Hrvatska još traži oko 1800 branitelja i civila iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Međutim, u ovoj priči se najčešće govori o nestalim osobama, a oni nisu nestali, već su poginuli, odnosno ubijeni od strane Srpskog i Crnogorskog agresora. Ali, to nažalost nije točan podatak. Naime, Hrvatska traži, ili bolje rečeno ne traži na desetine tisuća ljudi koji su ubijeni, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata diljem Slovenije, Hrvatske i drugdje. Brojne su masovne grobnice ostale u Sloveniji. Hrvatska izaslanstva te građani povremeno odlaze tamo, kao nedavno u Tezno kraj Maribora, te se nad tim kostima mole, pale svijeće i polažu vijence. I tako već godinama.
Slovenci neprestano traže da se ti nesretni ljudi, (njihovi posmrtni ostaci), koji su uglavnom ubijeni bez suda i suđenja, na tzv. Križnim putovima i na stotine drugih načina vrate u Hrvatsku i da budu dostojno pokopani u svom kraju, a ako nikako drugačije onda kao brojevi, kao što su tu učinili sa stotinama onih koje su pronašli u Maceljskoj šumi.
Jedan od osnivača Udruge Macelj Damir Borovčak uz ostalo je podsjetio da je svojedobno biskup mons. Dr. Mile Bogović ponudio Crkvu i kripte na Udbini za mjesto zbrinjavanja svih žrtava Drugog svjetskog rata, ma gdje god ih pronašli.Ali, sada je potpuno jasno da nema želje i volje da se ova ideja pretoči u stvarnost. Pa, kakva smo mi država, kakav narod da nismo u stanju ni dostojno pokopati svoje mrtve, koje su pretežno ubili jer su se borili i voljeli svoju Domovinu?
A u Srbiji i Republici Srpskoj jako dobro znaju gdje su završili Hrvati koje se još uvijek traži iz Domovinskog rata. Prigodom povremenih susreta državnih delegacija Hrvatske i Srbije govori se da je jedna od istaknutijih točaka razgovora bila i pronalaženje nestalih, odnosno ubijenih osoba.
I na tome se uglavnom sve i završava.
A kad se i nađu neki ubijeni iz Domovinskog rata, na nekom smetlištu, onda se gotovo nikada ne čuje – tko ih je ubio, tim više što svaki zločin ima svoga zločinca. Svojedobno je Ministarstvo hrvatskih branitelja organiziralo i tribine u pojedinim mjestima, pretežno sa srpskim stanovništvom, poglavito u Vukovarsko-srijemskoj županiji, ne bi li i na taj način saznali gdje se kriju masovne ili pojedinačne grobnice. Otvorili su i poseban telefon gdje se može i anonimno svatko javiti, ako zna nešto o žrtvama iz Domovinskog rata. Rezultat toga je „nula“. Tako veliki broj nestalih hrvatskih civila i branitelja kao da je „propao u zemlju“. Nije istina, odnosno laž je da nitko, osobito od Srba, ne zna ništa.
Srpski predsjednik Vučić je obećao da će sve učiniti da se pronađu ti nesretni ljudi, pa je s tim u svezi pozvao i delegaciju hrvatskih stradalnika u Beograd, ali ni nakon toga se ništa nije dogodilo.
Inače, dosad je u Hrvatskoj pronađeno oko 150 masovnih grobnica i iznimno veliki broj pojedinačnih. Najmasovnija je ona u Vukovaru, odnosno na Ovčari, dok je prva otkrivena u Rakovu potoku kod Kusonja. Nu, na malo kojoj od njih pišu imena stradalih, već se ističu samo brojke, kao da su one pokopane, a ne ljudi od imena i prezimena.
Međutim, ima tu još jedan problem, tim prije kad se zna da su žrtve pronađene u masovnim i pojedinačnim grobnicama dio planiranog i organiziranog srbijanskog zločina, čiji je konačni cilj bio etničko čišćenje, progon i istrebljenje hrvatskog i nesrpskog stanovništva, s dijela okupiranog teritorija Republike Hrvatske, a ne posljedica ratnih operacija i stanja na bojištu, što drugim riječima znači da nije dovoljno samo pronaći nesretnike, već i kazniti krivce!
O tome se na žalost ne govori.
Hrvati bi trebali biti sretni, ako im srpski okupatori uopće žele reći gdje su posmrtni ostatci njihovih najmilijih, dok se s druge strane kaže da je zločin – zločin!
Dakle, Hrvatska je već odavno trebala kazniti i sve krivce za ova teška zlodjela, (ili kazniti one koji su ih tražili tako da ih ne pronađu), jer kako vrijeme ide, tako će nam se dogoditi i ono što nas je zadesilo nakon II. svjetskog rata, a to je da se masovne grobnice nevinih Hrvata još danas pronalaze, poglavito diljem Slovenije, pa i u „centru“ Zagreba, a da zbog toga nitko nije i ne će biti kažnjen.
Ali, kako bilo da bilo, apeliramo na najviše državne institucije da, ako ništa drugo, vrate hrvatske kosti nesretnih Hrvata iz Slovenije u Hrvatsku! Vrijeme je.
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
