Priča: Tomislav Ribić: "Etida za e-mail"

Čaj

  Priča Etida za e-mail objavljena je u Večernjem listu i knjizi Madona na prozoru  u izdanju Modernist nakladništva Varaždin http://www.modernist.hr/

            

Badnje jutro. Mlohavo, izgužvano, kao da je ispalo iz torbe tko zna čije i pustilo krakove u jutarnju sve bljeđu tamu. Pustinju u meni otvara tišina ulice. Ponedjeljak; spor, dosadan. Ne čuju se kamioni, automobili... Ne čuju se ni dječji glasovi na putu u školu. Grad spava.

Šest ujutro. Šalica kave. Bez šećera. Kofeinska depresija na minus tri. Otvorio sam prozor i pustio jutro da hladnim zrakom zaplovi sobom. Anđeli na Prstecovoj slici su se nekako stisnuli i smežurali. Zatvorio sam prozor i sjeo za računalo. Plavi se mali ekran na crnom velikom stolu kao i jutro s druge stane stakla s pogledom na tri ulice, pil Svetoga trojstva i groblje. Elektronički vitezovi na djelu. Tihi, plavi kilometri elektroničkih snova polako se otvaraju. Virtualni svijet postaje stvaran kao dan koji se gnijezdi pod prozorom. Slike dalekih krajeva, sanje o chat romantici, sanje o ljubavi spuste se u krv i djeluju omamljujuće …

II

Pišem e-mail. Posebnu poruku posebnoj osobi. Pišem običan, neemotivan e-mail, onako reda radi, onakvu poruku kao što sam i ja. Dosadan, razvučen e-mail o vremenu kojeg nemam dovoljno jer ostajem po cijele dane na poslu, o chatu na kojem se opustim u traženju izgubljenih dijelova svog lika (adrenalina, Bože, podaj mi adrenalina!), o orahu koji je dobro rodio ove jeseni, o kolačima koje smo ispekli za Božić i slaboj potrošnji plina jer je jesen bila razmjerno topla. Pišem o dva metra visokom boru i licitarskom nakitu, o vremenu, sobnoj temperaturi i snijegu.

Šutim kao i uvijek o onome što bih trebao napisati. Tih nekoliko lijepih riječi teško izvlačim iz sebe. Ostao bi trag na ekranu, ostalo bi zapisano, a što sve nisam već dosad napisao?!

Šutim o nama. Šutim o onome što je važno, što je čovjeku potrebno. Izbjegavam neke riječi. Šutiš i ti. Ne daš se otvoriti. Ne daš se izvući iz puževe kućice. Ne pišemo i ne govorimo ono što bi trebalo reći a što se tako lako kaže uvijek nekim krivim ljudima na nekim krivim mjestima. S vremena na vrijeme podignem glavu s računala i zagledam se u Jordanovu sliku na drugome zidu. Veliki zlatni okvir pridržava crnu sliku na crnoj podlozi. Crnu kao noć na groblju. Izblijedjele stube vode na pozornicu s dva lika; damu bez obraza u krinolini i gospona u nestajanju kojemu su ostali samo štap, sako i halbcilinder. Oba su lika prozračna, izgubljena između dviju ljubičastih zavjesa. Ona je poput tebe. Lijepa, nevidljiva, strana i daleka. Samo joj se vide haljina i šešir. Gospon je poput mene. U nestajanju. Ne možeš ga ni za glavu ni za rep.

 

***

 

Glazba u pozadini. Stišavam zvuk, trebam mir. Trebam dodir. Doticaj nježne ruke na čelu. Ne znam kakvi su njezini dodiri. Zamišljam kako mi ljubi vrat. Otraga, polako. Čisto mi je milo.

             III

 

Gubimo, a da ni sami ne znamo, rat s orijašom u pustinji tipki, u moru elektronike. S druge strane ekrana raste tajni svijet. Mali ljudi s očima plavim kao ekran čitaju /gutaju/ probavljaju priključeni na mrežu svaku našu misao. Tajni svijet mikročipova. Zapisuju, mjerkaju, mjere, otvaraju svakom grešniku fajl. Smiju se i prave budale od svih nas.

Sve je tako sićušno tamo s druge strane zrcala, ondje s druge strane ekrana. Svemir stane u jedan mikročip. Otoci izgubljeni u moru svemirske prašine tonu u zaborav. Tko bi pomislio da je tu unutra netko tko sve vidi i sve nadgleda. Netko tko zna sve naše skrivene misli, a ne bi to trebao znati. Unutra je Bog koji je pravome Bogu ukrao posao. Bog mikročipova, zao Bog koji sve može dokumentirati. Njegovi lovci puštaju nevidljive krakove i love, pišu kazne koje ne šalju odmah, čekaju sakriveni u mraku. Inspektori straha. Njihove male sjene smucaju se svijetom i sude. Prijeki sudovi na svim prečacima.

- Kriv je… Nije kriv... Ovog ćemo samo zapisati... Ovog zasad… Ovog ostaviti za kasnije!

