Moj put do Crngroba, maloga sela desetak kilometara sjeverno od Škofja Loke dogodio se još u prošlome stoljeću, ali u novija vremena, puno godina poslije nego li se u obližnjoj šumi završila zadnja postaja križnoga puta više stotina Hrvata, prije svega civila, državnih dužnosnika, žena i djece njihovih obitelji. U mojim novinarskim istraživanjima masovnih poslijeratnih umorstava i prikrivenih grobišta umorenih Hrvata bez ikakve presude i bačenih u jame diljem Slovenije vrlo teško sam dolazio do točnih podataka o činjenicama. Nekoliko slovenskih političara, koji nisu bili izravno uključeni u rasprave o prikrivenim grobištima i odgovornosti osoba za masovna umorstva pružilo mi je dragocjene podatke, koji su mi omogućili da bolje razumijem veliko nezadovoljstvo s postignutim, koje mi je o tome izražavao dr. Jože Pučnik, predsjednik komisije slovenskoga parlamenta za istraživanje odgovornosti za masovna poslijeratna umorstva u Sloveniji, koja su se dogodila u svibnju i lipnju 1945.godine. Ipak pokojni Pučnik(predsjednik DEMOS-a i potpredsjednik prve slovenske vlade) rekao mi je u čemu je glavni problem: „U meni nema nimalo mržnje ni prema kome, ali iz pijeteta prema umrlima, mi moramo doći do činjenica i moramo utvrditi tko je odgovoran za njihovu smrt bez ikakvih suđenja.
Ja sam sprječavan u ovoj zadaći, jer slovenska služba javne sigurnosti i dalje skriva ili čak uništava podatke koje vode ka prikrivenim grobištima i prema odgovornima za umorstva. U tom pogledu sam pesimist, ali doći će vrijeme kada će se sve to otkriti i barem će se znati tko je to činio, premda i sada znamo iz kojih krugova su ti odgovorni ljudi, a neki su i danas živi, ali zaštićeni neprobojnom šutnjom“, rekao mi je dr. Pučnik u jednom od razgovora za hrvatski medij, u kojemu sam objavio članak o problemu prikrivenih grobišta u Sloveniji. Polako su se počela otvarati vrata istine. Jedan od spomenutih slovenskih političara me uputio na Želimira Kužatka, Hrvata koji je kao dječak proživio i preživio križni put s majkom Hrvaticom iz Mostara. Već u prvome susretu s njim doživio sam pravu bujicu saznanja o tim davnim događajima, koji su ostali u njegovome sjećanju. I puno više od toga. Kužatko, premda progonjen od UDB-e u komunističkome režimu, već dugi niz godina, u početku sam i samoinicijativno istražuje prikrivena grobišta u Sloveniji, a posebice Crngrob, kao mjesto gdje su stradali skoro isključivo samo Hrvati. Kužatko me upućivao i na druga mjesta prikrivenih grobišta i otvoreno govorio o svojim izvorima informacija. Od svih tih mjesta Crngrob ostaje kao neka tiha hrvatska postaja i šumska kotlina hrvatskoga plača. Ipak, zarad povijesti i činjenica vrijedi kazati kako stoje te stvari u Sloveniji (ni u Hrvatskoj ne stoje bolje), a ne stoje dobro.
Unatoč parlamentarnoj inicijativi(koja je završila bez rezultata, ali je pokazala na problem)i djelovanju vladine komisije za uređenje prikrivenih grobišta(koja je formirana tek deset godina poslije ostvarenja samostalnosti slovenske države)daleko je još taj dana kada bi se moglo makar govoriti da su svi mrtvi bačeni u jame dobili dostojan pokop. U rasvjetljavanju činjenica o poslijeratnim umorstvima aktivno su sudjelovali i pružili dragocjeni doprinos, neki i samoinicijativno. O toj problematici najviše sam saznao od slovenskih povjesničara:Jože Dežmana, Mitje Ferenca i Alojzija Pavela Florjančiča, te od hrvatskoga znanstvenika i poznatog vaterpolskoga asa i olimpijca Hrvoja Kačića. Na jednome susretu u Crngrobu ovaj Dubrovčanin me iznenadio s poznavanjem tragedije koju je tada krio otočić Daksa (u Elafitskom otočju pred Dubrovnikom):“Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik u listopadu 1944. godine, jugokomunisti su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina civila Hrvata bez ikakvog suđenja“, zapisao je kasnije dr.Hrvoje Kačić nakon što je bila izvršena ekshumacija i DNK analiza.
