sutra
kad odvojimo grubosti od sebe
ti zaključaš sablje u najdublji ormar
moći ćemo reći psima da smo nas dvoje dobro
i neka već jednom prestanu s tim lajanjem koje nas određuje nepoznatima
sutra
kad se probudiš
prestat će djelovati tablete
i vino će ostaviti talog na dnu tvog čeonog režnja
ti
poigravat ćeš se sa satnim alarmom
kao s netom izašlim vilenjacima iz šumskog gnijezda
sutra ćeš se testirati
i biti pozitivna na mene
i biti pozitivna na glad koja se penje u tvom tijelu mjesecima
i označava stranputice divljacima
sutra ćemo izabrati
misliš da ćeš birati sama
no, to je nemoguće i ishitreno
i zapravo izbora ovdje nema
u tijelu što se hrani sobom
tijelo dvojnika je posna juha hladno servirana
nećemo stajati sa strane obamrli
i začahureni poput mladog kestena
brada mog nosa sad je u hladu doline tvojeg trbušnog koljena
izreci se sva
unesi se kroz zanos
nemaš vrijeme za slutnju i čekanje u predvorjima
fiksiram pogled
imaš oko usne nešto medonosno
i oko očiju plavo
ja bih to nazvao ljubav
ali ti bi mogla biti ogorčena
ne napuštaj nas
ni kao ideju
ni izbor
ni zaton u zelenkastoplavom
dopusti da drobim svoje prste
o prste tvoje ruke
iz zgloba svoga srca
u ukosnicu s usne
na bedra starim splavom
sutra kad odvojimo grube riječi
kad obavimo izbore dana
sutra
dopusti nam leći
kao da nisam razbio ogledalo
kao da nisi preko njega pala
