Jedan hrvatski branitelj (53), iz Koprivničko -križevačke županije, kao stradalnik u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, godinama je, u razdoblju od 1996. do 2022., primao „zasluženu“ mirovinu, i to na osnovu navodne lažne dokumentacije, te je na taj način oštetio državni proračun za oko 240.000 eura. Nakon provedene istrage, objavljuju mediji, Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici, pred Općinskim sudom u Koprivnici, podiglo je protiv njega optužnicu, zbog kaznenog djela prevare. Ako mu se dokaže ovo kazneno djelo mogao bi dobiti i do osam godina zatvora, pa čak i vratiti sve što je nezakonito primao.
Međutim, ako se dokaže da je to istina onda se od kaznenog djela ne mogu izuzeti oni koji su mu to navodno omogućili, u prvom redu oni koji su mu izdali lažnu dokumentaciju, a potom i pojedini liječnici, bez kojih ne bi mogao ostvariti ovu pogodnost.
Ne znam o kojem je branitelju riječ, iako sam bio zapovjednik 117. brigade do 15. travnja 1992. Naime, ni mi zapovjednici ratnih brigada još uvijek ne možemo dobiti na uvid popis pripadnika brigade, ratni dnevnik i drugo Međutim, ja već godinama upozoravam na lažne branitelje i dezertere, od koji su neki dobili i najviše činove i odličja. Kako ih je bilo u 117. brigadi tako ih bilo i svugdje. Po mojem nekom popisu u brigadi je bilo najviše 2500-3000 branitelja, dok ih danas u tzv. registru ima više od pet tisuća. To je, pretpostavljam, jedini razlog zašto su popis sudionika brigada proglasili „vojnom tajnom“, da se ne vidi tko je stradao od metka, a tko dok se „selom vozio traktorom“. Međutim, u prvom hrvatskoj vojnom listu „Gardist“, koji je izlazio u sklopu naše brigade, objavljivani su i popisi stradalih i ranjenih. Tek nakon „gašenja“ brigade, krajem srpnja 1992., popis poginulih i stradalih popeo se gotovo „do neba“. Zar nije tako i kad je u pitanju 204. vukovarska brigada? Borković govori i priča da je ovaj grad branilo najviše 1800 boraca, a danas je na popisu navodno pet-šest puta više ljudi. Kod nas se u Goli jedan sam ranio, pa je također proglašen „invalidom“, ali su ga srećom razotkrili. Međutim, baš zahvaljujući tom „ranjavanju“ ostvario je zavidnu poslovnu karijeru, sve dok ga nisu „raskrinkali“ -rako nam je svojedobno uz ostalo Dragutin Kralj, ratni zapovjednik 117. brigade, koji se vidjevši da je „birokracija“ danas puno jača od istine, povukao iz javnosti i više ne želi sudjelovati ni na braniteljskim skupovima, poglavito kad vidi, kako kaže, da su na njima i dalje „glavni“ pojedini političari i politikanti u prvim redovima, koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države.
Pored toga, još se uvijek dodjeljuju brojna odličja i činovi za sudjelovanje u Domovinskome ratu, što se treba i mora pozdraviti, ali ni bivši ratni zapovjednici uglavnom ne znaju tko je predložio sve te ljude, ali je očito da i među njima ima onih koji ih nisu zaslužili.
Kako može netko dobiti odličje ili čak i visoki pričuvni čin, mimo svog ratnog zapovjednika, tj. da on o tome nema pojima. U Križevcima je tako prije nekoliko godina sedam-osam branitelja iz moje brigade primilo odličja, a na tu svečanost mene nisu ni zvali, a kamoli da su me pitali nešto o tim ljudima. U Koprivnici je pak za ratne zasluge u mojoj brigadi priznanje Grada primio i čovjek kojeg se uopće ne sjećam, a prijedlozi onih koji su trebali i morali dobiti se po hitnom postupku-odbacuju, jer nisu „podobni“, kaže bivši zapovjednik 117. brigade, čiji su i sinovi i supruga sudjelovali u Domovinskome ratu.
Ali, kad se spominju tzv. lažni hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, kako to da se već godinama ništa ne čuje i o lažnim partizanskim borcima, koji su i na osnovu dva svjedoka primali, a primaju i danas, „zaslužene“ mirovine, koje su u vrijeme komunizma bile iznimno visoke, uz niz ostalih pogodnosti? Komunisti su partizanske mirovine, s dva svjedoka, rješavali sve do 1960.! A koliko je bilo samo onih koji su na kraju Drugog svjetskog rata iz četničkih postrojbi prešli u partizane, a takvi su bili iznimno okrutni nakon 1945., jer su na taj način dokazivali vjernost Titu i partiji? Ovu temu zaobilaze i pojedini „lažni“ hrvatski povjesničari, tj. „istoričari“, koji se često javljaju u medijima, kao – to nije važno!?