Tako su tek 19.lipnja 2010.godine dostojno pokopane žrtve s otočića Dakse, ali kao što ističe Kačić, sve do danas hrvatsko pravosuđe nije pokrenulo istragu ili sudske postupke protiv odgovornih osoba. Među ubijenima na Daksi bio je i svećenik Padre Perica, poznat kao autor pjesme „Zdravo Djevo Kraljice Hrvata“. Spomenuta vladina komisija evidentirala je preko 600 lokacija prikrivenih grobišta u Sloveniji i približno odredila nacionalnost ubijenih i bačenih u razne jame ili pećine na tim lokacijama. Neka mjesta masovnih umorstava su vidno obilježena, a manji broj i uređen(Teharje kod Celja, Tezno kod Maribora, pod Krenom kod Kočevja i donekle Huda jama kod Laškoga). U do sada evidentiranim jamama najveći broj od stranih osoba čine Hrvati. Osim Crngroba(gdje je nekoliko stotina žrtava), prema saznanjima do kojih sam došao iz više izvora najviše hrvatskih žrtava je kod Tezna, Dobove i u Krakovskom gozdu (kod Kostanjevice na Krki).
Kod Tezna i kod Dobove bili su njemački tenkovski rovovi na crtama obrane i u te rovove su bacana tisuće tijela ubijenih Hrvata vraćenih s križnoga puta. Kod Dobove sam po preporuci jednog slovenskoga političara posjetio svjedoka tih rovova. On mi je rekao pokazujući na pašnjak:“ Tu su danima dovozili ljude po noći i čulo se pucanje. Kada se je sve to završilo i još dugo poslije iz zemlje se dimilo. Nikada se zemlja nije obrađivala. Ostala je pašnjak“, rekao mi je svjedok. Kod Tezna su istražili samo 100 metara dužine jarka, koji se pruža na više kilometara. Kod Dobove nisu išli dalje od sondiranja. U Krakovskom gozdu ni toliko. I tamo u Kostanjevici našao sam svjedoka (po preporuci), koji me je odveo u taj dio Krakovskoga gozda i putem govorio kako je to bilo:“ Nas su pozvali u radnu obavezu i da dođemo s lopatama. Kada smo došli tamo bila su mrtva tijela na hrpama, većina gola. Naredili su nam da iskopamo jame i to ne jako duboko, možda koji metar u dubinu. Onda smo nosili mrtva tijela. Bilo je puno djece i žena. Od nekoga koji se uspio izvući saznali smo da su ih pješke vodili sa sjevera i govorili da idu prema Gorjancima i Žumberku u Hrvatsku. U Krakovskome gozdu su zaustavljeni i tu je bilo sve gotovo“, rekao nam je taj svjedok. Kada je došao nekih sto metara od mjesta okrenuo je glavu i rekao to je tamo i zaustavio se kao ukopan. Bilo je jasno da je dugo godina nosio strah u sebi, a to područje nije se smjelo ulaziti sve do 1995. godine. Nešto slično mi se je dogodilo u Crngrobu. Razgovarao sam s kćerkom mežnara (zvonar župne crkve). Sa mnom je bio i Želimir Kužatko. Ona je bila svjedok tih događaja i govorila nam je sa zamjetnim strahom: „Nas djecu su istjerali iz mežnarove kuće, gdje su dovodili zarobljene, većinom civile. Bilo je i žena, staraca, djece, većinom gospodski odjevenih. Što su činili s njima u kući ne znamo ali čuli smo jauke i poslije vidjeli krvave tragove. U skupinama su ih vodili dalje niz šumsku kotlinu. Iz daljine su se čuli pucnji. Dugo tamo dolje nismo smjeli ići“, rekla nam je svjedok tih dana. Odlučio sam je pitati tko su bili ti koji su vodili žrtve i je li ih poznavala. Prestrašeno je okrenula glavu prema nama, rukom pokazala na jedno selo i kratkom izgovorila:„To su sve bili iz onog sela“( i sada pamtim ime tog sela).
O događanju u Crngrobu znamo više jer je općina Škofja Loka prva u Sloveniji omogućila i podržavala istraživanje prikrivenih grobišta, a i danas sudjeluje u dostojnoj organizaciji prigodnih komemoracija. Recimo i to da je baš ova općina udomila hrvatske prognanike iz Komušine(Bosna i Hercegovina), koji su tu našli utočište sa svojim dušobrižnikom Antom Meštrovićem.
