Lidija Bajuk, pjesnikinja, kantautorica i znanstvenica koja je međimursku popevku podastrla svijetu

Lidija Bajuk, pjesnikinja, kantautorica i znanstvenica koja je međimursku popevku podastrla svijetu

Zaslužna je za nominaciju međimurske popevke i njezino uvrštenje na Listu zaštićenih nematerijalnih dobara RH, a kasnije i za čitav put te iste popevke do trenutka kada je na Mauricijusu 28. studenoga 2018. uvrštena i na reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Popevka je pomogla njezinom identitetu kao kantautorice, etno-glazbenice i znanstvenice, a naša sugovornica, pomogla je da kroz popevku malo Međimurje i njegova pučka glazbena baština budu prepoznati kao svjetska kulturološka vrijednost. Ona je Lidija Bajuk, etnologinja, hrvatska pjesnikinja i kantautorica, jedna od vodećih osobnosti hrvatske etno glazbe. Rođena u Čakovcu, ali zbog razvoja karijere preselila je u Zagreb. Članica je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog etnološkog društva i International Society for Folklore Narrative Research, a nakon nedavne čakovečke promocije filma o popevki svoje je iskustvo proučavanja i bavljenja s međimurskom popevkom rado podijelila s nama i našim čitateljima.

- Kako je krenula vaša karijera uz promociju međimurske popevke na hrvatskoj estradi?
- Kao međimurska studentica u Zagrebu 80-tih godina prošlog stoljeća bila sam dobrodošla glazbenica na studentskim proslavama i druženjima. Ubrzo su uslijedili i prvi javni zagrebački nastupi – u Studentskom domu Šara, u Istarskom klubu, u KSET-u i uživo na Radiju Velika Gorica te na pred-nastupima Johna Mayalla u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu i Joan Baez u Ljubljani i Zagrebu. Moj tadašnji repertoar obuhvaćao je uglavnom balade Boba Dylana, Joan Baez, Leonarda Cohena i Phillipsa Leitcha Donovana, vlastite uglazbljene stihove i nekoliko poznatijih međimurskih napjeva. U to su doba spomenute strane autorske i međimurske pjesme kod publike doista imale kultni status.

- Kada ste prepoznali vrijednost popevke kao svjetske kulturne baštine?
- Dva su bitna istodobna događaja utjecala na to i međusobno utjecala jedan na drugi. Anglosaksonski tradicijski repertoar Joan Baez potaknuo me da na sličan način kao i Baezova, dakle glasom popraćenim pratnjom na gitari, pokušam predstaviti međimurske, a kasnije i druge hrvatske tradicijske balade. Ne manje važan poticaj vezan je uz jedan moj studentski vikend-povratak iz Zagreba kući, kada sam na čakovečkom radiju čula a cappella međimursku arhaičnu baladu Majka je sineka vu vojnu spravljala u izvedbi iznimne tradicijske pjevačice Marije Tuksar iz Vratišinca. Ne znajući tada o čemu se radi, pomislila sam u prvi tren da se emitira neka keltska balada, no ubrzo sam shvatila da je pjesma međimurska. Požurila sam na obližnji Radio Čakovec i od urednice emisije dobila na posudbu ploču međimurskih napjeva Lepo naše Međimurje (Jugoton, Zagreb, 1983.) na kojoj je snimljena i spomenuta izvedba.
Mariju Tuksar upoznala sam godinu dana prije njezina preminuća na Božić 2012. godine, i s kolegom etnoglazbenikom Tomom Sombolcem, zahvaljujući potpori Općine Vratišinec, uspjela snimiti i, pod okriljem Udruge Matapur kojoj sam utemeljiteljica i predsjednica, objaviti album Marija Tuksar: Sunčani glas iz davnina koji sadrži a cappella izvedbu trideset i tri međimurska napjeva iz Vratišinca. Tako smo od zaborava sačuvali njezinu intimističku interpretaciju međimurske popevke. Ona svjedoči posve drukčijoj izvedbi od jednako dojmljive, no ekspresivne interpretacije Elizabete Toplek (tete Lize) iz Donje Dubrave i opovrgava predrasude o jednoobraznom načinu tradicijske izvedbe međimurske popevke. U rasponu od introvertirane do ekstrovertirane izvedbe obiju sjajnih pučkih interpretatorica kreće se zamjetan broj vrhunskih drugih interpreta koji su od sredine 20. stoljeća do danas međimursku popevku obrađivali u svim glazbenim žanrovima – u klasičnoj, folklornoj, zabavnoj, rock, jazz, etno i ambijentalnoj glazbi, što već stotinjak godina pridonosi njezinoj omiljenosti u domovini i sve više izvan hrvatskih granica.

