Horor Diptih, najnovija premijera Varaždinskog HNK, nastala prema pričama Edgara Allana Poea, korak je ka novom, u hrvatskom kazalištu još nedovoljno istraženom žanru, a za varaždinsku publiku i još jedan iskorak u ambijentalno kazalište. Predstava je uprizorena u ambijentu Staroga grada, pod otvorenim nebom, tako da je, uz mističan dvorac i njegove odaje i ljetna noć poslužila kao sjajna kulisa za dvije Poeove priče: Pad kuće Usher i William Wilson adaptirane za ovu predstavu.
U obje priče bitno je i mjesto radnje. Tako je tvrđa u prvoj priči kuća Usher, koja na više načina zarobljava obitelj koja psihički, fizički i materijalno propada, jer kuća je prema riječima pripovjedača “od pamtivjeka poznata po svojoj osobitoj osjećajnosti”. Priče je to o obitelji koja kuću nasljeđuje po izravnoj liniji potomstva, a boležljiv izgled i rijetke bolesti (mogućnost incestualnih odnosa u prošlosti) od kojih obitelj boluje predstavljaju zaplet i glavnu temu priče. Patološka katalepsija kod Madeline (dugotrajno stanje ukočenosti tijela, koja podsjeća na smrt) zbog čega je možda i (ne/namjerno) živa zakopana, a u Roderickovoj (bratovoj) preosjetljivoj svijesti ona se pojavljuje kao duh koji se svim silama bori za povratak u svijet živih da bi se osvetila.... Roderickovo psihičko rastrojstvo i smrt povezano je s kućom (iz koje se ne može istrgnuti, kao ni od vlastite savjesti) na kraju se poklapa s urušavanjem kuće, što i kod publike izaziva strah i tjeskobu.
U drugoj priči, mjesto radnje je “turobna stara škola iz doba kraljice Elizabete, u nekom mjestašcu u Engleskoj” koja stvara osjećaj klaustrofobije i simbol je straha i nemoći, a dvojnost osobnosti i psihičko rastrojstvo glavnog lika središnja je tema.
Redateljica Ksenija Krčar hrabro se okušala u tom zahtjevnom žanru te poslužila prostorom Staroga grada kako bi publici na specifičani način dočarala i odmak u vremensku i prostornu dimenziju događanja iz priča u kojima i Poe iznimnu važnost pridaje prostorom zadanoj atmosferi. U Padu kuće Usher dramski tekst vjerno slijedi priču, dok je u priču o Williamu Wilsonu uvela nove likove: Keatsa, Byrona i Shelleya, trojicu engleskih romantičara kao i njegovu ženu Mary Wolstonecraft Schelly, englesku spisateljicu isrskog podrijetla, borca za prava žena te Wilhemine Venable, glavnu antagonisticu popularne TV serije American Horor Story.
U Williamu Wilsonu, Poe se dotiče pitanja psihološke dvojnosti i dvojnika koja predstavalja drugu stranu pripovjedačeve osobnosti, zapravo personifikacije pripovjedačeve savjesti, a tu je dvojnost (stalno preispitivanje vlastitih postupaka i savjesti) nemoguće uništiti bez uništenja samoga sebe, budući da ona izvan njega (nas) i ne postoji. Atmosferi predstave u obje priče pridonose i scenski efekti i glazba (Domagoj Klasić i Vid Novak Kralj) koji dodatno pojačavaju percepciju događanja na sceni i kod gledatelja asociraju na promjenu stanja svijesti nalik onoj kada se u čitateljskoj osami potpuno uživimo u sadržaj neke knjige. Glavne likove u Kući Usher igraju Marinko Prga, (Roderick) kojemu slične uloge sjajno pristaju i talentirani Paško Vukasović (Janus), te Irma Dragičević, izvrsna u ulozi Madeline.
U dvojnosti Williama koje igraju braća Nikša i Filip Eldan, Nikša je dokazao da može ponijeti i zahtjevnije glumačke terete jer zapravo i nosi cijelu predstavu, ali sjajno mu pariraju, uz brata Filipa, također izvrsni i vrlo talentirani mladi glumci: Denis Bosak, Matko Buvač, Jakov Jozić, te Tena Antonija Torjanac. Marija Krpan, Jagoda Kralj Novak i Zdenko Brlek, dio starije glumačke ekipe varaždinskog kazališta, kao i uvijek solidno je odradio svoj posao. .
