U jednoj maloj članici Europske unije čitamo da je prvi sastanak američkog odbora za „mir“ bio više okrenut ratu: „Budimo kristalno jasni: Odbor za mir u tom društvu brojnih autoritarnih političara, među kojima je bio i predsjednik izraelske vlade Benjamin Netanyahu, a u koje je bio pozvan i vrhovni zapovjednik ruske agresije na Ukrajinu Vladimir Putin, nema s mirom nikakve veze.“ Donald Trump stavio se na čelo posebno osnovane korporacije s projektom izgradnje imaginarnog naselja na ruševinama Gaze, gdje bi navodno nastali i novi hotelski kompleksi na obalama Sredozemnog mora. Sve se to čini kao magla za naivne ili lakovjerne sponzore koji članstvo u Odboru plaćaju milijardu dolara. Istodobno, SAD se sprema za veliki rat s Iranom, a genocid u Gazi se i dalje nastavlja. Odbor tolerira izraelska osvajanja Zapadne obale i širenje izraelskih naselja u Palestini.
Neki se analitičari pitaju, i to s razlogom, neće li taj Odbor „mira“ ići u „rješavanje“ ukrajinskog pitanja. U utorak se navršavaju četiri godine rata u Ukrajini, a to je više nego što je trajala agresija Adolf Hitler na Sovjetski Savez. U Ukrajini je agresor jači i to bi bila vrlo loša vijest za Ukrajinu ako se pokrene lavina većih napada, ali to nije isključeno.
Gdje je u svemu tome Europska unija? I svugdje i nigdje. Nažalost, nalazimo je i u Odboru za mir – riječ je o povjerenici za Sredozemlje, hrvatskoj političarki Dubravka Šuica. Digla se prašina u sjedištu EU jer bi nazočnost predstavnice EU na osnivanju Odbora za mir u Washingtonu mogla biti tretirana kao kolektivna potpora Europske unije u mnogočemu spornim projektima.
Za daljnji razvitak međunarodnih odnosa tragična je okolnost što čelnik tog Odbora i zamisli koje iznosi plediraju na namjere da s tim Odborom preuzmu glavne funkcije United Nations. Za sve to vrijeme, uz putovanje povjerenice Dubravke Šuice u Washington, EU kao da spava zimski san. Nema nikakve objave, dakako ni prosvjeda, ali čuju se oštre riječi i prigovori iz država poput Francuske, Slovenije, Španjolske, Portugala i Irske.
Slovenska ministrica vanjskih poslova Tanja Fajon prigovara nazočnosti europske povjerenice Dubravke Šuice na prvom zasjedanju Odbora za mir, izražavajući mišljenje da Šuica za to nema nadležnost zastupanja vanjske politike EU. Ministrica Fajon podsjetila je da „EU treba imati jedinstveno stajalište i ostati vezana uz multilateralnost, međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda“. Slovenija se do daljnjega neće odazivati pozivu za pridruživanje Odboru za mir i stalno upozorava da je riječ o usporednom sustavu djelovanja izvan UN-a. „Mi bismo željeli da se sama ideja Odbora temelji na rezoluciji Vijeća sigurnosti, što znači da se bavi uistinu Gazom. Mi želimo mir u Gazi i na Bliskom istoku, a do toga može doći djelovanjem u UN-u“, rekla je Fajon nakon sastanka s ministrom vanjskih poslova Švicarske Ignazio Cassis, na kojem se čulo da ni Švicarska nije odlučila sudjelovati u Odboru za mir koji vodi Donald Trump.
Odbor očito povezuje američki interes za rješenje pitanja Gaze s odnosima s Iranom i stanjem u Ukrajini. SAD su sada aktivno prisutne i u Venezueli, jednom od najvećih svjetskih proizvođača nafte i dugogodišnjem savezniku Rusije, što dira interese SAD-a. Slično je i s Grenlandom zbog rijetkih ruda i golemog prostranstva koje nadzire globalne pomorske putove sjevera Zemljine kugle, a to je područje u interesnoj sferi ne samo SAD-a nego i Rusije i Kine. Tu je i Kanada, prvi susjed SAD-a, koja u geopolitičkom luku povezuje Ukrajinu, Iran, Gazu i daleki Arktik.
Kada se u tom okviru osvrnemo na Europu, vidimo da je ona u svojoj sigurnosti ovisna o SAD-u (preko organizacije NATO, ali i zbog nafte), ali istodobno želi sačuvati pozitivan odnos s UN-om kako bi zadržala svoju multilateralnu svjetsku ulogu. Time možemo samo donekle uvažiti suzdržani, ali u osnovi pasivan položaj Europe u svjetskim odnosima, zbog čega nema veći utjecaj u rješavanju globalnih pitanja.
