Uoči Eurovizije i naše pjesme Andromeda koju izvodi grupa Lelek, a tema joj je tradicija tetoviranja žena u Bosni i Hercegovini razgovaramo s dr. sc. Vesnom Haluga koja je nekoliko godina ranije tu tematiku obradila u svojoj doktorskoj dkzertaciji i knjizi Znamen na koži. Također u Etnografskom muzeju početkom ove godine bila je otvorena izložba Moja koža – kultura tetoviranja. koja je publici približila povijest i suvremenost tetoviranja kao dinamični kulturni fenomen koji se neprestano oblikuje, prilagođava i reinterpretira. Između inspiracije i autentičnosti, protesta i norme, rituala i mode, duhovnosti i estetike, tetovaža prelazi granice pripadanja i izdvajanja, tradicije i promjene i u tim se prijelazima stvaraju se i nova značenja.
Kako je nastala ideja za knjigu Znamen na koži i što Vas je osobno privuklo ovoj temi?
Ideja za knjigu nastala iz moje doktorske disertacije. Radeći na doktoratu, shvatila sam da je riječ o iznimno važnom dijelu hrvatske kulturne i identitetske baštine koji je, unatoč svojoj vrijednosti, ostao nedovoljno istražen i gotovo zaboravljen. Kada sam počela ozbiljnije proučavati temu, shvatila sam da nakon prvih istraživanja Ćire Truhelke nije bilo cjelovitog, suvremenog i interdisciplinarnog pristupa ovom fenomenu više od sto godina, a komunikacijski aspekt nikada nije bio istraživan.
Kao komunikologinju, najviše me intrigirala činjenica da se iza tih malih znakova na koži krije velika, duboka i iznimno snažna priča o ženama, vjeri, identitetu i opstanku. To nisu bile tetovaže u današnjem smislu riječi, nego trajni znakovi pripadnosti, originalno s, na svjetskoj razini jedinstvenom zaštitnom funkcijom. Osjetila sam odgovornost da se ta priča dokumentira dok još postoje žene koje je mogu osobno posvjedočiti.
Zašto su upravo žene bile nositeljice tradicije tetoviranja među Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini?
Žene su u tradicijskim zajednicama često bile čuvarice obitelji, običaja i vjere. Upravo preko njih prenosio se identitet zajednice kroz odgoj djece, obiteljske rituale i svakodnevni život. Zato ne čudi da su upravo žene postale nositeljice i ove tradicije. Tetoviranje se najčešće prenosilo unutar obitelji: majke, bake ili starije žene sicale su (križićale, znamenovale) djevojčice i mlade djevojke. To nije bio estetski čin, već svojevrsna priprema za život i potvrda pripadnosti zajednici. Žensko tijelo postalo je prostor na kojem se čuvala memorija naroda i vjere.
Koliko je osmansko razdoblje utjecalo na razvoj i značenje ovih tetovaža?
Iako se pretpostavlja da je tetoviranje na našim prostorima poznato još od Japoda, tetovirani križ dobiva snažnu zaštitnu i identitetsku funkciju upravo u razdoblju osmanskog osvajanja Bosne 1463. do 1878. godine. U povijesnim okolnostima nesigurnosti, nasilja i straha, žene su na svojoj koži nosile znak koji je jasno pokazivao pripadnost katoličkoj vjeri i hrvatskom narodu. Prema predajama i zapisima, vjerovalo se da je upravo taj znak zaštitio djevojčice i djevojke od odvođenja, prisilnih brakova i islamizacije. Zato sicanje ne možemo promatrati samo kao običaj, nego i kao vrlo snažan simbol kulturnog i duhovnog otpora.
Može li se tradicijska tetovaža promatrati kao oblik zaštite, ali i otpora te očuvanja identiteta?
