Na marginama susreta ministara vanjskih poslova Slovenije i Hrvatske
Ovoga petka radni posjet hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana Sloveniji bio je namijenjen prije svega političkom dijalogu s novim slovenskim ministrom vanjskih poslova Tonem Kajzerom. Od formiranja nove slovenske vlade Janeza Janše u više se prilika isticala želja za jačanjem dobrosusjedskih odnosa dviju susjednih zemalja, koje samo geografski dijele obale rijeka Drave, Mure, Sutle, Kupe i Dragonje te za sada imaginarnu crtu na površini mora Piranskoga zaljeva.
Tako je trebalo biti, ali ipak se više razgovaralo o pitanjima sigurnosti i aktualnim međunarodnim temama. Na bilateralnom području nešto je konkretnije bilo riječi o novim mogućnostima gospodarske suradnje, o čemu svjedoči i posjet ministra Grlića Radmana poduzeću Iskra, koje je nakon brodogradilišta u Šibeniku kupilo i preuzelo u vlasništvo i brodogradilište 3. maj u Rijeci.
Kada je riječ o novom kursu slovenske vlade, došlo je do stvarnog približavanja stajališta u nizu europskih i svjetskih tema. Složni su u tome da će se, u vlastitom interesu, Europska unija brže širiti prema jugoistoku Europe jer bi se u suprotnome ondje povećao utjecaj Rusije, Kine i razvijenijih država Bliskoga istoka.Prilično je ujednačen i u praksi dobro koordiniran odnos Slovenije i Hrvatske prema migracijama, zaštiti vanjskih granica EU-a i uvjetima za međunarodnu zaštitu migranata.
U razgovoru dvojice ministara potvrđena je veća potreba za dijalogom s Izraelom, a istodobno i veća suzdržanost prema sankcijama. Očiti, iako vrlo zakašnjeli, put suradnje u istraživanju grobišta poslijeratnih ubojstava dao je prve rezultate. Nakon nekoliko posjeta Sloveniji hrvatskoga ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda uslijedili su i prvi rezultati iskapanja te pokopa hrvatskih žrtava prenesenih iz Slovenije u domovinu.
Već u najavi ovih razgovora slovenska strana, vjerojatno koordinirana s hrvatskom stranom, nije ustrajala na raspravi, makar i početnoj, o potpuno neriješenom pitanju, odnosno sporu oko međusobne, međudržavne granice.
Kao što je poznato, provedena je međunarodna arbitraža i donesena odluka, ali je Hrvatska ne priznaje zbog prekršaja slovenske strane u procesu arbitraže. S druge strane, Slovenija nastoji izvršavati arbitražnu odluku, što predstavlja posebnu spornu situaciju. ko je nešto novo oko ovoga spornoga pitanja granice, onda bi to bilo, kako su ministri diplomatski rekli, „pragmatično rješavanje otvorenih pitanja između dviju država“.
To je, kako je rekao ministar Kajzer, „okvir koji smo zacrtali danas“, u kojemu se vidi „da države imaju više zajedničkih interesa nego razilaženja“.Pa ipak, barem bi hrvatska strana mogla podcrtati da više od 50 tisuća Hrvata u Sloveniji nema formalna prava manjinske zajednice, dok oko tri tisuće Talijana i oko 13 tisuća Mađara to pravo imaju te imaju po jednog zastupnika u državnom parlamentu Slovenije.Samo da spomenemo usput, a riječ je o vrlo bitnoj stvari: prigodom državnih posjeta Hrvatskoj svaki slovenski dužnosnik obavi informativni razgovor s predstavnicima slovenske manjine. Obrnuto, kod posjeta hrvatskih dužnosnika Sloveniji eventualno bude poneki razgovor s predstavnicima hrvatske zajednice u Sloveniji, ali tek nakon obavljenoga posjeta, što je manje učinkovito za hrvatsku zajednicu.
Obje su strane mogle potvrditi da je dobra prekogranična suradnja u medicinskim uslugama, primjerice kod liječenja hrvatskih pacijenata u Izolskoj bolnici. Kod toga možemo kazati i, što na razgovorima s medijima nije rečeno, da je usluga turističkih ambulanti u Hrvatskoj sve bolja.Spomenimo samo mrežu turističkih ambulanti na otoku Krku, gdje ljeti boravi oko 50 tisuća slovenskih turista. Te ambulante uglavnom djeluju pri zdravstvenim domovima, otvorene su svakoga dana najmanje šest sati, pa čak i nedjeljom, a čekanja su minimalna, uz posebna parkirna mjesta i putokaze, što je doista za pohvalu.
Dobro je što su dvojica ministara istaknula provedbu sporazuma o suvremenoj obnovi prekograničnih mostova, koji mnogo znače stanovništvu s obje strane granice. Kako god okrenemo, ono što nije, a trebalo je biti, više rečeno jesu otvorena pitanja. Diplomatski odgovor koji je ponudio Kajzer glasio je da „ova pitanja ne treba sva rješavati najednom, nego korak po korak“.
Da, ali koliko smo koraka napravili od 1991. godine do danas, a rješenje granice nije se približilo ni za jedan korak?! Dobar je i zaključak da ta „otvorena pitanja nisu nerješiva“ pa su na kraju sastavili popis tih pitanja, uz naznake optimizma i uvjeravanja da će se ona riješiti „u dogledno vrijeme“.
Možda je ipak hrvatski ministar malo odškrinuo put većoj učinkovitosti u rješavanju spornih pitanja, rekavši da „treba potvrditi našu spremnost za rješavanje otvorenih pitanja jačanjem neprekidnog međusobnog dijaloga, što ipak ne smije kočiti jačanje suradnje između Slovenije i Hrvatske“. Dobra je put gospodarske i posebno turističke suradnje pučanstva s obje strane granice i u tome ministri vide potrebu stalnih poticaja i podrške.“ Ako sve svedemo na potrebu konkretnih poteza u odlučnijem približavanju rješenju pitanja granice, onda treba otvorenije analizirati prepreke koje zaista stoje na putu toga rješenja, a ima ih i s hrvatske i sa slovenske strane.
