Kada ih sve slušamo, čitamo i prepričavamo, rješenje ratne ukrajinske krize svodi se na dvije suprotne riječi: rat ili mirovni pregovori. To znači ili rat do kraja i nečije pobjede, ili – ako to nikako ne prolazi – put mirovnih pregovora u nedogled. Tu bi se mogla pojaviti i treća mogućnost: da se na dva kolosijeka istodobno voze dva vlaka – jedan o tome kome će pripasti koji dio Ukrajine, a drugi koji bi donio rješenje o pobjedi ili porazu i kapitulaciji Ukrajine, odnosno o porazu i povlačenju ruskoga agresora s teritorija Ukrajine.
Rat se, kao što znamo, vodi već četvrtu godinu od upada ruske vojske u nezavisnu državu Ukrajinu. Namjere obiju strana u sukobu dijametralno su suprotne. Ukrajina želi u potpunosti zadržati svoj teritorij, naravno uključujući poluotok Krim, te se osigurati od novih napada ili upada Rusije. Rusija pak želi pokoriti Ukrajinu u cijelosti – bilo da joj ostavi kakav životni prostor, ali u potpunoj zavisnosti od „majke Rusije“, stvarajući uvjete za daljnje prodore prema zapadu i jugu Europe, u okvirima bivšega Varšavskoga pakta ili još šire, sve do Jadranskoga mora. Iz toga slijedi i ruska želja da Ukrajina ne bude ni u Europskoj uniji ni u NATO savezu. Naravno, želje Ukrajine su suprotne: kao nezavisna europska država velikih ambicija, želi biti aktivna članica i EU-a i NATO-a.
Želje je lako izraziti i zapisati, ali ovakve velike težnje, koje su u snažnom sukobu interesa, vrlo je teško ostvariti. Prednost Ukrajine je u moralu, pravednosti i opravdanoj borbi za slobodu i očuvanje nezavisnosti, kao i u perspektivi buduće najveće članice Europske unije i važne poluge NATO saveza. Prednost Rusije je u brojčanoj i tehničkoj nadmoći. Značajno je i kakve saveznike imaju obje strane i koliko su oni spremni pomoći. O tome postoje podijeljena mišljenja – oko stvarnog jedinstva i spremnosti članica EU-a zajedno s drugim saveznicima Ukrajine iz NATO saveza, a još su manje jasna stajališta velike Kine, realne mogućnosti Sjeverne Koreje i nekoliko manjih ruskih saveznika. Trenutačno je na bojištu ruska strana u blagoj prednosti i u trendu širenja okupiranog teritorija.
Vrijedi analizirati koja rješenja ratne krize Ukrajine ili posljedica ruske agresije vide najviši predstavnici triju država najvećega utjecaja, mogućnosti i odgovornosti.
Zelenski vidi rješenje u povratku na granice iz 2014. godine.
To znači potpuno priznavanje teritorijalnoga integriteta Ukrajine u međunarodno priznatim granicama prije invazije na Krim 2014. godine. Zelenski time odbacuje bilo kakve ideje o teritorijalnim ustupcima i objašnjava da bi svaki ustupak dijela teritorija „ne donio ništa, nego bi ojačao pozicije Rusije za nove napade i osvajanja“. Primjerice, okupacija Krima 2014. godine postala je mostobran za invaziju na regiju Donbasa u veljači 2022., kada je počela velika invazija na Ukrajinu. Ipak, Rusija ni nakon više od tri godine nije uspjela osvojiti ni 30 posto te regije. Zelenski upozorava da bi Rusija mogla pokušati osvojiti cijelu Ukrajinu, što bi vodilo velikoj ruskoj ofenzivi na Europu – iako je to manje vjerojatno. Prema njegovu mišljenju, najviše će utjecati odlučnost i spremnost Europe da ojača obranu Ukrajine.
Njegove riječi jasno zvuče: „Ako Europa bude moćna, Putin neće učiniti ništa, ali ako bude slaba, osjetit će napade iz Rusije. Rusi danas imaju rakete dometa do 2500 km. Mi već imamo rakete dometa 3000 km, a Rusi će za dvije godine imati rakete do 5000 km, tako da daljine više neće značiti ništa – Rusija će pokušati iskoristiti slabosti Europe i osvojene teritorije upotrijebiti kao baze napada na EU.“
Iz takvoga strateškog gledanja Zelenski zaključuje da ne dolazi u obzir mir pod svaku cijenu. Njegova konačna poruka saveznicima i protivničkoj ruskoj strani glasi: „Pregovori su mogući samo pod uvjetima Ukrajine, prije svega s potpunim priznanjem njezina suvereniteta.“ Saveznicima preporučuje da „nužno ojačaju i prošire sankcije i vojnu pomoć“. Na Putinovo pozivanje u Moskvu radi pregovora Zelenski mu je hladno, ali jasno poručio: „Time ste dokazali da pregovore ne želite.“
Putin ispituje teren i sporadično iznosi neostvarive prijedloge.
Navodno mu „nije toliko do teritorija koliko do prava ljudi da govore svoj jezik“, što zapravo znači da mu je itekako stalo i do teritorija – pa i do eventualnoga „zamrzavanja ratnog stanja“. Tvrdi da je „spreman na dogovor o prihvatljivim mogućnostima za kraj rata u Ukrajini, jer inače će ciljeve postići oružjem“. To, u prijevodu, znači: ili dogovor pod uvjetima Rusije ili nastavak rata do potpune okupacije Ukrajine.
U nedostatku razloga za susret sa Zelenskim, Putin opetovano navodi „nelegalnost predsjednika Zelenskoga“, kojemu je istekao mandat – iako mu je više puta objašnjeno da Ustav Ukrajine ne dopušta izbore za vrijeme ratnoga stanja, već se svi mandati automatski produžuju do njegova ukidanja.
Donald Trump, predsjednik SAD-a, i dalje mijenja i produžava rokove prema Putinu.
Zbog toga njegova upozorenja i prijetnje gube na oštrini i vjerodostojnosti. Evo jedne od novijih izjava: „Zna on gdje stojim. Ako se odluči tako da zbog njegove odluke budemo nesretni, vidjet ćete da će se dogoditi neke važne stvari.“ Dodao je i da njegov plan ima više faza: „Indiju sam skoro upozorio da će se, u slučaju kupnje nafte iz Rusije, suočiti sa ozbiljnim teškoćama.“
O susretu Putin–Zelenski, koji očito zapinje, Trump nema što pozitivno reći, pa tek dodaje: „Nešto će se dogoditi, ali njih dvoje još nisu spremni. Pa ipak, nešto će se dogoditi. To ćemo učiniti.“
Što sada ostaje na putu rješenja?
Slavni pruski general i vojni teoretičar Carl Clausewitz (1780.–1831.) rekao je: „Rat je nastavak politike drugim sredstvima.“ Sada je upravo tako: rat je u jesenskom zamahu – i to je, zasad, politika.
Ivan Botteri