- Koje su posebnosti međimurske popevke, po kojima ona zaslužuje biti dijelom svjetske kulturne baštine?
- Do 19. st. međimurska popevka prenosila se usmenom predajom. Sastoji se od stihova pesem i melodije viže. Njezini lirski stihovi svojevrsna su poruka o ljepoti života, skromnosti, radišnosti, nježnosti, ljubavi, nenasilju, poštovanju, uzajamnosti i transcendentalnosti svijeta i čovjeka. Stariji ophodni i svadbeni napjevi odjekuju epskim pjesničkim oblicima koji, zaogrnuti apokrifnom, nabožnom i povijesnom reinterpretacijom, tematiziraju pretkršćanske slavenske motive novogodišnjeg kulta rodnosti i plodnosti. Povijesno su utemeljeni pjesnički motivi o Zrinskima, osmanskim osvajanjima i o Prvome svjetskom ratu. Romantične balade s nesretnim i romantične romance sa sretnim svršetkom pjevaju o nedopuštenoj ljubavi, nevjeri, razbojništvu i vojnikovanju. Melodije u kojima je ispjevana arhaičnog su prizvuka crkvenih modusa srednjovjekovnoga gregorijanskog korala – jednoglasne liturgijske pjesme, s elementima pentatonike. Do pripojenja matici zemlji Hrvatskoj 1919. godine, svjetovna i sakralna međimurska popevka izvodila se slobodno isključivo u crkvi. Naime, iako pod višestoljetnom ugarskom svjetovnom vlašću, Međimurje je kao ranosrednjovjekovni hrvatski teritorij u 11. st. bilo uključeno u Zagrebačku biskupiju. To je pridonijelo očuvanju opjevanoga međimurskoga hrvatskog identiteta.
Prožimanje svjetovnih i duhovnih napjeva potvrđuju stariji svjetovni napjevi čiji su stihovi zbog duhovne obnove Katoličke crkve u 16. st. nakon Tridentinskog koncila kontrafakturom zamijenjeni duhovnim stihovima. U suvremeno doba svjetovni napjevi neizostavni su dio obiteljskih životnih svečanosti (rođendan, imendan, svadba, regrutacija, pogreb) te lokalnih, županijskih, regionalnih i nacionalnih javnih (folklornih, kulturnih, sportskih, zabavnih i turističkih) manifestacija, a duhovni (liturgijske, procesijske, hodočasničke) crkvene godine. Međutim, strani glazbeni elementi – keltski, romanski, njemački, mađarski i osmanski također svjedoče o susretanju Međimurki i Međimuraca s drugim etničkim zajednicama.

- Kako je tekao postupak prijave i uvrštenja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva?
- Nominaciju međimurske popevke na Listu zaštićenih nematerijalnih dobara RH potakla sam 2010. godine, a na prijedlog etnomuzikologinje dr.sc. Grozdane Marošević 2011. sam napisala obrazloženje te nominacije koju sam potpisala u ime Udruge Matapur, kojoj predsjedam, s Jasnom Hajdinjak u ime KUU Seljačke sloge iz Nedelišća i Dejana Buvača u ime Zajednice hrvatskih kulturno-umjetničkih udruga Međimurske županije. Međimurska popevka upisana je 14. lipnja 2013. u nacionalnu Listu. Zaslugom Ministarstva kulture, Instituta za etnologiju i folkloristiku, Pozitiv filma te lokalne zajednice Međimurske županije (institucija, ustanova, folklornih udruga i pojedinaca), u Mauricijusu je 28. studenoga 2018. uvrštena i na UNESCO-vu Reprezentativnu listu. U toj sam nominaciji bila koordinatoricom između Ministarstva kulture RH i lokalne zajednice Međimurske županije, scenaristica desetminutnoga dvojezičnog filma o međimurskoj popevki i autorica pisma potpore u ime Udruge Matapur.