Apsolutno. Sicanje je istodobno bilo zaštita, otpor i potvrda identiteta. Izrazito snažan neverbalni komunikacijski alat. Iz sociološkog diskursa, sicanje je zorno pokazivalo da zajednica, unatoč pritiscima i iznimno složenim društvenim i povijesnim okolnostima, ne želi izgubiti svoje vrijednosti i vjeru.Posebno je zanimljivo što se taj otpor nije izražavao oružjem ili političkom moći, već simbolom križa koji je temeljni motiv svih 317 originalnih motiva tradicijskih tetovaža. Žene su vlastito tijelo pretvarale u prostor komunikacije i identiteta. Upravo zato sicanje danas ima tako snažnu simboličku vrijednost.
U istraživanjima se spominje čak 317 motiva tetovaža – koji su najčešći i što simboliziraju?
Najčešći motiv svakako je križ, u različitim varijacijama. Jednostavni križevi, ukrašeni križevi, križevi s grančicama ili geometrijskim elementima. Uz njih se pojavljuju i motivi kola, sunca, zvijezda, točkica i biljnih ornamenata. Križ je imao jasno vjersko značenje i simbolizirao vjeru, zaštitu i pripadnost. Zanimljivo je da su motivi bili jednostavni, ali vrlo prepoznatljivi i simbolički snažni. Kada danas pogledate te motive, izgledaju vrlo suvremeno, iako su stari više od četiri stotine godina. Smatram da je ljepota i bezvremenost tradicijske tetovaže upravo u njenoj jednostavnosti.
Koliko su motivi bili povezani s vjerom, a koliko s narodnim običajima i svakodnevnim životom?
Ta se dva elementa zapravo ne mogu odvojiti. Vjera je bila temelj cijelog fenomena, osobito kroz dominantan motiv križa, ali sicanje je istodobno bilo dio svakodnevnog života i narodnog običaja. Prvobitna funkcija je bila zaštitna, no odlaskom osmanske vlasti, funkcija tradicijske tetovaže postaje obredno običajna i kao takva se zadržava sve do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća.
Tetoviranje se često obavljalo na određene blagdane, poput svetog Josipa ili Blagovijesti, što pokazuje povezanost s religijskim kalendarom. Istodobno, ono je bilo dio obiteljskog i društvenog identiteta zajednice.
U knjizi govorite o tetovaži kao sredstvu vizualne komunikacije – što su žene tim znakovima zapravo poručivale?
Tetovaže su bile vrlo snažna neverbalna poruka. Bez ijedne izgovorene riječi govorile su: „Ovo je moja vjera, moj narod i moj identitet.“ Tijelo je postajalo medij komunikacije, a znak na koži, prvenstveno vidljivim dijelovima ruku (podlaktica/nadlanica) trajna poruka zajednici i okolini. Zato sicanje promatram i kroz komunikološku perspektivu jer ono pokazuje kako se simbolom može neverbalno komunicirati što je dokazano i provedenim istraživanjima.
Je li tijekom istraživanja postojao susret ili priča koja Vas je posebno emotivno pogodila?
Bilo je mnogo emotivnih trenutaka, ali posebno su me dirnuo razgovor s gospođom Lucijom Duvnjak u Mariji Bistrici koja je nažalost preminula nekoliko dana prije nego je iz tiska izašla mala knjižica o samom običaju, a koju smo upravo s ciljem popularizacije samog fenomena preveli na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i mađarski jezik. Ona je svoju tetovažu doživljavala kao nešto prirodno, kao dio vlastitog identiteta. Drago mi je da smo trajno zabilježili i njenu tetovažu. Ona je devedesetih doselila iz Kraljeve Sutjeske u Gornji Kneginec. Kada je govorila o djetinjstvu, obitelji i vremenu u kojem je odrasla, shvatila sam koliko je zapravo veliko značenje i značaj tradicijske tetovaže za našu tradicijsku baštinu i kulturu.
Kako su žene koje nose ove tetovaže reagirale kada ste razgovarali s njima o njihovim iskustvima?