Na području Škofje Loke je do sada evidentirano dvadeset masovnih grobišta poslijeratnih umorstava bez suđenja. Kompleks u Crngrobu je u priličnoj mjeri istražen, ali još ne potpuno. To je lokacija Balantovo smrečje nedaleko od ceste koja vodi do hodočasničke crkve Marijine blago vijesti. Grobišta su u četiri kraške jame i u više iskopanih jama ili napunjenih vrtača. Dio žrtava su visoki dužnosnici hrvatske vlade i vojske(za vrijeme rata i njemačke okupacije) kao i članovi njihovih obitelji, koje su engleske vlasti u Austriji 18.5.1945.godine vratili jugoslavenskim vlastima. Iza njih su između 20. i 25. svibnja 1945. godine likvidirali u Crngrobu i veći broj hrvatskih civilnih izbjeglica zarobljenih u Jesenicama, a vjerojatno i hrvatske izbjeglice iz drugih konvoja. U mežnariji su nađene tri fotografije. Jednu od njih čuva obitelj Logonder iz Crngroba a prikazuje mladoženju(potporučnik vojske NDH), njegovoga kuma(potporučnika), nevjestu i njezinoga kuma(satnika), snimljeno u: Foto Batinić, Zagreb, Vlaška 76- u potpisu Željko Franc ili Frane- najvjerojatnije žrtva u Crngrob.
Drugi još puno značajniji dokument pronađen je u ljekarni, u kojoj je bilo saslušavanje visokih hrvatskih dužnosnika. Dokument je očito u smeću pronašao vlasnik ljekarnik Oton Burdych, a njegov sin Otokar ga je kasnije predao muzeju u Škofja Loki, gdje je ostao sačuvan. Na dokumentu su navedene osobe, koje su saslušavane prije strijeljanja u Crngrobu ili transporta za Zagreb: Dr. Nikola Mandić-predsjednik vlade, Josip Džebić-načelnik ureda predsjednika, Ademaga Mesić - član ministarskog savjeta, dr. Mile Budak - ustaški doglavnik, Lavoslav Milić-general, Prebeg Viktor - general, dr. Pavao Canki-ministar pravosuđa, dr. Julija Makanac-ministar prosvjete, Marko Loviković-glavar ureda ministra rada, dr. Fedor Čačić - državni tajnik ministarstva trgovine, Steifel Nikola-admiral, Tudor Adolf-pukovnik, Benak Aleksandar-savjetnik odjeljenja ministarstva unutarnjih poslova, Benak Štefica-žena, Benak Ružica-žena ministra poslanika i dijete Dragutin, dr.Bruno Nardelli-državni tajnik ministarstva unutarnjih poslova i Juco Rukavina-pukovnik i vijećnik.
Na spisku su posebice označeni oni koji se upućuju u Zagreb, a ostali su strijeljani u Crngrobu, među njima i dijete Dragutin, te njihove žene:Julija Mandić, Benak Ružica, Džebić Anica s troje djece, te Ana Budak i Grozda.
U toj skupini dužnosnika bilo ih je 67. U drugoj skupini koja je stigla kasnije bilo ih je do 600 ( različiti su podatci), ali svakako to je bila puno veća skupina, uglavnom hrvatskih civila. Ostaje na kraju pitanje o tome može li se nešto više učiniti za dostojnu pijetetu prema ovim hrvatskim žrtvama. Možda je baš odgovor u Crngrobu i spremnosti općine Škofja Loka da dostojno zaključi stranicu svoje povijesti. Kako? To je pitanje država Slovenije i Hrvatske koje još (!??) nisu uredile i dogovorile suradnju oko evidentiranja, obilježavanja, premještanja i uređenja masovnih grobišta u kojima leže hrvatske žrtve u Sloveniji. Ako bi se to uredilo Crngrob bi postao zasigurno najdostojnije mjesto uspomena na hrvatske žrtve u Sloveniji. Hrvatska društva u Sloveniji to stalno ističu i potiču i s pravom očekuju da će i drugi, pozvaniji, odgovorniji i moćniji učiniti svoj dio ove najhumanije zadaće.
.
.
