Hrvati izvan domovine predstavljaju neprocjenjiv, a istovremeno potpuno zanemaren stup hrvatskog identiteta i opstanka. Unatoč golemom povijesnom doprinosu, posebice tijekom hrvatskoga obrambenog Domovinskog rata, naša iseljena Hrvatska danas se prepoznaje isključivo kao prigodan glasački rezervoar svake četiri godine. Vrijeme je za otvoren i oštar osvrt na odnos službenog Zagreba prema milijunima naših ljudi, od Australije do Kanade i Argentine.
Evo, sada je HDZ pokrenuo nešto snažniju inicijativu oko okupljanja naših ljudi u svijetu. No, je li to dovoljno i dolazi li na vrijeme, tek će se vidjeti, iako je dobro sve što iz Hrvatske ide prema našim ljudima, ma gdje bili. Inače, izborni ciklusi u Hrvatskoj redovito aktiviraju istu, izlizanu retoriku. Političke stranke i njihovi čelnici naprasno se sjete dijaspore, nudeći velika obećanja o povratku, demografskoj obnovi i lakšem investiranju. No čim se prebroje glasovi i podijele mandati, dijaspora ponovno pada u zaborav. Tako je barem bilo dosad. Legitimni predstavnici Hrvata koji žive diljem svijeta trebali bi imati snažniji, autentičniji i utjecajniji glas u Hrvatskom saboru. U toj instituciji, u kojoj se donose najvažnije odluke, trebalo bi birati najmanje desetak predstavnika iz inozemstva kako bi iseljena Hrvatska dobila stvarnu političku težinu koja joj, s obzirom na brojnost i doprinos, pripada. Umjesto da ih se svodi na fiksnu, simboličnu kvotu od tri zastupnika i koristi kao jeftino političko oruđe u dnevnopolitičkim prepucavanjima, iseljeni Hrvati morali bi kroz snažniju zastupljenost postati aktivni sukreatori zakona. Tko bolje od njih razumije koje prepreke treba ukloniti kako bi se potaknuo masovniji povratak?
Hrvatska već desetljećima deklarativno poziva svoje ljude da se vrate kući. Međutim, stvarnost s kojom se suočavaju oni koji doista spakiraju kofere izgleda poražavajuće. Hrvatska administracija jedna je od najtromijih i najkompliciranijih na svijetu. Povratnici koji su navikli na brza, digitalizirana i transparentna rješenja u zapadnim demokracijama ovdje se sudaraju sa zidom neučinkovitosti. Ekonomske prilike, uvjeti rada i visina zarada u Hrvatskoj i dalje znatno zaostaju za standardom država u kojima naši ljudi žive i rade.Zbog nemoći pred domaćim sustavom i nemogućnosti poštene zarade, nemali broj povratnika ubrzo ponovno pakira kofere i trajno napušta domovinu, duboko razočaran.
Povijesni dug i zaboravljeni heroji na braniku domovine
Zaboravljamo da bez nesebične pomoći hrvatskih građana diljem svijeta obrana od velikosrpske agresije i uspostava neovisne države ne bi bile moguće. Pomagalo se financijski, humanitarno i lobistički.Povijest pamti nevjerojatne pothvate i iznimnu hrabrost pojedinaca, poput domoljuba Antona Kikaša, koji je u jeku rata osobno dopremio zrakoplov pun oružja za nenaoružane hrvatske branitelje. To su oružje i zrakoplov na zagrebačkom Plesu zaplijenili pripadnici JNA, ponajprije zbog izdaje. Takvu vrstu požrtvovnosti i hrabrosti rijetko bilježi svjetska povijest, a mi smo je prepustili zaboravu. Naša dijaspora bila je i ostala najbolji, najglasniji i najvjerniji promicatelj Hrvatske u svijetu, objašnjavajući strancima istinu o našoj domovini kada to gotovo nitko drugi nije činio.
Hrvatska kinematografija već više od tri desetljeća sramotno i sustavno ignorira temu političke emigracije i sudbine Hrvata u inozemstvu. Iako su povijesne činjenice o ljudima koji su desetljećima održavali živom ideju o slobodnoj državi i riskirali živote pod udarom Udbinih ubojica neprocjenjive, domaći igrani film potpuno ih je zaobišao.