Najčešće vrlo skromno i dostojanstveno. Mnoge su bile iznenađene da netko želi zapisati njihovu priču jer su to smatrale dijelom običnog života. No kada bi počele govoriti, osjetila bi se velika emotivna povezanost s tim znakovima.Za njih to nisu bile „tetovaže”, nego križevi, znamenje i dio osobnog identiteta. Disertaciju sam pisala u vrijeme korona virusa te i ovu priliku koristim kako bih zahvalila prof. Zoranu Stojanoviću koji je na terenu intervjuirao živuće žene nositeljice tradicijske tetovaže te ih s g. Mladenom Topićem i fotografirao. Fotografije su objavljene u knjizi, a nadam se da će i fotomonografija koju priprema g. Stojanović biti izdana.
Koliko su danas mlađe generacije upoznate sa značenjem ove tradicije?
Nažalost, relativno malo. Većina mladih poznaje tek osnovne informacije ili motive vide samo kao estetski zanimljive simbole. Zato je važno govoriti o stvarnom povijesnom i identitetskom značenju sicanja. S druge strane, posljednjih godina vidljiv je novi interes, osobito među mladima, umjetnicima i istraživačima.
Postoji li opasnost da se izvorna simbolika izgubi u suvremenoj kulturi tetoviranja?
Postoji, osobito ako se motivi koriste samo kao dekoracija bez razumijevanja konteksta. Simbol bez značenja lako postaje samo trend. No, vjerujem da popularizacija može biti dobra ako je popraćena edukacijom i poštovanjem prema povijesnoj pozadini. Upravo zato su važne knjige, istraživanja i javni razgovori o ovoj temi.
Primjećujete li obnovljeni interes za tradicijske motive među mladima i umjetnicima?
Da, vrlo jasno. Mladi danas sve više traže autentičnost i povezanost s vlastitim korijenima. To se vidi i kroz umjetnost, glazbu, modu i suvremene interpretacije tradicijskih motiva.Nastup grupe Lelek izvrstan je primjer kako umjetnost može otvoriti prostor za ponovno promišljanje kulturne i tradicijske baštine.
Zašto smatrate važnim da hrvatska tradicijska tetovaža bude na UNESCO-ovoj listi?
Iz razloga što je riječ o jedinstvenom fenomenu koji ima veliku kulturnu, povijesnu i identitetsku vrijednost. Uvrštenje na UNESCO-ovu listu ne bi bilo samo priznanje prošlosti, nego i način zaštite, istraživanja i prijenosa znanja budućim generacijama te bi zasigurno pomoglo međunarodnoj vidljivosti hrvatske nematerijalne baštine.
Što nam ova tradicija govori o kulturnoj povijesti i identitetu Hrvata katolika u BiH?
Govori nam koliko je identitet bio važan i koliko se čuvao čak i u najtežim povijesnim okolnostima. Sicanje pokazuje da su vjera, obitelj i pripadnost zajednici bile vrijednosti za koje se ljudi nisu odricali ni pod pritiscima, a posebno govori o ženama. Njihovoj hrabrosti, dostojanstvu i ulozi čuvarica kulturne memorije. Upravo zato hrvatska tradicijska tetovaža i danas ima snažnu emociju i simboliku.
Zahvalna sam svima koji na bilo koji način pridonose popularizaciji fenomena hrvatske tradicijske tetovaže. Prije svega, izdavačkoj kući Dominović, koja je izdala knjigu i knjižice. I sama rado nosim kreacije Helene Beljo, Poppy dizajn, nakit Marijane Žepačkić ili Doxx Design, Franke Antunović, te privremene tetovaže Croatian traditional Tattoos Eve Balažin. Posebno sam ponosna da je Znamen jedina knjiga koja ima i svoj pjenušac Znamen, OPG-a Izvori života iz Iloka, gđe Mirjane Zelenika. Sve su to suvremeni načini popularizacije i promocije tradicijske tetovaže, ali što je najvažnije lijepa priča koja povezuje.