- Tko su najzaslužniji Međimurci koji su očuvali to narodno bogatstvo?
- Pozornost plijeni pokretanje i djelovanje folklornih društava, u kojima pojedinci i skupine u svim većim međimurskim naseljima od osnivanja do danas sustavno čuvaju spomen na međimursku glazbu i običaje. Svojevrsni je fenomen visoka glazbena naobrazba brojnih međimurskih glazbenika i njihovo uključivanje na europske i svjetske pozornice klasične glazbe. U prijenosu tradicijskih umijeća i znanja, dakle, veliku ulogu imala su međimurska folklorna društva, danas okupljena pod krovnom Hrvatskom zajednicom kulturno-umjetničkih udruga Međimurske županije, u sklopu kojih su djelovali i istaknuti Međimurci – etnomuzikolog Vinko Žganec, kantori Florijan Andrašec i Ivan Mustač te skladatelji i glazbeni pedagozi Josip Štolcer Slavenski, Miroslav Magdalenić, Miroslav Kolarić, Josip Vrhovski, Miroslav Vuk Croata. Njima valja pribrojiti značajan doprinos znanstvenika ne-međimurskog podrijetla – skladatelja Krstu Odaka, etnokoreologa Ivana Ivančana starijeg, etnomuzikologa Jerka Bezića i Grozdane Marošević.

- Uvrštavanjem na UNESCO-ovu Listu svjetske nematerijalne baštine međimurska popevka stekla je međunarodno priznanje, a istodobno hrvatska kultura i njezina povijest postaju svjetski prepoznatljive. Što, zapravo, Hrvatska i Međimurje dobivaju tim uvrštavanjem?
- Tako je na svjetskoj razini službeno potvrđena iznimna kulturološka vrijednost međimurske tradicijske glazbene baštine, što doprinosi obvezi financiranja na lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini programskih projekta njezina daljnjeg istraživanja, pohranjivanja, digitalizacije, zaštite, interpretacije, popularizacije, prenošenja i stvaralaštva u suvremenim kontekstima.

- Kakva je budućnost popevke, tko će je dalje popularizirati?
- Međimurska popevka zabilježena je u zadnjih stotinjak godina u izvornom okruženju i na sceni te je sačuvana u publikacijama, muzikalijama, bazama podataka i repozitorijima. Sastavni je i omiljeni dio repertoara sedamdesetak aktualnih međimurskih i brojnih drugih hrvatskih folklornih društava i nacionalnog kurikula. Osim već poznatih glazbenika koji je redovito izvode na glazbenom sceni pod okriljem svih glazbenih žanrova, zamjetna je broj mlađih međimurskih i zagrebačkih interpretatora na alternativnoj sceni. Popularizira je i značajan broj mlađih klasičnih skladatelja, vokalista i instrumentalista iz Međimurja, zaposlenih u nacionalnim i europskim opernim kućama i simfonijskim orkestrima. Sve je više uključena u izvedbene umjetnosti (kazalište, film, suvremeni ples). Ona prati stalni postav Etnografskog odjela čakovečkog Muzeja Međimurja i uskoro novoutemeljenu Riznicu nematerijalne baštine Muzeja Međimurja te među mrežnu stranicu Virtualni muzej tradicijske glazbe Međimurja i dvojezičnu e-izložbu O međimurskoj tradicijskoj glazbi i oko nje Udruge Matapur. Na poziv muzejske savjetnice dr. sc. Iris Biškupić Bašić, članice Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture RH, upravo pripremam građu o međimurskoj popevki za dvojezičnu izložbu Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama Ministarstva kulture RH. Nadam se i konačnom osnivanju centra za nematerijalnu kulturu Međimurja (CENEKUM-a) koje sam potaknula 2011. godine, ili barem centra međimurske popevke kao središnjeg i dostupnog interaktivnog mjesta stručnjaka i zainteresiranih skupina ili pojedinaca na svim razinama pohranjivanja, zaštite, predstavljanja, popularizacije i interpretacije.

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.