Nakon „pregovora“ u Istanbulu možemo se upitati može li Ukrajina i njezin predsjednik Volodimir Zelenski ustrajati sam protiv svih najvećih svjetskih moćnika? Vrijedi se upitati je li takva Međunarodna zajednica, kao što je Europska unija sposobna učiniti korak više u očuvanju nezavisnosti i suvereniteta Ukrajine (druge prostorno najveće države Europe)?
Ako je odgovor na ova dva krucijalna pitanja današnjice negativan, onda možemo reći, da se suočavamo danas s činjenicom, da se agresor tako velikoga formata kao što je Rusija izgleda nagrađuje, što je presedan u političkoj i vojnoj stvarnosti i povijesti svijeta. Što je to i kako učinila Rusija Ukrajini? Rusija je izvršila agresiju na susjednu nezavisnu i suverenu državu u očitoj namjeri, da je potpuno pokori, ne samo politički nego i vojno porazi nanoseći ogromne ljudske i materijalne žrtve i počini kod toga i teške ratne i ljudske zločine. Rusija nije izvršila postavljeni zadatak. Nije bila sposobna izvršiti ratnu operaciju kako je to diktirala vojna strategija maršala Rodiona Jakovljeviča Malinovskoga („za najkraće vrijeme pobijediti sa brzim uništavajućim prodorima po frontu i pozadini protivnika“).
Izvršeni prodori i čvrsta obrana Ukrajinske vojske osramotile su Rusku vojsku i njihove zapovjednike, pa ih je predsjednik Putin nastavljao smjenjivati do današnjega kada je udaljio s položaja glavnoga zapovjednika velike vojne parade održane 9.svibnja generala Olega Sajukova, koji je bio do ovih dana i dugogodišnji zapovjednik ruskih vojnih kopnenih snaga. Naravno, Putinu je za sve ove „ratne nedaće“ najviše kriv „neposlušni“ prehrabri čelnik države Ukrajine. Kako takvog kao što je Zelenski ne može podnijeti ni sa druge strane stola za pregovaranje o miru, ruski predsjednik pokušava razvijanjem specifičnih odnosa ruske (NKVD) diplomacije privoljeti na suradnju američkoga predsjednika Donalda Trumpa, što mu zasad čak djelomično i uspijeva, ali izgleda da Trump u SAD nije jedini koji vodi politiku. To se je pokazalo već na prvim analizama zaista propalih pregovora o miru u Ukrajini. Učinak pregovora je mizeran. Od očekivanog susreta Putin-Zelenski ništa, iako je taj susret predlagao, pa otkazao Putin. Od trojnog susreta Putin-Zelenski – Trump još i manje, jer je Trump izjavio da kada neće u Istanbul Putin, da onda neće ni predsjednik SAD-a, Trump. Ostalo se na razmjeni zarobljenika i tijela umrlih vojnika jedne i druge ratne strane. Rusija najavljuje, da će predložiti termin za novi pregovarački sastanak, ali da će postaviti „potrebne preduvjete„. O tome se zna malo previše, kao da neće biti prekida vatre dok se ne postigne sporazum o miru, da se Ukrajinska vojska treba povući sa svih teritorija regija, koje je Rusija proglasila za svoj državni teritoriji, pa i onih koji još nisu osvojeni.
Može li se očekivati pozitivni odgovor od Ukrajine na takvu ponudu preduvjeta? To bi zaista bila potpuna kapitulacija Ukrajine i tako nešto današnja vlast u Ukrajini nikako ne bi prihvatila. Što je tu moguće u cilju zaštite žrtve agresije i u obrani Ukrajine i njezinoga teritorijalnog integriteta?
Od SAD ne treba tražiti više nego što ona nudi, ali Europska unija bi trebala pružiti sve što može, jer u drugom potezu Rusije bit će zasigurno ugrožene prve države na granici sa Rusijom. Estonija kao jedna od male tri baltičke države na granici s Rusijom tri države upozorava ove subote na susretu sa slovenskom predsjednicom, da se sve to uzme u obzir, ako želimo sačuvati današnju Europu, da sutra ne bude prekasno.
Sve analize jedne, druge in treće strane, vojne i političke, polaze od nepromijenjenoga stajališta Rusije, da ona ne želi prekinuti rat do potpune njezine pobjede i poraza Ukrajine. Nažalost, u tome ima Rusija uz najblaže rečeno „razumijevanje SAD da Rusija želi mir“. To jako odgovara Rusiji, koja vjeruje, da može poboljšati „činjenice na terenu“ tijekom ljetne ofenzive na bojištima Ukrajine. Rusiji odgovara što je s ovom igrom oko mogućeg sastanka u Istanbulu uspjela izbjeći posljedice ultimatuma o prekidu vatre.
Izgleda da njegov državni sekretar Marco Rubio imao otvorenije oči i u Istanbulu kada je rekao, da „od pregovora neće biti ništa i zbog niske razine ruske delegacije“. Možda je mislio i više od toga, ali jedva da je i toliko rekao. Vidio je Rubio da ukrajinsku delegaciju vodi ministar obrane i da ustraje na prekidu vatre prije pregovora o miru. Je li rješenje samo u rukama Trumpa? Bilo je najavljeno u roku jednog dana, a već su prošli mjeseci. Putin je najavio pobjedu u sedam dana, ali prošli su mjeseci i godine. Europska unija ne najavljuje ništa osim verbalne spremnosti, da pomogne Ukrajini s većim ili manjim ograničenjima. I naravno za rat Ukrajine i Rusije je to premalo. Recimo otvoreno: EU je strah da bi zbog uporabe dalekometnih raketa, koje bi dali Ukrajini bila ugrožena Europa. Odgovor je: Možda, ali ako se ne pomogne Ukrajini onda će Europa biti zasigurno ugrožena, jer su takvi planovi, apetiti i ambicije Putina, a on sve to rješava, s ili bez Trumpa. Vrijedi se zamisliti nad ovim činjenicama. Vrijeme ne ide nikome u prilog ako rat ne prestane čim prije.
No, vijest o dogovaranju Trumpa za telefonski razgovor sa Putinom i Zelenskim koji bi trebao biti u ponedjeljak može pomaknuti neke akcije u pripremi pregovora o miru ili prekida vatre. Svaki dogovor ima smisla, ali nije dobro da je EU i u ovom potezu ostavljena po strani .