 

 

***

Zapisali su da smo se našli na chatu, da sam te pozvao na kavu i da si mi kupila knjigu „Memoari jedne gejše“. Znaju da sam ti poštom poslao „Norvešku šumu“. Zapisali su nekoliko naših osobito intimnih chatova, o crnoj čipki i podvezicama, o onome što bih ti radio kada bih bio sam s tobom, o svemu onome što nam nedostaje u našemu svijetu, sve ono što nismo imali, što očekujemo jedno od drugoga. I obična ljubav tako je postala sumnjiva. Sumnjiva? Dok mi ranjivi i daleki postali smo – lopovi. A bili smo, bili smo samo u bijegu od istine, od sebe samih. U bezazlenom elektroničkom bijegu koji eto, odjednom, u tko zna sve čijim očima  – postaje grijeh. Osmi smrtni grijeh.

Na sve četiri strane svijeta ljudi s kutijama na glavi love poruke što se zalijeću kao leptiri u velike mreže. Na elektroničkim poljanama u mraku traže grijeh i grade piramidu u nekome skrovitomu podzemnomu gradu. Oči im se sjaje dok prelistavaju svaki fajl, pa onda izađu iz ormara i slijede tragove ljudi koje ne poznaju, koje zapravo nikada neće upoznati. Kao u četvrtom Kafkinom romanu koji ćemo svi mi zapisati, napisati, ispisati. Kradu dijelove duša i prodaju ih na blogu. Licitiraju. (Ministra su ucijenili, rockera razapeli u novinama. A mene? A tebe?…) Njihova su srca mala, smežurana… Smežurana i mala.

 

***

Pišem ti da bih te htio napokon i vidjeti. Pod borom čuvam dar za tebe. (Oni zapisuju riječi: On joj piše. Kupio joj je nepoznati poklon. / Zadatak: Doznati što prije što joj je kupio i zašto je mami na sastanak. / Podvlače: Svakako pratiti muškarca.)

- Pošalji dar poštom; upravo dobivam poruku od nekog drugog.

- Dobro. Vidjet ću. Muž ti je, dakle, na službenom putu. Na Badnjak?! Čudim se. (Oni pišu: Muž je vara. / Zadatak: Pratiti muža gospođe X koji je na službenom putu te ju zacijelo vara.) Na Badnjak smo sami. I ti i ja. I ja i ti. Koje li slučajnosti. Daj da se dogovorimo. Da se napokon nađemo?! Bez obaveza. Ostavi djecu baki. Misliš da će se vratiti? Ne. Neće se vratiti s team buildinga. Zar mu vjeruješ?! Ma, napiši mi dvije-tri riječi! Napiši! Napiši…

 

IV

Djeca mirno spavaju. Razmotala su poklone i sada mirno snivaju. Baka je s nama. Zvao je. Ne može se još vratiti zbog bure na Masleničkom mostu. Ostati će do srijede u hotelu u Ninu. Tako sam sama. Djeca me ne slušaju. Mama je mrzovoljna. Boli ju žuč. Pročitala sam "Norvešku šumu“. Cipele su u prozoru još od Nikolinja. Kolači razdrobljeni po podu (kiflice od vanilije i ferencjožef kifli). Znaš li što bih sve bila spremna dati za našu prvu kavu, za jedan pogled, za trenutak ukraden samo za nas, samo da pobjegnem iz ove sobe. Raduju me tvoje poruke. Hoćemo li se uopće ikada sresti?! Nisi mi napisao broj telefona. Možda bih te nazvala samo da čujem nečiji glas koji nije kao glas svakodnevice. Pegaze moj svijetleći!

 

***

Cijeli svijet je u ovoj kutiji, sve ljubavi i sve misli. (Tko sve ne raspravlja danas o nama?!)

             V

 

Badnja večer. Pustinja u meni pustila je korijenje. Hrani ga ledena tišina ulice. Ponedjeljak; spor, dosadan. Nikako da ode. Ne čuje se smijeh prijatelja, žene, djece. Sama tišina. Grad spava. Šest sati. Šalica kave. Bez šećera. Otvorio sam prozor i pustio večer da zajezdi u moje misli i ispuni sobu svježim zrakom. Glazba s CD-a. Dunja Knebl: Četiri frtalji (Daj mi, Bože, oči sokolove!). Muzika svečana kao da je Mozartova. Tankoćutno i d-molski, kao da me valovi Drave i Dunava zajedno lome. Osjećam se slomljeno kao kada sam slušao Rahmanjinova: Vespers, bugarski zbor i debeli basovi kako se love u katedrali do konca svemira i pljušte kao meteorska kiša natrag u začepljene uši. Anđeli na Prstecovoj slici otresli su krila i nekako postali još bucmastiji. Zagonetno se smiju (ovo je soba anđela, ovo je grad anđela, ove su Prstecove slike djelo anđela). Razmahali su se. Plavi se mali ekran računala na crnomu velikom stolu kao i nebo iznad grada. Bijeli se ulica koja vodi do groblja. Pali se lampaš na pilu Svetoga trojstva.

 

***

Pišem pismo. E-mail. Pišem običnu, neemotivnu poruku o današnjem danu. Šutim, šutim kao i uvijek o onome što bi trebalo reći. Šutim o ljubavi, šutim o nama. Šutim o onome o čemu svi najradije šute. A – šutiš i ti.

- Jesi za chat? Javi! – završavam poruku.

S vremena na vrijeme podignem glavu s računala i zagledam se u Jordanovu sliku na drugome zidu. Gospon i gospa se rasplinjuju u zraku. Ona je poput tebe. Daleka i nevidljiva. Gospon je poput mene. U nestajanju. Ne možeš ga uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ni za što.

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.