Pjesma Tomislava Ribića iz knjige Zapisci anđela,1999.g.
SNOVI LIMENOG ČOVJEKA
Čuvam tvoje poruke
slike izglačanih sjećanja
u ampulama vremena
na pragu kaosa
Bit ću svoj Poncije Pilat i Juda
Natoči mi bezbojnu živu iz Idrije
u kristalnu čašu brušenu stoljećima
rukama staloženih majstora
probudi vulkan
napuni brodove lavom
Skupi mi sumporno kamenje
hladit ćemo ga ispod
vodopada divlje rijeke
nastale poslije potopa
i bujica
i oblikovati u glave predaka
koje strše na licu vremena
Iskovat ću ti ime od zvjezdanih prstenova
kojima ćeš se usidrit’ kao brod duboka gaza
popijmo otrov koji se zove ljubav
i otkrijmo tko smo
Slijedimo zvuk plemenskih bubnjeva
gola plemena povijenih repova plešu
pod mojim prozorima
Ocean slika
ocean zvijezda rasutih prhuti tvoje kose
ne mogu skupiti na brzinu
jer sam ostao sam na pristaništu
i gledam plave trave kako rastu iz mora
tanke poput bodlja ježinca
otrovnih vrhova koji ubijaju prolaznošću
Tanke su stjenke akvarija života
slabe su niti sudbine
u škarama vremena
Možda si samo privid
visoko na oblaku
što prosipa zlatnu raž
nad poljima
gdje se crni prosinac
od koga su mi pokisle ruke
ne mogu ih pokrenuti
i prva će ledena kiša otkinut
moje udove
Doći će skupljači starog željeza
i uzet će komadiće lima
uzet će moje srce i preseliti ga
u neko prigradsko dvorište
da kuca travi i lišću
da otkucava vrijeme zelenim mravima
prije no odu prezimiti na vrh planine
Ždralovi odnose moju tugu u toplu zemlju
malu crtu pod tvojim krilima
1999. iz knjige Zapisci anđela