Moj put do Crngroba, maloga sela desetak kilometara sjeverno od Škofja Loke dogodio se još u prošlome stoljeću, ali u novija vremena, puno godina poslije nego li se u obližnjoj šumi završila zadnja postaja križnoga puta više stotina Hrvata, prije svega civila, državnih dužnosnika, žena i djece njihovih obitelji. U mojim novinarskim istraživanjima masovnih poslijeratnih umorstava i prikrivenih grobišta umorenih Hrvata bez ikakve presude i bačenih u jame diljem Slovenije vrlo teško sam dolazio do točnih podataka o činjenicama. Nekoliko slovenskih političara, koji nisu bili izravno uključeni u rasprave o prikrivenim grobištima i odgovornosti osoba za masovna umorstva pružilo mi je dragocjene podatke, koji su mi omogućili da bolje razumijem veliko nezadovoljstvo s postignutim, koje mi je o tome izražavao dr. Jože Pučnik, predsjednik komisije slovenskoga parlamenta za istraživanje odgovornosti za masovna poslijeratna umorstva u Sloveniji, koja su se dogodila u svibnju i lipnju 1945.godine. Ipak pokojni Pučnik(predsjednik DEMOS-a i potpredsjednik prve slovenske vlade) rekao mi je u čemu je glavni problem: „U meni nema nimalo mržnje ni prema kome, ali iz pijeteta prema umrlima, mi moramo doći do činjenica i moramo utvrditi tko je odgovoran za njihovu smrt bez ikakvih suđenja. Ja sam sprječavan u ovoj zadaći, jer slovenska služba javne sigurnosti i dalje skriva ili čak uništava podatke koje vode ka prikrivenim grobištima i prema odgovornima za umorstva. U tom pogledu sam pesimist, ali doći će vrijeme kada će se sve to otkriti i barem će se znati tko je to činio, premda i sada znamo iz kojih krugova su ti odgovorni ljudi, a neki su i danas živi, ali zaštićeni neprobojnom šutnjom“, rekao mi je dr. Pučnik u jednom od razgovora za hrvatski medij, u kojemu sam objavio članak o problemu prikrivenih grobišta u Sloveniji. Polako su se počela otvarati vrata istine. Jedan od spomenutih slovenskih političara me uputio na Želimira Kužatka, Hrvata koji je kao dječak proživio i preživio križni put s majkom Hrvaticom iz Mostara. Već u prvome susretu s njim doživio sam pravu bujicu saznanja o tim davnim događajima, koji su ostali u njegovome sjećanju. I puno više od toga. Kužatko, premda progonjen od UDB-e u komunističkome režimu, već dugi niz godina, u početku sam i samoinicijativno istražuje prikrivena grobišta u Sloveniji, a posebice Crngrob, kao mjesto gdje su stradali skoro isključivo samo Hrvati. Kužatko me upućivao i na druga mjesta prikrivenih grobišta i otvoreno govorio o svojim izvorima informacija. Od svih tih mjesta Crngrob ostaje kao neka tiha hrvatska postaja i šumska kotlina hrvatskoga plača. Ipak, zarad povijesti i činjenica vrijedi kazati kako stoje te stvari u Sloveniji (ni u Hrvatskoj ne stoje bolje), a ne stoje dobro.
Unatoč parlamentarnoj inicijativi(koja je završila bez rezultata, ali je pokazala na problem)i djelovanju vladine komisije za uređenje prikrivenih grobišta(koja je formirana tek deset godina poslije ostvarenja samostalnosti slovenske države)daleko je još taj dana kada bi se moglo makar govoriti da su svi mrtvi bačeni u jame dobili dostojan pokop. U rasvjetljavanju činjenica o poslijeratnim umorstvima aktivno su sudjelovali i pružili dragocjeni doprinos, neki i samoinicijativno. O toj problematici najviše sam saznao od slovenskih povjesničara:Jože Dežmana, Mitje Ferenca i Alojzija Pavela Florjančiča, te od hrvatskoga znanstvenika i poznatog vaterpolskoga asa i olimpijca Hrvoja Kačića. Na jednome susretu u Crngrobu ovaj Dubrovčanin me iznenadio s poznavanjem tragedije koju je tada krio otočić Daksa(u Elafitskom otočju pred Dubrovnikom):“Nakon ulaska partizanskih postrojbi u Dubrovnik u listopadu 1944. godine, jugokomunisti su na otoku Daksi likvidirali 53 istaknuta građanina civila Hrvata bez ikakvog suđenja“, zapisao je kasnije dr.Hrvoje Kačić nakon što je bila izvršena ekshumacija i DNK analiza. Tako su tek 19.lipnja 2010.godine dostojno pokopane žrtve s otočića Dakse, ali kao što ističe Kačić, sve do danas hrvatsko pravosuđe nije pokrenulo istragu ili sudske postupke protiv odgovornih osoba. Među ubijenima na Daksi bio je i svećenik Padre Perica, poznat kao autor pjesme „Zdravo Djevo Kraljice Hrvata“.
