Od danas je u prodaji ekskluzivni 3CD box set 111, koji donosi arhivske snimke legendarnog Stjepana Šuleka iz fonoteke HRT-a. Promocija izdanja održat će se u sklopu Zagrebačkog glazbenog proljeća posvećenog ovom velikanu, u nedjelju, 11. svibnja u 12 sati, u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
Ovogodišnji festival Zagrebačko glazbeno proljeće u cijelosti je posvećen Stjepanu Šuleku te će od 8. do 11. svibnja nizom programa (komorni i simfonijski koncerti, predavanja, promocije, izložba, interaktivna šetnja) predstaviti njegov stvaralački opus i glazbena ostavština.
Stjepan Šulek kretao se među glazbenicima, to je bio njegov svijet. Gradeći u tom svijetu i niz bliskih suradnji i prijateljstava, činilo se prirodnim da i njihova umijeća pokuša uključiti u svoje stvaralaštvo. Zanimljivo je da je pritom vodio računa o značajkama osoba za koje je pisao pojedini koncert, podjednako ljudskim kao i profesionalnim, ne iznevjeravajući neke od bitnih vlastitih uvjerenja. Jedno od njih je vjera da će dobro uvijek pobijediti zlo. "Šulek u glazbi vidi najdublji smisao kada ona slušatelju pruža osjećaj smirenja, kada u njemu budi težnju za lijepim, kada ga čini boljim i sretnijim. Svaka umjetnički vrijedna glazba, po njemu, nosi u sebi humani element te je upravo humanizirati čovjeka ključni stvaralački problem." (Mirjana Siriščević: Tradicija i postmoderna. Uz desetu obljetnicu smrti Stjepana Šuleka,1914–1986, str. 205.)
Šulekova su umjetnička uvjerenja isključivala promjene koje je i hrvatskoj glazbenoj tvorbi donijelo 20. stoljeće. Zbog svjetonazora odanog tradiciji dolazio je u sukob sa skladateljima, od kojih su neki bili i njegovi učenici. Cijeli njegov opus iskazuje dosljednost vlastitim uvjerenjima, ali to nimalo ne umanjuje njegovu izvanrednu umjetničku vrijednost. Veze s interpretima održavao je tijekom cijeloga stvaralaštva. Od deset koncerata za solo instrument i orkestar, tri su za glasovir, a ostali za violončelo, violinu, klarinet, violu, fagot, rog i orgulje. Prvi koncert za glasovir i orkestar napisao je 1949. godine za pijanisticu Zorku Loos. Iste godine piše i Koncert za violončelo i orkestar. To je djelo prirodni slijed suradnje s velikim violončelistom Antoniom Janigrom te je za njega i napisano. Dvije godine poslije piše za sebe Koncert za violinu i orkestar. Svoje prijateljevanje s pijanistom Ivom Mačekom uglazbit će 1952. u Drugom koncertu za klavir i orkestar u cis-molu. Imajući potpuno povjerenje u interpreta, Šulek oblikuje u formalnom smislu koncert na neuobičajen način. Dva stavka uokvirena su Preludijem i Postludijem, a sadržajno autor samosvojnim stilom kombinira složene polifone situacije, čime postiže iznimnu razinu izražajnosti.
Slijede koncerti koji potvrđuju visok stupanj Šulekova uvažavanja izvrsnih interpreta s kojima je surađivao i prijateljevao. Koncert za fagot i orkestar piše 1958. za majstora Rudolfa Klepača, a samo godinu dana poslije uvrstio je i sjajnog kontrabasista Stefana Passaggia u niz svojih interpreta. Tada će proći dosta godina, tijekom kojih nastaje niz različitih ostvarenja, a onda 1967. odaje počast Ernestu Ačkunu svojim Koncertom za klarinet i orkestar. Takvu će počast iskazati i Preradu Detičeku 1972. Koncertom za rog i orkestar.
U tretiranju orkestra u svim tim koncertima – kao i u onima koji nisu uključeni u ovo izdanje – skladatelj uz superiorno poznavanje mogućnosti svih sastavnica orkestra iskazuje i vrhunski senzibilitet za orkestralne boje i za odnose solista i ansambla, čime postiže maksimalnu izražajnost svojih umjetničkih intencija.
