija transakcijska, postane vam i život transakcijski", zaključuje Kovač. U takvom sustavu, kako tvrdi, dugoročno mogu preživjeti samo pripadnici političke "monarhije". "Hrvati mijenjaju slobodu za mrvice", kaže Kovač.
Reforme: Ključ za održivu budućnost
Hrvatska se već godinama suočava s nizom strukturalnih izazova koji koče njezin gospodarski i društveni razvoj. Iako je članica Europske unije, Hrvatska i dalje zaostaje za prosjekom razvijenosti zapadnoeuropskih država. U tom kontekstu, nužne reforme više nisu stvar izbora, već pitanje opstanka i napretka.
Jedna od najvažnijih reformi odnosi se svakako na javnu upravu, koja je često neučinkovita, skupa i troma. Potrebna je modernizacija sustava, digitalizacija usluga i smanjenje birokracije kako bi država postala servis građanima, a ne prepreka. Slična je situacija i s pravosuđem, koje zbog dugotrajnih sudskih procesa i nedostatka transparentnosti gubi povjerenje građana i investitora. Obrazovni sustav također traži hitne prilagodbe. Kurikulumi su zastarjeli i često ne odgovaraju potrebama tržišta rada. Bez reforme obrazovanja, mladi će i dalje tražiti prilike u inozemstvu, a Hrvatska će se suočavati s kroničnim manjkom kvalificirane radne snage.
Još jedno ključno područje je mirovinski sustav, koji postaje sve manje održiv zbog nepovoljne demografske slike. Starenje stanovništva i iseljavanje radno sposobnih ljudi prijete urušavanjem sustava ako se ne uvedu pravodobne i pravedne promjene.
U konačnici, nužne reforme nisu samo tehnička pitanja, već i duboko politička i društvena odluka. One traže hrabrost, dugoročnu viziju i konsenzus. Bez njih, Hrvatska riskira da ostane u začaranom krugu niskog rasta, društvenog nezadovoljstva i iseljavanja. Pritom treba shvatiti da se navedene reforme smatraju neizbježnima, jer bez njih prijete stagnacija, kriza ili čak urušavanje u društvu i gospodarstvu
Ove reforme se smatraju neizbježnima jer bez njih dolazi do stagnacije, krize ili propadanja političkog i gospodarskog sustava. Stvarne ugroze odnose se na gospodarski pad, društvene nepravde, smanjene konkurentnosti, odlazak stanovništva (posebno mladih) i, što je vrlo opasno, gubitka povjerenja u institucije.
Vrijeme za reforme nije sutra – ono je sada! Vlada ima pred sobom trogodišnje razdoblje nakon dugog izbornog ciklusa. Svi alibiji padaju u vodu.
