Svečano i dostojanstveno obilježili smo 30. obljetnicu Vojno redarstvene operacije Oluja. Tom prigodom, ponovno se pohvalno i s uvažavanjem govorilo o onima koji su bili prvi kad je trebalo, odnosno onima koji stvarali hrvatsku državu.
Međutim, već se duže vrijeme ništa ne čuje što je s pismom koje je 2022. uputila skupina hrvatskih generala na čelu s Antom Gotovinom predsjedniku RH i Vrhovnom zapovjedniku OS RH Zoranu Milanoviću, a u kojem su tražili pomilovanje bivših Udbaša Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.
Pismo su pored Gotovine potpisali i generali Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Davor Domazet Lošo i Krešimir Ćosić. Ćosić i Krešić su ubrzo povukli svoje potpise, a u međuvremenu je umro Pavao Miljavac.
A ovaj sramni dopis još je uvijek na stolu predsjednika države, koji se nije izjasnio što će s njime, a niti su Gotovina, Čermak, Rojs i Domazet povukli svoje potpise.
Ljubo Ćesić Rojs je izjavio da kad jednom nešto potpiše nema šanse da to ikada obriše!
Kako je došlo do ovog dopisa, tko ga je sastavio i što se naposljetku s njime željelo poručiti još je uvijek – „vojna tajna“. Generali su tražili puštanje na slobodu ove dvojice provjerenih bivših Udbaša, koji su u Njemačkoj osuđeni na najstrože zatvorske kazne, a zatim prebačeni na daljnje izdržavanje u Hrvatsku, jer su „zaslužni ljudi za obranu RH“!?
Ali…za obranu Republike Hrvatske bili su zaslužni i drugi, koji su bili istinski branitelji s prvih crta obrane, a kojima se i dalje sudi ili su bili osuđeni i po tzv. zapovjednoj odgovornosti, a koje su ljudi poput raznih perkovića i mustača u vrijeme komunizma gonili, mučili i ubijali, u zemlji i inozemstvu, pa nitko za njih nije tražio da ih se za ratne zasluge oslobodi.
Sjetimo se samo kako je prošao Tomislav Merčep. A kako Brodarac, Glavaš, pa Hrastov i brojni drugi, pretežno manje poznati hrvatski junaci, poput Veljka Marića.
Pa, i dalje ostaje nejasno- zašto se pojedinci zalažu za bivše Udbaše, koji su istina sudjelovali u stvaranju države (a za to su dobili i pregršt priznanja i odlikovanja i stekli ne malu materijalnu dobit), a ne i za tzv. obične branitelje koji nisu poput raznih mustača i perkovića išli u rat sa zvijezdom u srcu?
S obzirom da je ovo pismo i dalje na stolu predsjednika, a skupina generala ga nije povukla, što se s njime događa?
Zašto ga Milanović nije javno odbacio? Zašto se i on pravi da o tome „ništa ne zna“?
Također nije jasno, zašto su generali inzistirali da njihova zamolba bude objavljena javno, da svi znaju da su oni za bivše Udbaše, za koje su u svom dopisu uz ostalo istaknuli da su imali „tragičnu sudbinu“?
Kako to da se nakon osude Perkovića i Mustača malo tko u hrvatskoj državi založio da se i ostali okorjeli bivši Kos-ovci i Udbaši privedu pravdi, a još ih uvijek ima kao „mladog graha“?
Predlažemo Gotovini i njegovim suborcima da se odreknu ovog pisma, na isti način kako su ga „pustili“ u javnost, i da se počnu na isti ili sličan način zalagati za istinske hrvatske branitelje i stradalnike, koji i dalje imaju problema sa sudom, a od kojih je dobar dio njih, svojedobno progonila i Udba, na čelu s raznim perkovićima i mustačima.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