Spomenuta vladina komisija evidentirala je preko 600 lokacija prikrivenih grobišta u Sloveniji i približno odredila nacionalnost ubijenih i bačenih u razne jame ili pećine na tim lokacijama. Neka mjesta masovnih umorstava su vidno obilježena, a manji broj i uređen(Teharje kod Celja, Tezno kod Maribora, pod Krenom kod Kočevja i donekle Huda jama kod Laškoga). U do sada evidentiranim jamama najveći broj od stranih osoba čine Hrvati. Osim Crngroba(gdje je nekoliko stotina žrtava), prema saznanjima do kojih sam došao iz više izvora najviše hrvatskih žrtava je kod Tezna, Dobove i u Krakovskom gozdu (kod Kostanjevice na Krki). Kod Tezna i kod Dobove bili su njemački tenkovski rovovi na crtama obrane i u te rovove su bacana tisuće tijela ubijenih Hrvata vraćenih s križnoga puta. Kod Dobove sam po preporuci jednog slovenskoga političara posjetio svjedoka tih rovova. On mi je rekao pokazujući na pašnjak:“ Tu su danima dovozili ljude po noći i čulo se pucanje. Kada se je sve to završilo i još dugo poslije iz zemlje se dimilo. Nikada se zemlja nije obrađivala. Ostala je pašnjak“, rekao mi je svjedok. Kod Tezna su istražili samo 100 metara dužine jarka, koji se pruža na više kilometara. Kod Dobove nisu išli dalje od sondiranja. U Krakovskom gozdu ni toliko. I tamo u Kostanjevici našao sam svjedoka (po preporuci), koji me je odveo u taj dio Krakovskoga gozda i putem govorio kako je to bilo:“ Nas su pozvali u radnu obavezu i da dođemo s lopatama. Kada smo došli tamo bila su mrtva tijela na hrpama, većina gola. Naredili su nam da iskopamo jame i to ne jako duboko, možda koji metar u dubinu. Onda smo nosili mrtva tijela. Bilo je puno djece i žena. Od nekoga koji se uspio izvući saznali smo da su ih pješke vodili sa sjevera i govorili da idu prema Gorjancima i Žumberku u Hrvatsku. U Krakovskome gozdu su zaustavljeni i tu je bilo sve gotovo“, rekao nam je taj svjedok. Kada je došao nekih sto metara od mjesta okrenuo je glavu i rekao to je tamo i zaustavio se kao ukopan. Bilo je jasno da je dugo godina nosio strah u sebi, a to područje nije se smjelo ulaziti sve do 1995. godine. Nešto slično mi se je dogodilo u Crngrobu. Razgovarao sam s kćerkom mežnara (zvonar župne crkve). Sa mnom je bio i Želimir Kužatko. Ona je bila svjedok tih događaja i govorila nam je sa zamjetnim strahom: „Nas djecu su istjerali iz mežnarove kuće, gdje su dovodili zarobljene, većinom civile. Bilo je i žena, staraca, djece, većinom gospodski odjevenih. Što su činili s njima u kući ne znamo ali čuli smo jauke i poslije vidjeli krvave tragove. U skupinama su ih vodili dalje niz šumsku kotlinu. Iz daljine su se čuli pucnji. Dugo tamo dolje nismo smjeli ići“, rekla nam je svjedok tih dana. Odlučio sam je pitati tko su bili ti koji su vodili žrtve i je li ih poznavala. Prestrašeno je okrenula glavu prema nama, rukom pokazala na jedno selo i kratkom izgovorila:„To su sve bili iz onog sela“( i sada pamtim ime tog sela).
O događanju u Crngrobu znamo više jer je općina Škofja Loka prva u Sloveniji omogućila i podržavala istraživanje prikrivenih grobišta, a i danas sudjeluje u dostojnoj organizaciji prigodnih komemoracija. Recimo i to da je baš ova općina udomila hrvatske prognanike iz Komušine(Bosna i Hercegovina), koji su tu našli utočište sa svojim dušobrižnikom Antom Meštrovićem.
