Nino Golob, prepoznatljivi glas varaždinske zabavne scene, ponovno je u središtu pažnje javnosti. Nakon zlatnih festivalskih godina i privremenog povlačenja, vratio se s pjesmom „Varaždin u sutonu“, koja je brzo stekla status neslužbene himne baroknoga grada. U našem razgovoru prisjeća se festivalskih dana, suradnje s Arsenom Dedićem i Ivom Robićem, objašnjava razloge stanke te najavljuje trajni zapis svoje bogate karijere.
Gospodine Golob, osamdesetih ste godina bili nezaobilazno lice Zagrebačkog i Krapinskog festivala, na kojemu ste proglašeni i najboljim debitantom. Kako danas gledate na to zlatno doba?
Bilo je to predivno, neponovljivo razdoblje. Mi mladi pjevači iz Varaždina tada smo činili jednu sjajnu, darovitu generaciju. Nastup na festivalima poput Zagrebačkog ili Krapinskog bio je vrhunac karijere, a konkurencija je bila golema. No tada se cijenila isključivo kvaliteta – glas, interpretacija i tekst. Posebno pamtim trenutak kada sam u Krapini nastupao na festivalu i zakoračio na tu veliku pozornicu. Taj osjećaj odgovornosti pred prepunom dvoranom i vrhunskim orkestrom ostaje urezan za cijeli život. To su trenuci koji pjevača izgrade i daju mu snagu za cijelu karijeru.
Međutim, posebno bih istaknuo i nastupe na Festivalu šansona „Zvonimir Golob“ u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, koje je organizirala Udruga branitelja Domovinskog rata 91.
Za Vas su pjesme pisale same ikone hrvatske glazbe, Arsen Dedić i Ivo Robić. Kakav je bio osjećaj surađivati s njima?
To je bila nevjerojatna čast. Bio sam veliki obožavatelj i bliski suradnik Arsena Dedića. On je posebno za mene skladao skladbe koje sam izvodio. Imati pjesmu koju je potpisao Arsen ili Ivo Robić, poznat kao Mister Morgen, značilo je da vrijedite kao interpret. Oni su bili strogi profesionalci, ali i topli ljudi koji su znali prepoznati emociju u pjevaču.
Nakon niza uspjeha i nastupa na mnogim pozornicama, poglavito s varaždinskom grupom „Apriori“ te na domoljubnim koncertima devedesetih, povukli ste se s estrade, a nastupali ste i u Kanadi. Zašto?
Istina, početkom devedesetih pjevao sam na brojnim domoljubnim koncertima s kolegama poput Đuke Čaića i Ive Fabijana. No nakon svih tih godina intenzivnog rada na hrvatskoj estradi osjetio sam blagi zamor. Odlučio sam uzeti stanku i maknuti se iz javnosti. Iskreno, ta je stanka trajala i predugo. Uzeo sam previše vremena koje sam trebao dati glazbi, ali ne žalim ni za čim. Glazba nikada nije izašla iz mene.
Vaša pjesma „Varaždin u sutonu“ u narodu je prihvaćena kao neslužbena himna grada. Kako se rodila ta skladba?
Za tu sam pjesmu napisao glazbu, a predivan tekst napisala je dr. Mirjana Kolarek Karakaš. Željeli smo stvoriti nešto što će oslikati svu ljepotu našega Varaždina, grada baroka, cvijeća i glazbe. Kada su Grad Varaždin i Turistička zajednica prepoznali projekt i stali iza videospota, znao sam da imamo nešto posebno. Reakcije sugrađana duboko su me dirnule. Pjesma je postala pravi hit i iznimno sam sretan što je postala dio identiteta moga grada.
Najavili ste rad na novim pjesmama, ali i jedan vrlo emotivan projekt vezan uz Vašu dosadašnju karijeru?
Tako je. Intenzivno radim na novim pjesmama, uglavnom su to balade i šansone za koje sam sam napisao glazbu, a poznata pjesnikinja Mirjana Kolarek-Karakaš tekstove. No uz novi materijal imam jednu veliku i važnu želju. Namjeravam većinu pjesama koje sam do sada snimio uskoro staviti i na CD kako bi ostale sačuvane. Želim da sve te snimke, sav taj trud i emocije stvorene kroz godine budu trajno zapisani i dostupni na jednom mjestu. To je moj dug publici, ali i zalog za budućnost, da te pjesme nastave živjeti i nakon mene.
I još samo, što biste poručili mladim glazbenicima koji danas pokušavaju izgraditi karijeru?
Neka ostanu vjerni sebi i neka ne traže prečace do slave. Danas je tehnologija napredovala, ali prava emocija i dobra pjesma i dalje su ono što publika dugoročno pamti. Neka pjevaju srcem, baš onako kako su nas učili Arsen i Robić.
Mladen Pavković