Sve to dodatno opterećuje Ukrajinu, koja je u svojoj sigurnosti više ovisna o SAD-u nego o Europi, iako je europska država i to najveća, ne računajući Rusiju kao euroazijsku državu. Sve izgleda kao da bi SAD u stvaranju geopolitičke veličine žrtvovao dio Ukrajine i tako povećao svoj ugled prema Rusiji, što bi mu možda olakšalo prodor u druga interesna područja svijeta.
Očito je da od početka agresije na Ukrajinu opada razina vojne pomoći SAD-a, a dolaskom Trumpa na vlast ta se pomoć svela na trgovinu na račun troškova Europe. Treba uzeti u obzir da su protekle četiri godine rata iscrpile borbenu moć i Ukrajine i Rusije, a posredno i drugih europskih zemalja. Žrtve su velike na ukrajinskoj, a još veće na ruskoj strani.
To znači da je Ukrajini prijeko potreban mir, ali i Rusiji – što nije u skladu s ruskim ambicijama osvajanja Ukrajine kao novog prostora Rusije i potencijala za daljnje širenje u Europu. Rusiji, a donekle i SAD-u, ide u prilog nejedinstvo Europe. Međutim, unatoč dugotrajnosti rata, u Ukrajini je i dalje čvrsta volja za obranom od ruske agresije.
Teško je sve predvidjeti, ali eventualni rat SAD-a i Irana smanjio bi mogućnosti iranske pomoći Rusiji u naoružanju, no možda bi Rusija krenula u odlučnije prodore u dubinu Ukrajine, i pod cijenu većih žrtava.
Kada se zbroje svi plusovi i minusi drugih kriznih zona, dolazimo do ocjene da je pred vratima neki kompromis koji bi Ukrajina privremeno prihvatila, dok Rusija to još ne želi, smatrajući da može osvojiti još teritorija.
Postoji i prikrivena mogućnost – jedinstveni nastup Europe u zaštiti i obrani Ukrajine. Za sada Europa to još nije pokazala. Nove okolnosti i približavanje realne mogućnosti daljnjih prodora ruske vojske čine potrebu jačeg angažmana europskih obrambenih snaga gotovo imperativom.
Velika je opasnost da Europa, zbog eventualnog rata SAD-a s Iranom, izgubi Ukrajinu. Zato je Europi primarno jače jedinstvo i puna vojna pomoć Ukrajini. To je i šansa i interes Europe kao geopolitičke zajednice u očuvanju postojećih država i civilizacijskog prosperiteta.
Kako bi izgledalo to jedinstvo Europe u konkretnom djelovanju?
-
Jedinstvena politička pozicija bez unutarnjih blokada, veta i natezanja.
-
Jedinstvena obrambena strategija, vlastita vojna industrija i logistika.
-
Jedinstvena diplomatska linija (teško, ali moguće postići suglasnost svih 27 članica).
-
Jedinstveno financiranje potpore Ukrajini – dugoročno, stalno i strateški.
Ako se to dogodi, bit će bolno za druge geopolitičke sfere – američku, rusku i kinesku.
Pitanje je ima li Europa tu moć. Ima: najveće tržište svijeta, snažnu gospodarsku silu, 450 milijuna ljudi, tehnološko znanje, industriju, diplomaciju i geografsku blizinu Ukrajine. Sve su to prednosti koje, udružene i jedinstvene, Europi daju velik potencijal.
Kakvo je danas stanje rata u Ukrajini? Velika studen, razaranja energetskih objekata, iscrpljenost i velike žrtve, osobito na ruskoj strani, minimalni pomaci na bojišnici, raskrinkana propaganda agresora i neispunjena obećanja. Glavna „patka“ bilo je obećanje Putina na početku rata da će trajati najviše tri dana i da će Ukrajina biti pokorena.
Danas možemo zaključiti da će rat i dalje trajati ako ne uslijedi snažniji pritisak Europe i svijeta. Pregovori do sada nisu značajnije napredovali – tek nekoliko humanitarnih razmjena poginulih i zarobljenika. Ključno je pitanje teritorija, a tu nema pomaka. Rusija ne želi kraj rata jer joj je cilj kapitulacija Ukrajine. Ukrajina se četiri godine bori gotovo sama.
Jedini mogući snažniji saveznik – Europa – zasad je previše komotna i, blago rečeno, uspavana.
