E, da su hrvatski novinari, publicisti, a poglavito povjesničari toliko pisali i objavljivali o prikrivenim grobištima Hrvata u Sloveniji ( o tome je „Školska knjiga“ nedavno objavila i potresnu knjigu), koliko su tinte potrošili na najpoznatijeg hrvatskog domoljubnog pjevača Marka Perkovića Thompsona i poklič „Za dom spremni“, pretpostavljamo da bi se i u svezi toga i kod nas počelo nešto događati.
Činjenica je da lijeve „glavonje“, osobito one koje sjede i mudruju u foteljama Hrvatskog sabora, (svaka čast iznimkama), ova teme zanima baš kao i voda ispod savskog mosta, slično je tako nažalost i s onima desnima (svaka čast iznimkama) koji na sve to klimaju, ali malo ili ništa konkretno ne poduzimaju.
U velikoj većini slovenski povjesničari i publicisti su ti koji svako malo ukazuju na konkretnim slučajevima da je ova država prepuna masovnih i pojedinačnih grobnica Hrvata ubijenih, zaklanih, živih zakopanih,,,. ali nitko ili malo tko na to reagira.
Ono što je posebno ogavno je to da u Hrvatskoj od tzv. političkih vladajućih struktura dosad ni jedna nije pokazala zanimanje da se ti ubijeni, zaklani i živi pokopani Hrvati od strane Titove pobjedničke vojske u II. svjetskom ratu vrate u Domovinu, da budu dostojno pokopani, a ako nikako drugačije a ono kao „brojevi“, kao što su pokopane žrtve komunističkog režima ekshumirane u jami Jazovka ili pak pronađene u Maceljskoj šumi.
Kod nas se neprestano govori i piše i o ustaškom logoru Jasenovac, i to sve po sistemu rekla-kazala (nitko nema ni trunke hrabrosti da počne tamo kopati), a Slovenci su u svojoj zemlji u međuvremenu otkrili brojne masovne i pojedinačne grobnice Hrvata, bunkere i jame prepune kostiju ljudi koji su platili najvišu cijenu što se nisu držali Tita i partije. Partizani su ubijali i malu djecu, starce, invalide i žene, čitave hrvatske obitelji.
Kad neki političar, ode u posjet Izraelu, prvo ga odvedu u Memorijalni centar žrtava holokausta, kao što je nedavno tamo bio i ministar obrane RH, sa suradnicima. A kad neki političar iz Europe ili svijeta dođe u Hrvatsku, on ode (rijetko) eventualno u Jasenovac, dok o hrvatskim žrtvama iz II. svjetskog rata i nakon njega -nema pojma, baš kao ni o žrtvama iz Domovinskog rata, jer u Hrvatskoj ne postoji (da ne povjeruješ) ni nacionalni Muzej hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a kamoli Muzej žrtava komunizma.
A kako se kod nas neprestano laže, maže i farba, jedan od najboljih primjera je koprivnički ustaški logor Danica iz 1941. (Prvi u NDH). Tamo je prema ovdašnjim tzv. povjesničarima prvo bilo ubijeno oko 30 tisuća ljudi, da bi danas taj broj umanjili i napisali da su na ovom mjestu ubijena tek trojica (sic!) logoraša, ali ni onaj tko je to otkrio nema pojma kako su i gdje ubijena, a još manje gdje im je posljednje počivalište. S druge pak strane na mjestu ovog logora prema nekim svjedocima partizani su nakon završetka II. svjetskog rata ubili na tisuće vojnika koji su se predali i na tisuće Hrvata koje su tamo dotjerali s Križnih putova! Da bi prikrili ovu činjenicu, na mjestu logora (sic!) već se godinama nalazi auto-radiona i parkiralište Podravke, koje je prekriveno debelim naslagama asfalta, tako da se tamo nitko ne usudi ni kopati.
Nešto slično se dogodilo i u Teznu kraj Mariboru. Tamo je najveća grobnica Hrvata, ali netko se sjetio da to dobro sakrije, pa je preko leševa dao sagraditi autocestu. Međutim, Slovenci, koji su otkrili ovu masovnu grobnicu ipak su uspjeli od 15 tisuća ubijenih, pretežno Hrvata, registrirati njih 1179, za koje se opet ne znaju imena.
Još ni jedan Titov i komunistički zločinac nije odgovarao za neki takav ili sličan zločin.
Istina, najvažnije je da se pronađu nestali (ubijeni), kako u Domovinskome ratu, tako i nakon II. svjetskog rata (za one Hrvate koji su poginuli, odnosno pobijeni nakon I. svjetskog rata nitko i ne pita), ali isto tako je važno da se nađu i počinitelji zločina.
Pa, nije valjda da ni nakon toliko godina od 1945-te ili 1991.-ve baš nitko ne zna, nije vidio ni čuo tko je i kako pobio sve te ljude (Hrvate), ili se radi o tome da službe koje su za to plaćene ne žele „kopati“ u svezi Titovih zločina, jer bi se moglo dogoditi da otkriju još strašnije činjenice nego što se danas o tome zna.
Nakon II. svjetskog rata partizani su iz osvete ubili brojne Hrvate i u Zagrebu (tko se nije sakrio dobio je metak). O tome je u propovjedi 8. svibnja 2025. govorio i biskup Šaško. Rekao je: „Razmjeri toga stradanja, toga partizanskoga jugoslavenskog zloćina, kao i nakane, metode i ciljevi počinitelja, takvi su da nikoga tko se s njima susretne, ne bi smjeli ostaviti ravnodušnima, a ponajmanje uputiti na njihovo prešućivanje, nijekanje, zataškavanje ili neistinito predstavljanje. A mi i dalje nemamo u Zagrebu spomen na žrtve tih zločina, nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode. I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina!“- istaknuo je biskup Šaško.
Mladen Pavković,predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
