Kad Slavonac “zaluta” u zemlju crnog zlata i šafrana, vjetrova i vatre; i kulta ličnosti...

BAKU

U Bakuu, gradu vjetrova, našao sam se sasvim slučajno. Nisu me uspjeli fascinirati do neba visoki poslovni neboderi nastali kao posljedica nagle industrijalizacije i naftnog booma, hrpa raznih spomenika i skulptura svemu i svačemu te nadasve moderna crta glavnog azerbajdžanskog grada.

Opet su me fascinirali ljudi, koji mučno rade za pokoji manat, nacionalnu valutu koja godinama gubi na vrijednosti, i njihovih ruku djela - slastice i rukotvorine. Bogati, a ima ih podosta, u predvečerja posjećuju skupe restorane i trgovačke centre, a malo dalje, obični ljudi i zanatlije, prodaju nekoliko kilograma limuna iz svoga vrta ili lijepi tepih kako bi unucima priuštili sretniju budućnost.

Suvremeno i golemo zdanje zračne luke Heydar Alijev (ovdje se po tom, kako mnogi kažu, azerbajdžanskom diktatoru zove gotovo sve) podsjetilo me na neke epizode TV serije Galaktika, s puno neiskorištenog prostora i skupe šminke. A u Azerbajdžan i nije tako lako doći jer za državljane mnogih zemalja (zamislite, i Hrvatske) treba viza.

 Gotovo svi u Bakuu znaju ruski jezik

Nedavno je tamo boravila i naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ali o vizama se, negdje je pisalo, nije raspravljalo, pa će naši državljani i dalje plaćati 35 eura i čekati pozivna pisma sa žigom i potpisom iz Azerbajdžana, službena pisma i potvrde rezervacije hotela i rezervacije zrakoplovnih karata. Kompliciranije ne može biti, pa se smatram sretnikom što sam izdržao te vizne muke. Iskustvo me već naučilo da zemlje čijih više od pola stanovnika želi pobjeći u druge države i gdje nitko ne čeka u redu da bi u njih ušao - uglavnom žele zagorčati život onim putnicima namjernicima koji slučajno, poput mene, žele doći pa kompliciraju život s vizama, intervjuima i brojnom suludom dokumentacijom.

Aerodrom sam napustio u ljubičastom taksiju kakve su Azerbajdžanci uvezli iz Londona i koji su postali još jedna atrakcija. Hotel s četiri zvjezdice bio je simpatičan i po mom ukusu - “desničarski”. Bežični internet baš tada nije radio, restoran je slučajno zatvoren, a u kupaonici nije bilo ni toaletnog papira. Tamo sam se zadržao točno 13 minuta i taksijem “odletio” u drugi, puno, puno bolji hotel. Bio je to moj najkraći boravak u jednom hotelu u životu.

Baku kao najrazvijeniji grad na obali slanog Kaspijskoga jezera (ili mora), najvećeg na Zemlji, između Europe i Azije s površinom od 394.000 kilometara četvornih, postoji još iz šestog stoljeća te ima nešto više od dva milijuna stanovnika. Ima svoju draž, to stoji, a šetajući sterilno uređenim alejama i šetnicama, u zraku se mogu osjetiti opojni mirisi čaja, baklave i raznih začina. Na ulicama se osjeti i ljubav, uglavnom prema domovini, a to se može zaključiti po mnoštvu zastava koje vječno vijore na silnim vjetrovima Zakavkazja. Baku bez jezera nikada ne bi bio ono što je sada, a dodatnu čar mu daju i brojne plaže koje zablistaju u ljetnim mjesecima.