U proteklih 35 godina u Hrvatskoj nije snimljen nijedan ozbiljan, visokobudžetni igrani film koji bi se primarno i cjelovito bavio hrvatskom političkom emigracijom iz vremena komunizma. Snimljeno je tek nekoliko naslova koji se te teme dotiču posredno ili kroz prizmu tranzicije, poput filma „Priča iz Hrvatske“ (1991.) redatelja Krste Papića. Taj film prati mladog studenta koji nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. mora pobjeći u političku emigraciju, dok njegova obitelj trpi represiju u domovini. No film se više bavi posljedicama unutar Hrvatske nego samim životom i borbom u emigraciji.
Većina drugih filmova koji uopće spominju emigrante prikazuje ih kroz jeftine klišeje, bilo kao povratnike koji se ne snalaze u suvremenom društvu ili kroz površne političke motive, dok se stvarna, mukotrpna borba u inozemstvu potpuno zanemaruje. Ljudi koji su se borili za Hrvatsku u vrijeme kada je to značilo sigurnu smrtnu presudu ili progon od komunističkog režima u službenoj kulturi sjećanja gotovo se i ne priznaju. Bili su prvi na braniku domovine, organizirali su prosvjede, izdavali novine, lobirali kod stranih vlada i financirali obranu, a domaći kulturni establišment prema njima se odnosi s prešutnim prijezirom ili strahom.
Dok druge nacije o svojim političkim emigrantima i povijesnim borcima snimaju uzbudljive povijesne spektakle, trilere i drame, hrvatska država dopušta da sjećanje na te ljude izblijedi. Ako se o njima išta i snimi, to se svodi na rijetke, niskobudžetne dokumentarne filmove koji se prikazuju u kasnim noćnim terminima javne televizije ili na zatvorenim tribinama. Ova ignorancija nije slučajna. Ona je jasan pokazatelj da se društvo još uvijek nije spremno suočiti s vlastitom prošlošću i pošteno vrednovati one koji su dali sve za slobodu koju danas uzimamo zdravo za gotovo.
Kulturno sljepilo Zagreba prema prekomorskoj braći
Dok se u javnosti redovito vode glasne rasprave o statusu i pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je legitimno i nužno jer smo jedan narod, o ostatku hrvatskog iseljeništva vlada sramotno neznanje.
Prosječan građanin Hrvatske ne zna gotovo ništa o gospodarskoj snazi, uspjesima i utjecaju naših poslovnih ljudi u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama ili Australiji. Potpuno su nam nepoznate knjige, povijesne studije i znanstveni radovi koje naši autori pišu i objavljuju na svim kontinentima. Ne znamo gotovo ništa ni o kulturnim i društvenim prilikama u velikim hrvatskim zajednicama, primjerice u Argentini ili Čileu.
Sramotno je koliko malo znamo o tome da su mnogi Hrvati u inozemstvu vrhunski cijenjeni, odlikovani i nagrađivani u državama u kojima žive. Dok u domovini za njih gotovo nitko ne mari, u svijetu dobivaju najviša državna odlikovanja, prestižne znanstvene nagrade, priznanja za društveni rad i uspjehe u gospodarstvu. Strane vlade prepoznaju njihov talent i marljivost, dok ih službeni Zagreb i domaća javnost drže u potpunom informativnom mraku. O tim priznanjima i uspjesima u hrvatskim se medijima može pročitati vrlo malo ili gotovo ništa.
Ovakav informativni muk nimalo ne iznenađuje kada se pogleda poražavajuće stanje na domaćoj medijskoj sceni. Hrvatski mediji danas gotovo i nemaju svoje dopisnike u inozemstvu koji bi pratili rad, život i uspjehe naših ljudi na drugim kontinentima. Umjesto profesionalnog izvještavanja s terena i dubinskih priča o hrvatskim zajednicama, domaće redakcije uglavnom prepisuju i prevode tekstove iz stranih medija. Kada sami ne pokazujemo interes za sudbine vlastitih ljudi, kako možemo očekivati da ih itko u domovini prepozna i cijeni?
Hrvatska javnost želi i mora znati više o svojoj prekomorskoj braći. Državne institucije, obrazovni sustav i javni mediji moraju prestati ignorirati ovo golemo kulturno i intelektualno blago. Dijaspora ne smije biti samo prigodni bankomat i glasački listić, nego ravnopravno srce i um jedinstvenoga hrvatskog bića.
Mladen Pavković
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
