XIV
prilaziš mi u snu i nestaješ
kao lutku na koncu podiže
te nevidljiv prema nebu
u idućoj slici je noć
mehaničke ptice sjede na granama jabuke
rublje na užetu između stabala skriva pokrete
iza velikih bijelih plahti slika dva tijela
tonu i dižu se kao brod na pučini
teče noćni film:
pokreti, bez glasova
tišina, hladna poput kaplji znoja u
besanim noćima koje
odsjednu u mojoj postelji cijelo proljeće
XV
“nema lijeka za otrovano srce” – reče trgovac zmijama
vrijeme ne hvata plave ptice
u tanke mreže jutra
pokislu jeku upijaju zidovi od mahovine
predaju je gospodaru vjetra
( zvijer se gosti našim riječima)
nevidljiv zavlačim se u tebe
topljivu poput čokolade ostavljene u automobilu
na suncu
