Iz prve zbirke pjesama Aztlan Tomislava Ribića objavljenje 1996. godine objavljujemo Prolog, Aztlan i Epilog
Prolog
1.
slutnjom siječem stupove samoće
sakupljam suhih sanja spone
sanjam snom sukrivca
sebičnošću svirepom slomljen
sudbinu slijedim stazom samoubojica
sebi suprotstavljam sile
svevišnje, svemirske
/ subotom sušimo sijeno /
2.
snagom sjećanja skupljam
sasječene stabljike samoće
sokove sjevera
starost sluša srce strpljivije
3.
sjećam se:
stabljika suncokreta
stupova
sutona
sumpora
sjećam se
starih seljakinja
Aztlan
1.
seljakinja bere rajčice i dinje
na poluotoku yucatanu
starac kopa srebro
u rudniku kod zacatecasa
djevojka šije košulju
u selu tarahumari
indijanka prodaje zelen
na tržnici celaja
campesinosi puše licem
utonulim u dlan
puše sjene djedova
carstvom oskvrnutih svetišta
ciudades perdidas
no perturbe el habitat de esta especie
mortes
mortes
rio fuerte
rio del mortes
2.
djevojke nose osmijehe u košarama
na tržnici u uxmalu
berači kave slijevaju se kao srebrna rijeka
na visoravan chiapasa
jutro me grije pogledom
mulatkinje iz turističkog biroa na
calzada melchor ocampo
4.
konjanici prolaze
tvojim tetoviranim stegnima
otvaraju se mala vrata od slonove kosti
bijela si poput malih skandinavskih žena
isprepletenih u vunenu maglu
ispireš ledenom kišom koljena
tajna djevojko iz cvijeta badema
fagot oponaša iguanu
kišnom šumom predvečerja
tražiš mozesa
na čijoj si strani djevojko
teško pronalazim svoje misli
stabljike nemaju ime
skupljaju ih nepoznata plemena
u debeloj magli sjevera
pomislih da sam vrač
/ za kog me drže? /
20.
došli smo poslije cortesa
poslije misionara
u los cabos, puerto vallarta
nosila si drvenu masku
na tijelu terakote
huipil
gledam zlatne medaljone
na grudima žene
zaspi isus
muzika, enio morricone
24.
na ušću tisquisate
gomoljike rastu žene
tiho cvatu ko liljani
u rukama indijanaca se lome
majci je umrlo dijete
u kući od blata:
preces meae non sunt dignae
(moje molitve nisu bile dovoljne)
pas hladnih obraza i suhe njuške
umire pred gradskim vratima
čije li je to dijete
čije li je to dijete, gospodine
zašto molitve nisu bile dovoljne
36.
tiho spavaš u
odori alpahine vune
tisuće godina
bogovi ampata
tobom se goste
u zamjenu za
malo vode i
dobru žetvu
mali likovi
od zlata
u kutiji od školjki i perja
skriveni krznom
i sjemenjem
lišćem koke umotani
čuvaju te od uroka
dijete sjevernih svjetova
zaspalo na planini
duhova
u haljini
odrasle žene
Epilog
Nuestra Senora, La Reina de Los Angelos
gledam te, gospo moja, kraljice anđela
primi nas u krilo svoje
prešli smo granicu
magle po brdima, ocean agave
pustinja
kontrola na autocesti
idemo dalje
bogovi skaču na trambolinu do neba
ne vraćaju se
jednog dana opet će sići
ostavljamo trambolin rasklopljen
na radiju joaquim sabina