Na području Škofje Loke je do sada evidentirano dvadeset masovnih grobišta poslijeratnih umorstava bez suđenja. Kompleks u Crngrobu je u priličnoj mjeri istražen, ali još ne potpuno. To je lokacija Balantovo smrečje nedaleko od ceste koja vodi do hodočasničke crkve Marijine blago vijesti. Grobišta su u četiri kraške jame i u više iskopanih jama ili napunjenih vrtača. Dio žrtava su visoki dužnosnici hrvatske vlade i vojske(za vrijeme rata i njemačke okupacije) kao i članovi njihovih obitelji, koje su engleske vlasti u Austriji 18.5.1945.godine vratili jugoslavenskim vlastima. Iza njih su između 20. i 25. svibnja 1945. godine likvidirali u Crngrobu i veći broj hrvatskih civilnih izbjeglica zarobljenih u Jesenicama, a vjerojatno i hrvatske izbjeglice iz drugih konvoja. U mežnariji su nađene tri fotografije. Jednu od njih čuva obitelj Logonder iz Crngroba a prikazuje mladoženju(potporučnik vojske NDH), njegovoga kuma(potporučnika), nevjestu i njezinoga kuma(satnika), snimljeno u: Foto Batinić, Zagreb, Vlaška 76- u potpisu Željko Franc ili Frane- najvjerojatnije žrtva u Crngrob. Drugi još puno značajniji dokument pronađen je u ljekarni, u kojoj je bilo saslušavanje visokih hrvatskih dužnosnika. Dokument je očito u smeću pronašao vlasnik ljekarnik Oton Burdych, a njegov sin Otokar ga je kasnije predao muzeju u Škofja Loki, gdje je ostao sačuvan.
Na dokumentu su navedene osobe, koje su saslušavane prije strijeljanja u Crngrobu ili transporta za Zagreb: Dr. Nikola Mandić-predsjednik vlade, Josip Džebić-načelnik ureda predsjednika, Ademaga Mesić - član ministarskog savjeta, dr. Mile Budak - ustaški doglavnik, Lavoslav Milić-general, Prebeg Viktor - general, dr. Pavao Canki-ministar pravosuđa, dr. Julija Makanac-ministar prosvjete, Marko Loviković-glavar ureda ministra rada, dr. Fedor Čačić - državni tajnik ministarstva trgovine, Steifel Nikola-admiral, Tudor Adolf-pukovnik, Benak Aleksandar-savjetnik odjeljenja ministarstva unutarnjih poslova, Benak Štefica-žena, Benak Ružica-žena ministra poslanika i dijete Dragutin, dr.Bruno Nardelli-državni tajnik ministarstva unutarnjih poslova i Juco Rukavina-pukovnik i vijećnik.
Na spisku su posebice označeni oni koji se upućuju u Zagreb, a ostali su strijeljani u Crngrobu, među njima i dijete Dragutin, te njihove žene:Julija Mandić, Benak Ružica, Džebić Anica s troje djece, te Ana Budak i Grozda.
U toj skupini dužnosnika bilo ih je 67. U drugoj skupini koja je stigla kasnije bilo ih je do 600 ( različiti su podatci), ali svakako to je bila puno veća skupina, uglavnom hrvatskih civila. Ostaje na kraju pitanje o tome može li se nešto više učiniti za dostojnu pijetetu prema ovim hrvatskim žrtvama. Možda je baš odgovor u Crngrobu i spremnosti općine Škofja Loka da dostojno zaključi stranicu svoje povijesti. Kako? To je pitanje država Slovenije i Hrvatske koje još (!??) nisu uredile i dogovorile suradnju oko evidentiranja, obilježavanja, premještanja i uređenja masovnih grobišta u kojima leže hrvatske žrtve u Sloveniji. Ako bi se to uredilo Crngrob bi postao zasigurno najdostojnije mjesto uspomena na hrvatske žrtve u Sloveniji. Hrvatska društva u Sloveniji to stalno ističu i potiču i s pravom očekuju da će i drugi, pozvaniji, odgovorniji i moćniji učiniti svoj dio ove najhumanije zadaće.
.
.
https://hia.com.hr/izdvojeno/kronika/item/44860-komemoracija-hrvatskih-zrtava-crngrob-je-dugo-bila-prikrivena-zadnja-postaja-kriznoga-puta#sigProId108c791902
