Zašto razočaranje u UN zbog tretmana Gaze i Ukrajine? Očekivanja od Opće skupštine UN-a bila su velika. Vjerovalo se da će otvoriti put rješavanju teških ljudskih kriza i stradanja u Gazi i Ukrajini. No, tjedan koji je trebao donijeti nadu završio je porazom ugleda svjetske organizacije i njezinih članica. Ipak, još uvijek postoji nada u savjest čovječanstva. Presudno je kako će se glavni akteri ovih sukoba odnositi prema žrtvama. A u tom odnosu nema bezgrešnih. Skupština je pokazala tek jedno – da oko ključnih pitanja nema jedinstva. Još uvijek nije prihvaćena istina o genocidu.
Smrt je svakodnevna, masovna, a najviše pogađa djecu – nedužnu u ovom grotlu sukoba i gladi. U Ljubljani su se ovih dana oglasili Palestinci iz logora u Jordanu i šatora na rubovima razorene Gaze. Rekli su nam tri stvari:
„Prisiljeni smo seliti se na jug Gaze, a nemamo čime platiti put ni ponijeti osnovne stvari. Ako ostanemo, riskiramo život ili teške rane, ostajemo bez nogu i ruku. Gladni smo jer nemamo čime kupiti hranu, koja je preskupa, a čekanje na pomoć smrtonosno je.“
Na pitanje što ih najviše brine, svi odgovaraju jednako: „Život obitelji i školovanje djece, koja se najviše vesele školi, učenju i igri.“ Te riječi, međutim, za političke predstavnike ostaju nijeme.
U ovom trenutku važnije je ono što se zbiva u Gazi nego rasprave na East Riveru u New Yorku. Cilj Izraela, njegova premijera Netanyahua i sadašnjeg saveznika Trumpa jest stvaranje ekskluzivne rivijere na mjestu današnje Gaze. A Palestinci? Njih se potiskuje prema moru. Sljedeća zona stradavanja, po planovima Izraela i SAD-a, trebala bi biti Sinajska pustinja. Tamo već čeka 40 tisuća egipatskih vojnika, a planira se povećanje na 100 tisuća. Egipat se, međutim, boji primiti Palestince zbog unutarnjih političkih posljedica.
U međuvremenu, Netanjahu nastavlja okupaciju i istjerivanje Palestinaca, dok Zapad nije jedinstven ni oko stvaranja dviju država. Hrvatska zasad ne priznaje Palestinu, dok je Slovenija to učinila prošle godine. Predsjednica Nataša Pirc Musar u Europskom parlamentu jasno je rekla: „U Gazi se događa genocid. Gledamo ga i šutimo.“ Hrvatski političari takve riječi još nisu izgovorili.
I dok slovenska vlada Netanyahua proglašava „nepoželjnom osobom“, u proračunima ipak predviđa 63 milijuna eura za kupovinu izraelskog oružja. S druge strane, Slovenija je ove godine izdvojila 1,2 milijuna eura pomoći Palestinskoj upravi. Ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon istaknula je pred Općom skupštinom UN-a da vjeruje u političko, a ne vojno rješavanje sukoba. No, Vijeće sigurnosti ostaje simbol neučinkovitosti – ta jedna jedina mogućnost veta stalnih članica blokira svako rješenje.
Slovenska predsjednica Pirc Musar bila je još oštrija: „Vijeće sigurnosti, zamišljeno kao temelj kolektivne sigurnosti, nije ispunilo očekivanja. Pet stalnih članica služi vlastitim interesima, dok međunarodno pravo i ljudska prava gube na značaju. Konvencija o sprječavanju genocida prijeti da postane mrtvo slovo na papiru. Pariški klimatski sporazum se napušta, a multilaterizam se ruši pred očima svih.“
I postavila je pitanja: „Kako ovo objasniti ljudima? Je li to nova normalnost? Vlada li pravilo najmoćnijega?“ Njezin odgovor bio je jasan: reforma Vijeća sigurnosti, ukidanje veta u slučajevima genocida, ravnoteža između riječi i djela, posebice u pitanjima jednakosti spolova i borbe protiv gladi. A zaključila je gnjevno i odlučno:
„Nismo zaustavili holokaust. Nismo zaustavili Ruandu. Nismo zaustavili Srebrenicu. Moramo zaustaviti genocid u Gazi. Nema više izgovora – niti jednoga!“
Isto vrijedi i za Ukrajinu. Tamo agresor i žrtva nisu nepoznati. Ukrajina već četvrtu godinu izdržava rusku invaziju, ruši vojne ciljeve, ali bojišnica stoji. Zapadna pomoć je spora, nedovoljna i podijeljena. NATO i EU trpe od nejedinstva. A ključ je u slozi saveznika i hitnoj pomoći Ukrajini.
Lavrov u praznoj dvorani UN-a govori da Rusija nadu polaže u pregovore sa SAD-om, prebacujući odgovornost. Europa, međutim, mora znati: kasni u pripremi za mogući novi napad iz Rusije.
Razočaranje u UN-u jest veliko. I zbog Gaze i zbog Ukrajine. Jer ništa se ne rješava u Vijeću sigurnosti. Izlaz postoji: reforma tog tijela i ograničavanje prava veta. Ali akcija mora doći već sada – u Gazi i u Ukrajini.
Ivan Botteri
