Marija Barić
Od plemenite ideje društvene osviještenosti do kulture nametnutih stavova i političke odmazde – Amerika se danas suočava s posljedicama vlastitoga kulturnog rata.
Amerika je zemlja u kojoj se društvene promjene često događaju brže nego što ih društvo uspijeva razumjeti i prihvatiti. Posljednjih desetak godina jedan je pojam postao simbolom tih promjena, ali i dubokih podjela koje su ih pratile – Woke. Izraz koji je izvorno označavao budnost prema rasnoj nepravdi, diskriminaciji i društvenoj nejednakosti postupno je prerastao u širok ideološki okvir. Njegova je početna poruka bila jednostavna i legitimna: ne zatvarati oči pred nepravdom, prepoznati položaj manjina i omogućiti jednake prilike svima. Teško je osporiti takva načela. Problem je nastao kada se borba za ravnopravnost u dijelu američkog javnog prostora počela pretvarati u borbu za ideološku ispravnost.
U ime uključivosti počelo se određivati što se smije govoriti, koje su riječi prihvatljive, kakvi su stavovi poželjni, a kakvi društveno neprihvatljivi. Sve češće se o ljudima sudilo prema njihovoj pripadnosti određenoj skupini, a ne prema njihovim postupcima, sposobnostima i osobnoj odgovornosti. Kritičko propitivanje pojedinih politika ponekad se proglašavalo dokazom netolerancije, dok su sveučilišta, kulturne ustanove i velike korporacije uvodile sustave vrijednosti u kojima je deklarativna pripadnost određenom svjetonazoru znala postati važnija od slobode rasprave.Tako se dogodio paradoks: pokret koji je trebao širiti prostor za različitost u pojedinim je sredinama počeo sužavati prostor za različito mišljenje.
Od jedne krajnosti do druge
Donald Trump politički je kapitalizirao nezadovoljstvo takvim razvojem događaja. Njegov povratak u Bijelu kuću 2025. godine označio je početak odlučnog obračuna s politikama raznolikosti, jednakosti i uključivosti, poznatima pod kraticom DEI. Administracija je ukinula brojne savezne programe, pokrenula promjene u obrazovanju i državnoj upravi te pritisnula sveučilišta i druge institucije da preispitaju svoje politike.
U službenom obrazloženju riječ je o vraćanju načela jednakih kriterija, individualnih sposobnosti i zasluga. U tome ima argumenata koje nije moguće jednostavno odbaciti. Zapošljavanje, obrazovanje i napredovanje trebali bi se temeljiti na sposobnostima, znanju i radu, a ne na rasnoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Nitko ne bi smio biti privilegiran, ali ni zakinut zbog osobnih obilježja.
Međutim, problem je što se i obračun s woke ideologijom sve češće provodi kao ideološka kampanja. Ukidanje loših ili pretjeranih programa nije isto što i osporavanje same potrebe za zaštitom od diskriminacije. Ako se pod krinkom borbe protiv ideološke pristranosti počne ograničavati akademska autonomija, kažnjavati institucije zbog nepoželjnih stavova ili zastrašivati kritičare vlasti, tada se ne vraćamo slobodi, nego samo mijenjamo smjer ideološkog pritiska.
Američko društvo tako se našlo između dviju krajnosti. S jedne strane politike koje su u ime društvene pravde ponekad zanemarivale individualna prava i slobodu mišljenja, a s druge politički pokret koji obećava oslobađanje od tih ograničenja, ali sam pokazuje sklonost nametanju vlastitih ideoloških kriterija.
Društvo umorno od kulturnih ratova
Zanimljivo je da većina Amerikanaca ne prihvaća nužno nijednu od tih identitetskih oznaka. Prema istraživanju Economist/YouGov iz kolovoza 2026., 36 posto ispitanika izjavilo je da nisu ni woke ni anti-woke, dok se 27 posto svrstalo među woke, a 24 posto među anti-woke. To pokazuje da velik dio društva ne želi biti zarobljen u političkim kategorijama koje su postale sredstvo međusobnog obračunavanja.
I sam pojam woke danas je izgubio dio svojega izvornog značenja. Postao je politička etiketa kojom se protivnika može diskvalificirati bez ozbiljne rasprave o njegovim argumentima. Za jedne označava društvenu osjetljivost, za druge simbol pretjerivanja i nametanja ideologije. U takvoj uporabi riječi više ne služe razumijevanju nego podjelama.
Pritom se često gubi iz vida ono najvažnije: američki građani i dalje se suočavaju s konkretnim problemima – visokim troškovima života, nedostupnim stanovanjem i zdravstvenom skrbi, nesigurnošću zaposlenja, obrazovnim nejednakostima i dubokim društvenim razlikama. Rasprave o terminologiji, simbolima i identitetskim pitanjima ne mogu zamijeniti odgovore na te probleme.
Sloboda ne može biti selektivna
Možda je najveća pouka američkog iskustva upravo u tome da se dobra društvena namjera ne može opravdati lošim sredstvima. Borba protiv diskriminacije ne smije stvarati novu diskriminaciju. Zaštita manjina ne smije značiti ukidanje prava većini, kao što ni obrana većinskih vrijednosti ne smije postati opravdanje za uskraćivanje prava manjinskim skupinama.
Jednako tako, sloboda govora mora vrijediti i za one čiji nas stavovi uznemiruju. Sveučilište na kojem se studenti i profesori boje postavljati pitanja prestaje biti prostor slobodnog istraživanja. Društvo u kojem se pojedinac mora unaprijed opravdavati zbog mišljenja koje zastupa teško može govoriti o stvarnoj pluralnosti.
Amerika danas ne treba novu ideološku revoluciju, nego povratak temeljnim načelima liberalne demokracije: jednakosti pred zakonom, individualnim pravima, slobodi govora, odgovornosti i poštovanju različitosti.
Woke pokret upozorio je na stvarne nepravde koje se ne smiju zaboraviti. Njegovi pretjerani oblici, međutim, pokazali su koliko lako borba za pravednije društvo može skliznuti u moraliziranje, isključivost i kontrolu mišljenja. Aktualni anti-woke zaokret pokazuje da se ista opasnost može pojaviti i pod suprotnim ideološkim predznakom.
Pravo pitanje stoga nije treba li Amerika biti woke ili anti-woke. Pitanje je može li ponovno postati društvo u kojem se čovjeka prosuđuje prema njegovim djelima, a ne prema identitetu, u kojem se različitost ne propisuje, nego živi, i u kojem sloboda ne pripada samo onima koji misle kao većina.
Jer društvo koje u ime tolerancije zabranjuje drukčije mišljenje nije postalo pravednije. A društvo koje u ime slobode zabranjuje drukčije stavove nije postalo slobodnije.