Sutradan nisam štedio vrijeme, već sam se uputio uličicama po središtu grada kako bih došao do Djevojačke kule i palače Širvanšah, znamenitosti koje je zaštitio UNESCO. Tamo dišu stari duhovi i posebno su mi se svidjele grandiozne kapije i drevne zidine koje su obilazili turisti. Uglavnom domaći. Europskim šarmom (neogotika i neobarok) zrače zgrade vlade Azerbajdžana na središnjem trgu Azadlik, Nacionalna opera i balet, fontana na Azneft trgu te zgrada Filharmonije. Zgrade predsjednika i vlade policajci zabranjuju fotografirati zbog “sovjetskih” razloga. Prije Drugog svjetskog rata nastalo je najviše građevina u eklektičnom stilu europskog historicizma kao jedinstven spoj utjecaja Istoka i Zapada, pa je zbog toga Baku prozvan “Pariz Istoka”.

Ono što je u Zagrebu Ilica, u Budimpešti Vaci utca, a u Beogradu Knez Mihajlova - u Bakuu je ulica Nizami. Skupe trgovine, restorani i puno ljudi. Moderni Baku ima Plamene kule, tri visoka nebodera na vrhu grada, novu luku Port Baku, Središnju banku Azerbajdžana, Kristalnu dvoranu u kojoj je 2012. održan izbor za pjesmu Eurovizije te pravo arhitektonsko čudo - Azerbajdžanski kulturni centar Hejdar Alijev. U njegovu gradnju nisu vjerovali brojni arhitekti, sav je u bijelom i neobičnog dizajna koji je doputovao iz mašte poznate Zahe Hadid. Gradnja je započela 2007., a završena 10. svibnja 2012., na 89. rođendan višegodišnjeg predsjednika Alijeva, koji je vladao dva desetljeća, i bivšeg šefa KGB-a u vrijeme dok je Azerbajdžan bio u sastavu SSSR-a do 1991. Kako doznajemo iz besplatnog propagandnog materijala, linije na bijeloj građevini simboliziraju most između prošlosti i sadašnjosti, površine je 16 hektara, a pod krovom je čak deset velikih prostora. Cjelina, naime, obuhvaća muzej, sajamske dvorane na devet katova, kafić, urede i dvoranu za predavanja, podzemni parking, umjetno jezero i dva dekoracijska bazena. Tu se održavaju promocije azerbajdžanske povijesti, jezika i kulture te međunarodne konferencije, a za ulaz u muzeje treba izdvojiti stotinjak kuna. Osim brojnih minareta, smjestila se u Bakuu i rimokatolička crkva sv. Marije, također suvremenog stila gradnje.

Kada smo kod cijena, za jedan se euro dobije oko dva manata i cijene su slične našima, osim u elitnim restoranima. Iako je riječ o muslimanskoj zemlji, alkohol je lako dostupan i jeftin, baš kao u stara dobra sovjetska vremena. Dok sam prolazio jednom od glavnih ulica, bilo je otvorenje trgovine kvalitetnih bjeloruskih prehrambenih proizvoda. Ne trebam ni reći da je sva roba planula, a red je ispred trgovine dosezao i dvadesetak metara.

Velika je prednost što gotovo svi u Bakuu znaju ruski jezik, pa mi je komunikacija u tom dijelu svijeta bila izuzetno olakšana. Tako sam od lokalne pričljive ljekarnice doznao da od lijekova najviše idu antidepresivi (koji se mogu kupiti bez recepta) te Viagra i razne inačice istog stimulansa koji se mogu kupiti na komad. Prodaju se kao alva zbog pristupačne cijene od nekoliko desetaka kuna, a nerijetko ih lukavi ljekarnici “slučajno” smjeste i pokraj guma za žvakanje. Dakle, Hrvatska nije usamljena u pitanju tih stimulansa, samo što se možda kupuju rjeđe zbog financijske situacije i niskih mirovina.

Nisam se mogao oteti dojmu da se nalazim u državi koja je velika mješavina Rusije i Turske. Puno je stvari bilo u sovjetskom svjetlu, doduše meni pristojnijih, a s druge strane bilo je neobičnih scena - dijelovi tijela mrtvih goveda vise na improviziranim mesnicama diljem udaljenijih ulicama Bakua. Visjelo je tu i razno voće i povrće, a fini mirisi agruma bez GMO-a posebno su me iznenadili.

Vrijeme velikih promjena

U komunikaciji s ljudima osjećao sam i strah i srdačnost, zanimljivu kombinaciju sumnjičavosti prema strancima (tipičnu za Rusiju), ali samo dok se s njima ne sprijateljite. Djevojke su uvijek dotjerane (pokatkad i previše, ali nisam ja taj da im sudim), a muškarci se odijevaju poput gangstera - u crnim su cipelama i kožnjacima ispod kojih vire elegantni džemperi i veste. Frizure su nadnaravne i uglavnom filmske, a iz automobila kojima se vozikaju po četvrti trešti ruska ili turska muzika. Ovisi o raspoloženju. Tik do staklenih Plamenih tornjeva visokih 190 metara (Flame Towers) nalazi se i memorijal te neka vrsta “oltara domovine” s vječnim plamenom i odličnim pogledom na cjelokupni kraj te na veliki trg uz obalu na kojem se vije druga najveća zastava na svijetu.

U Bakuu sam susreo i Elmara Mustafazadeha, poznatog azerbajdžanskog fotografa, koji je od 2009. do 2010. živio u Hrvatskoj. Upoznao sam ga prije nekoliko godina u gruzijskom Batumiju. Radio je u Zagrebu, Splitu, Zadru i Opatiji za Emerson Power Croatia. Na pitanje kako je živjeti u Azerbajdžanu, prvo je odgovorio: “Hmm”, a onda nastavio:

- Sada je ovdje vrijeme velikih promjena i za velike promjene. Ekonomska kriza je napokon došla i k nama. Starijim ljudima to je teško razumjeti jer je plaća uvijek ista, a cijene su sve više i više. Shvatio sam da je za mene to bilo vrijeme za promjenu načina na koji radim posao s fotografijom. Promijenio sam način komuniciranja s klijentima i započeo raditi uglavnom s velikim kompanijama - pojašnjava mi Elmar dok zajedno uživamo u baklavi i crnom azerbajdžanskom čaju.

Siguran i čist grad, s toplim ljudima i divljim prometom

Bilo je tu i naših ljudi, osim standardnih iz Veleposlanstva. Zadranin Krševan Santini bio je vratar prvoligaškog nogometnog kluba FC Neftchi, a u Bakuu je sa suprugom živio nekoliko mjeseci. Kako kaže, riječ je o zanimljivoj državi u kojoj se odlično snalazio.

- Baku je siguran i čist grad, s toplim ljudima i divljim prometom. Najviše mi se sviđao Stari grad, u kojem se uvijek može nešto vidjeti - kazao je Santini, odlučivši mi predstaviti i dobar restoran u srcu Bakua.

Zaželjeli smo se talijanske kuhinje, pa smo posjetili restoran Baccanale s velikim brojem visećih pršuta. Moram priznati, malo neobično za zemlju u kojoj svinjetina baš i nije hrana broj jedan. Bez obzira na tu činjenicu, nama je godilo. I dani su prolazili astronomskom brzinom...

Kada sam ušetao na aerodrom Alijev, osjećao sam se kao Pale sam na svijetu. U golemom planetu od zgrade nije bilo puno putnika, valjda zato što sam imao kasni let. Popio sam votku s ledom (zapravo - tri!) za bolje spavanje i “dizao” fotografije na Facebook (uvijek kada dođem u stranu zemlju, kupim lokalnu SIM karticu s puno gigabajta interneta). I minute su brzo prolazile. Nakon šest sati dubokog spavanja, vezali smo pojasove za slijetanje na moskovsku zračnu luku Vnukovo i sigurno se spustili na vječni led. Dok sam rukama trljao oči, zapitao sam se: - Je li sve doživljeno u proteklih nekoliko dana bio samo san?

 
 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.